"The Road goes ever on and on
Down from the door where it began.
Now far ahead the Road has gone,
And I must follow, if I can,
Pursuing it with eager feet,
Until it joins some larger way
Where many paths and errands meet.
And whither then? I cannot say."
~ J.R.R. Tolkien, The Fellowship of the Ring
Setio se sarkastične primene engleskih reči "infinite wisdom" pa obrasca gde mi što često falširamo i frljamo se u odlukama i razmišljanjima ponekad naletimo na vrlo ozbiljan izazov pa rešimo kako je vreme da "sednemo" i ozbiljno razmislimo.
I razmišljamo, razmišljamo, sve naše mane i bubice po po strani i pod kontrolom, razmišljamo i .... evo mudrosti, evo odluke, .... gore nego ikad :-) Naravno, u trenutku kada donosimo odluku mi ne znamo da je ona gora nego ikad pošto, zar ne, u ovako promišljenom procesu mi tu odluku nebismo doneli. Mi to saznamo nešto kasnije, iza tačke posle koje nema povratka.
Meni smešno, što da ne, iako ovi putevi što teku i slivaju se u veće puteve na kraju vrate stvari gde im je neko, valjda bogom-dano mesto.
Pa se onda setim kako nam se, dole negde nizvodno niz put, posle ponekad dosta vremena, dese veličanstvene stvari koje su bile toliko malo verovatne da je samo beskonačna sreća mogla da uplete prste u tako nešto.
Na kraju, i lako mi je pročitati tok misli, ispostavi se da je baš ona nekad naj-greška iz davna bila potka tom nekom finom vezu što sreća ume da oplete oko nas.
Krečili ne krečili kroz život po nekim transferzalama život prosto ima svoje četkice.
Dobro, nisam ja "primetio" ništa što već i deca u jaslicama ne znaju, nego mi interesantno kako je grešenje najčešće veselo, u stvari, isto kao i negrešenje, nego smo mu mi nalepili tu strašno tesnu maj'cu od ozbiljnosti i civilizacijske dužnosti na fino i razlepršno telo.
Sistemi vrednosti na delu, opet, koji nas ovako često i tuže pa nam sude, a mi ko ovce (ja sam ovca, a vi kako hoćete) po partijskoj liniji.
I tako, dobro sam promislio, moram do kancelarije da isprogramiram šačicu koda, fiksiram drugu šačicu bagova, a ko zna zašto je to dobro i kako će se dan završiti :-)
A meseci i godine ne mogu da se završe kako ne treba da ‘ebe oca, što bi rekla naša braća Crnogorci :-)