Šta nam pokazuje kolektivna parlamentarna "pamet", povrđena danas u Narodnoj skupštini povodom "kosovskog čvora"? Najpre, da je i dalje to zapravo čvor na omči budućnosti Srbije. Zatim, da je ta famozna platforma postala odskočna daska za novu predizbornu kampanju, a ne akt državničke, racionalne politike. I najzad, da ovdašnja politička "elita" i dalje kaska od danas do sutra, nesigurna i u sebe, i u izborno telo, i u međunarodnu zajednicu. Čak i kada se, pritisnuta "situacijom", kreće napred, naša cinculatorska politička klasa to čini sporo i nedovoljno odlučno.
Ovakvo stanje duha najbolje opisuje odličan aforizam satiričara Milana Todorova: Filip Višnjić je naš najveći političar. On je prvi guslao o Kosovu.
Šta neće i ne žele da vide ušuškani i razmaženi "narodni" poslanici u srpskom parlamentu? Neće i ne žele da vide da je Kosovo zapravo metastaza srpske nacionalističke opsesije teritorijama, izdžikljale iz najtamnijih i najperverznijih dubina nacionalnog bića. Neće i ne žele da vide da je pravi kosovski problem u slomu industrijske proizvodnje, u zapuštenosti poljoprivrede, u koruptivnoj privatizaciji, u bekstvu mladih stručnjaka iz Srbije... Neće i ne žele da vide da problem (ne)priznavanja Kosova nije ni epohalno ni političko pitanje ("nikada nećemo priznati jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova"), već praktično, životno, svakodnevno!
Za najviše 10 (deset) godina i Srbija i Kosovo biće ponovo, kao nekada u SFRJ, u sastavu nove državne zajednicu zvane EU. Tada će pojmovi poput "granice", "teritorije", "nezavisne države"... biti deplasirani, a ovih pomenutih 11 rezolucija o Kosovu samo tužna hronika zabluda i državničke nemoći novokomponovane političke klase. Bolje reći, miksa ostataka komunističke nomenklature, nacionalističkog resantimana iz devedesetih godina i konglomerata tajkunskih interesa, uspostavljenih nakon 5. oktobra 2000.
Zato je današnja "radna subota" u srpskom parlamentu samo još jedna domaća TV sapunica, u rangu najboljih komedija Branislava Nušića. Na našu nesreću, Kosovo je nekim istorijskim prokletstvom i dalje drvo od koga ne vidimo šumu, kamen za spoticanje pred svakim izazovom budućnosti, crvena krpa za mahanje ispred polupraznih frižidera i škrtih bankomata.