Autor: Rodoljub Šabić
Pre nekoliko dana Transparentnost Srbija je uputila Ministarstvu pravde jednu zanimljivu, dobru inicijativu za izmene Zakona o prekršajima. "Poenta" se tiče činjenice da je veliki deo problema u vezi sa sprovođenjem antikorupcijskih zakona (Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, Zakon o javnim nabavkama, Zakon o agenciji za borbu protiv korupcije...) posledica toga što se kaznene odredbe ovih zakona primenjuju veoma slabo, odnosno uopšte ne primenjuju, čak i onda kad se radi o drastičnim kršenjima zakona a jedan od glavnih razloga za to je veoma brzo nastupanje zastarelosti prekršajnog gonjenja.
Zakon o prekršajima kao opšti zakon za ovu materiju predviđa da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ako protekne jedna godina od dana kada je učinjen. To je rok za pokretanje postupka i ako postupak bude pokrenut on prestaje da teče. Ali počinje da teče jedan drugi rok, onaj za apsolutnu zastarelost. Naime, zakon predviđa da se nakon što protekne dvostruko vreme predviđeno za pokretanje postupka, postupak više ne može voditi. To, načelno, važi za sve prekršaje utvrđene u velikom broju različitih, posebnih zakona. Ali, Zakon o prekršajima je pobrojao oblasti u kojima se može tim posebnim zakonom (carinskim, deviznim, spoljnotrgovinskim i sl.) propisati i duži rok zastarelosti, do pet godina. Ali, iako je to zaista veoma teško objašnjivo, mogućnost da se propišu duži rokovi, nije predviđena za povrede antikorupcijskih propisa, pa za njih važi pomenuti "opšti", izuzetno kratak rok zastarelosti. Što za svakog ko iole poznaje "efikasnost" našeg prekršajnog postupka znači da je mogućnost da postupak bude okončan pravnosnažnom sankcijom sasvim minimalna.
Posledice su višestruke. Evo bar tri.
Prvo, obezvređuju se napori nezavisnih državnih organa na sprovođenju antikorupcijskih propisa, i to u velikoj meri. Ilustracije radi, u periodu od 2005. do 2009. godine, u kome je služba Poverenika je dostavila nadležnom ministarstvu (nadležnost za pokretanje prekršajnih postupaka imalo je Ministarstvo kulture i informisanja) čak 1751 predmet sa elementima prekršaja zakona. Radilo se o najočiglednijim prekršajima, stvarni broj prekršaja je višestruko veći. A ministarstvo je pokrenulo samo 128 postupaka pred prekršajnim organima, u 26 slučajeva izrečena je novčana kazna a u 14 slučajeva samo opomena, svi ostali su zastareli. Od 2010. godine (od kada je za pokretanje prekršajnih postupaka nadležno Ministarstvo za državnu upravu) ovakav karikaturalan „sistem odgovornosti" je bar neznatno promenjen na bolje, ali je broj procesuiranih prekršaja i dalje neuporedivo manji od broja stvarno počinjenih, a ogromna većina njih zastareva.
Drugo, velika izvesnost da će prekršioci ostati nekažnjeni indirektno, ali sasvim sigurno podstiče na dalje kršenje zakona.
Konačno, "konforni" rokovi za gonjenje prekršaja koje uglavnom čine građani i preduzetnici, s jedne, a izuzetno kratki rokovi za gonjenje prekršaja koje uglavnom čini tzv. "politička elita" s druge strane, produbljuju i inače prisutno nepoverenje javnosti u stvarnu spremnost vlasti, odnosno države da sankcionisanjem kršenja antikorupcijskih propisa da realan doprinos borbi protiv korupcije što destimuliše ukupne napore u borbi protiv korupcije.
A kod takvog stanja stvari makar se kompletna tzv. "politička elita" (i poziciona i opoziciona) na sav glas zaklinjala da je rešena da korupciju "saseče u korenu", nije realno očekivati da se to stvarno i desi.