“Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji nisu mogli ništa dati.”, reče jednom Duško Radović.
Oni koji su bili deca u vreme kada je on to rekao sada su odrasli i imaju svoju decu prema kojoj se odnose isto kao njihovi roditelji prema njima i tako imamo „siromašne roditelje i siromašnu decu“, koji imaju novac ali malo šta drugo.
Ovih dana u medijima su objavljeni rezultati istraživanja o mladima, odlasku ljudi iz Srbije,
ali i apel Dobrice Ćosića studentima da se vraćaju u otadžbinu. .
Smatram da se radi o vrlo složenoj i povezanoj problematici i da je treba sveobuhvatno tretirati, dakle sa istorijskog, kulturnog, vaspitno-obrazovnog, sociološkog, socijalnog, političkog, ekonomskog, etičkog i svih drugih aspekata. U svakom slučaju, situacija je alarmantna ali niko nema pravo da se pravi blesav i da je iznenađen, niti iko ima pravo da se i dalje oglušava, ni roditelji, ni državne institucije, ni školski i celokupan vaspitno-obrazovni sistem pa i crkva koja se toliko hvali širenjem dobrote i ljubavi.
Istina , ima puno materijalno siromašnih, kojima su roditelji davali pristojno vaspitanje, a para tek kojiko su mogli. Izgleda da je među njima najviše onih koji kao visokoobrazovani odlaze u inostranstvo jer nemaju stranačke i druge veze da se zaposle.
Za situaciju u kojoj se nalaze ne samo mladi već i celo srpsko društvo nisu nikada krivi mladi dok su još mladi –deca, već oni koji su dužni da ima daju i neštvo drugo osim para. Gde se god okreneš deca retko da imaju šta pametno i lepo čuti i videti, od televizije, ulice, škole, pa i kod kuće. Država se, ko bajagi sekira za problem „Bele kuge“, pa još kad tome pridodaju nacionalni predznak, a malo šta čini da zaštiti decu, da im omogući normalno detinjstvo, školovanje, zaštitu.
Kakva nam deca rastu ilustruju podaci iz nedavnog istraživanja koje je objavio NIN. Očito je da mlađa deca interpretiraju ono što čuju od roditelja, u školi, političara, stranaka i na medijima ili, šta čitaju u udžbernicima. Deca većeg uzrasta su već prihvatili te nakaradne vrednosti kao svoje i spremni su da ih brane na agresivan način, jer je i to jedna od „vrenosti“ koja im je servirana.
Koji to vrednosni sistem kao društvo i nacija imamo, da li smo svesni gde ćemo time stići, ako nam “mladi u visokom procentu podržavaju negativne stavove o nekoj populaciji, na prvom mestu rang liste su osobe drugačije seksualne orijentacije, prema kojima negativan stav ima 36 odsto ispitanika. Na drugom su ateisti (23,0%), na trećem pripadnici drugih nacionalnosti (21,8%), a slede HIV pozitivni (19,0%) i odlični učenici (18,9%).
Negativno su ocenjivani i muškarci koji nisu navijači - 15,3 odsto dece i mladih prema njima ima negativan stav, oni koji misle drugačije od većine (15,2), polaznici programa nevladinih organizacija (14,5%) osobe sa invaliditetom (14,0%), sunarodnici drugačije veroispovesti (11,8%), pripadnici drugih rasa (11,2%) i žene (10,5%) „
Kako to da u približno istom procentu ne podnose odlične učenike, decu druge nacionalnosti, decu druge veroispovesti, ateiste, osobe drugačije seksualne orjentacije, osobe sa invaliditetom, one koji nisu navijači, one koji drugačije misle.... Zabrinjavajuće je šta su im onda vrednosti koje cene, a sam podataka dovoljno alarmantan da se država i društvo nalazi u dubokoj moralnoj, civilizacijskoj i svakoj drugoj vrsti krize. Šta reći ako istraživanja pokazuju, a svi znaju, da na fakultetima caruju mito i korupcija, da je cena ispita 300 evra, da se čak i diplome , iključujući i doktorske, mogu kupiti.
Onda se ne treba čuditi što svake godine iz Srbije odlazi više od 32.000 lica, među kojima veliki brok visokoobrazovanih. Svakako ono što malo čudi je kako to da najviše odlaze upravo u zemlje i među narode koji se u udžbenicima opisuju kao “istorijski neprijatelji Srba, tvorci stalne zavere protiv nas, koji hoće da nas unište”. Pa tako u Nemačku ode oko 9.051 lice, Austriju 4.253, Sloveniju 3.121, i sve u zemlje mrskog nam Zapada. Naravno, retko ko se vraća, pristojno živi i mnogo se ne osvrću na žalopojke dušebrižnika iz SPC, bivšeg ministarstva za dijasporu i dokazanih čuvara srpskog identiteta, a evo sada i apela “oca nacije” “Vratite se u otadžbinu da se borite za preporod i spas Srbije! “ Nisam siguran da će njegova objašnjenja i obrazloženja mnogo njih ubediti, naprotiv.
Pametnije bi bilo da je čika Dobrica apelovao da se stvaraju uslovi da mladi i ljudi uopšte ne napuštaju Srbiju, umesto što ih stalno loži nacionalnim nadahnućima, nepravdama koje nam od postanka sveta svi redom nanose samo zato što smo mi jedini dobri a ostali zli, kako smo uvek dobijali ratove a gubili u miru, kako nam je i nakon toliko vremena kriv Sulejman veličanstveni, Vatikan, ideologije jugoslovenstva i boljševičko-staljinističkog socijalizma i petooktobarski prevrat 2000. godine, izveden narodnim gnevom i sa snažnom podrškom stranih obaveštajnih službi, bio je ideološki heterogen i sa nekompetentnim vođstvom.
Zapostavljanje svih pitanja pod izgovorom rešavanja srpskog nacionalnog pitanja ali ne kao demokratskog već teritorijalnog Srbiju je mnogo koštalo i dovelo ovde ge je danas. Skrušeno sekiranje za sudbinu nacije a odsustvo svake brige kako žive ljudi –pripadnici te nacije i lamentiranje nad sopstvenom sudbinom i nacijom u stilu “.ebeš me žalosnu“, kako to čini Ćosić niti vodi rešenju niti će ubediti studente da se vrate i bore za otadžbinu.