I zato se sada ne osećam dobro. Kao i u drugim situacijama kada nam jave da se „za počioniocima i dalje traga“. Kad pravda ne stigne. Kad sistem omogući da se zaključi da se zločin isplatio. Kad zločin postane sistem. - Dubravka Stojanović
Pre dosta vremena pisala sam više šaljiv nego ozbiljan osvrt na tadašnji protest studenata koji je nekoliko dana blokirao grad. Danas su studneti opet prošetali. Ja sam nekako posebno osetljiva na studentske proteste, valjda zato što su mi još uvek veoma živa sećanja na vesele devedesete*, kako vole da ih vabe ovi što prave žurke sa ivanom gavrilovićem i inima.
Nedavno, kada je doneta oslobađajuća presuda gotovini i markaču, komentarisala sam kako je pravi trenutak da reaguju nevladine i studentske organizacije, neobojene političkim, ideološkim i nacionalnim bojama, već onako - kao (potencijalno) najprogresivniji deo ovog društva. I bilo mi je malo mučno što je tišina. Što mladi ljudi nisu našli za shodno da se pobune protiv nepravde, protiv sistemskog zla i nekažnjivosti zločina, protiv društvene nepravde na koju se prosto mora reagovati. Učinilo mi se da su studenti otupeli jednako kao i ostatak društva i da više nema energije da se reaguje na bilo šta osim lične, egzistencijalne ugroženosti (a nekad bogme ni na to). No, evo, nekoliko nedelja i još jednu oslobađajuću presudu nečoveku kasnije, studenti su me demantovali. Nisam imala prilike da ih vidim, samo čitam na netu. S obzirom da su studentski i uopšte svi skupovi (osim onih koje organizuju političke partije - autobuski prevoz i lanč-paket uključeni) već godinama malobrojni ( i uglavnom svaka vaška obaška, tj. svako se buni samo kad je njegovo dupe u procepu) cifra od nekoliko hiljada je prijatno iznenađenje. Nekoliko hiljada mladih ljudi je uspelo da na jedan dostojanstven način pokaže da žrtve zločinaca nisu zaboravljene, da nekog ipak boli njihova sudbina, da nekome ipak smeta još jedno poniženje koje su doživeli; negacija patnje, izgubljenih života, spaljenih kuća, ostavljenih staraca da čuvaju ognjišta na koja se niko neće vratiti.
Beograd jeste svet. I Srbija jeste svet. Nasuprot i uprkos svima onima, i ovde, i tamo. Hvala klinci što ste ispali ljudi.
*Ovaj mudri čovek omogućio mi je dodatni emocionalni transfer u narečene devedesete izjavom - Srpski narod mora da bude mudar i da sluša svoje državno rukovodstvo, koje vidi mnogo više jer se nalazi na "vrhu brda", a oni koji su niže ne mogu da se stave u poziciju predsednika, premijera ili zamenika premijera. Dvoumim se da li je ovde mesto smajliju koji povraća ili onom što se valja od smeha. Valjalo bi da ima neki koji kombinuje ta dva.