Najzad! Budim se jutros, žena moja po Pavlovškolskom refleksu budna već od šest, šest i trideset, pije kafu u krevetu: Pogledaj kroz prozor, ako ga vetar već nije oduvao... Ustajem: Nije valjda? Gledam kroz prozor, beli se sve dokle mi pogled dopire. Uraaaaa, proderem se, jedva sam ga dočekao! Ovo moje dranje i izjava ako ne zvuče šuplje i lažno, zvuče u najmanju ruku, ravnodušno. I to samo kao početak. Psovke i bogoradanja sleduju tokom dana, što naglas, što mrmljajući sebi u bradu, što duboko u meni, u najtanijem delu moje persone. Skuvam sebi domaću, nekad zvanu Turska, kafu i sednem za lap top. A tamo! Ništa ženevski sat, Mletačka svila, od jarećeg pečenja ni traga ali! Antioksidant na FB postavlja nekakVa zdanja za intimno stanovanje pa sve u toplim Ekvatorijalnim morima i okeanima! Da posedujem moć teleportacije, ne bih sad ovo pisao. Gacao bih beskrajnim žutopeščanim plažama dok palme njišu grane, kupao se i izležavao na MAJCI I OCU našem SUNCU! Mićo Nenadić komentariše: Šteta što ima pod, o'ma odgovaram: Dođite a zbog tebe Mićo probušićemo pod. Dolazimo Mikele, odgovara Mićo. Da imam para/novaca a odakle mi, tamo bih iz ovih stopa!
Nego ja kao u Borhesove MAŠTARIJE a sneg oko mene, ispod mene, na meni...Jesi li popio kafu, pita me žena, znaš da nam dolaze Kaća i Anja (sestra i unuka) na ručak, moramo da idemo u nabavku. Obradova me ONOLIKO!!! Eskimi se spram mene današnjeg oblače lako lagano! Šta sve nisam potrpao i natrpao na sebe! Samo što nisam, nije mi dozvolila žena, da je ne brukam, kaže, ogrnuo povr' sebe i dva ćebeta zvana ponegde i deke ili dekice. Srpski, ovaj današnji sneg, ne pada tiho šušteći u krupnim pahuljama kao u Zuckerwasser američkim filmovima kad dvoje zaljubljenih držeći se za ručice lunjaju Central Parkom, ne BRE! Ovome (snegu, srpskom, beogradskom) nije dovoljno šta pada nego je u pomoć pozvao i dozvao užasnu vetruštinu koja ledi krv u žilama i kosti pretvara u krte lako lomljive čamove daščice! Tih dvestotinak metara do samiške, probudi u meni sećanje na Amundsena! Luda glava, kreten bre neopevani! Pored toliko divnih toplih mesta na zemljinom šaru, on se lomatao po jebenim ledenim bespućima!
Vratimo se mi domu svome a žena se seti da joj i sa pijace treba...ovo i ono...i ono... Sreća da smo zajedno trideset i kusur godina pa mi to ne beše strano, te se nisam ni razodevao. Otklizam se do pijace, sažvaćem jedno jezgro oraha pre nego što kupih pola kole očišćenih, usput mi prodavac ispriča svoju životnu priču o porodičnoj tradiciji gajenja pčela i medu koji je bio....ali on i brat su se odrekli i pčela i meda...mnogo je zahtevan to posao pa smo prešli na orahe, pasulj, brusnice (u sebi mislim: A to nije zahtevno a onda, pa oni su preprodavci, kupe na veliko od seljaka pa na pijacu) al‘ kao i danas mu je žao i seća se ukusa meda s orasima koji su pravili njegov deda i otac. Kupim dva kila belog krompira, svi pod konac moraju da imaju istu ili apotekarski približnu veličinu, malu glavicu kupusa...Pošto ti salata pitam Đoleta ciganina (ne voli da ga zovu Rom). Kao za tebe, dvadeset dinara glavica a imam i mirođiju, ‚oćeš i peršun...e imam i ren, bolji je nego deda Pajin... Neću, neću, neću...daj mi dve glavice salate. A noge mi se pretvorile u dve ledenice, koračam kao robot, prekrijem šalom usta, lekari na sav glas i sa svih TV stanica i novina, opominju hronične i srčane bolesnike da nos ne promaljaju iz kuća i stanova, a onda mi se magle naočare. Skinem naočare, turim ih u džep od jakne al‘ onda ne razlikujem kupus od salate ili karfiola, krompir od cvekle...Kupim sve po spisku i u sebi a malo i naglas, ono, sve po spisku i klizajući se uz veliku verovatnoću da mi je to poslednji dan u životu zdravom i pravom, negipsiranom ili ležećem na Traumatologiji, ipak nekako stignem do toplog ognjišta svog! U ognjištu mi prijatno toplo, negde oko sedamnaest stepeni, taman za dva duksa s kapuljačama koje imam na sebi i vunenim čarapama!
I kaj da vam povedam, izdržaću ja i ovo belosnežnosrpkozimskobeogradsko besnilo misleći na LETO i blagosloveno SUNCE, moleći se Atonu Bogu sunčevog diska da obrati pažnju na mene i slične meni i usliši naše molitve.
P.S. Zimoljupcima poručujem da bar s vremena na vreme pomisle na predivne beogradske bljuzgavice, na promrzle prste u mokroj obući, na noseve i uši koji tek što nisu otpali k'o dudinke, jednom reči, na sve radosti i divote koje će nam doneti ova snežurina!