Prvo što sam čula još u Vlajkovićevoj, dok sam se približavala platou gradske Skupštine koji su obezbeđivale pojačane policijske snage, sa gradskog ozvučenja treštali su prepoznatljivi stihovi lokalnog hita «Čke beogradske». Beograđanka sam po rođenju, tolerantna, slobodoumnih shvatanja, i svaka urbana žvaka može da me kupi pod uslovom da ima smisla ili bar poentu u najavi, ali ovog puta nisam pronašla baš nikakvu konekciju između osvajanja srebra na SP-u, sportskog duha, zdrave pameti, Gazda Paje i stihova ove pesme. Možda nisam dovoljno luda čka da bih se primila na:
Čke beogradske, totalno poludele,
sve bi malo rakije, eksere il thc!
stvarno niste normalne
"stvarno nismo normalne"
stvarno niste normalne
"stvarno nismo normalne"
Kažem hej čko, zašto uvek mora to,
zašto uvek alkohol s vutricom, ekserom,
to je zlo "nije zlo" jeste jebeni hardcore,
ja bih da se uzmemo ti bi da uzmemo.
Kažem hej čko, zašto uvek mora to,
zašto uvek alkohol s vutricom, ekserom,
to je zlo "nije zlo" jeste jebao te kser,
vi nikada niste fejk, lude čke beogradske.
Čke beogradske, totalno poludele,
sve bi malo rakije, eksere il thc!
stvarno niste normalne
"stvarno nismo normalne"
stvarno niste normalne
Kao neupućena a osetljiva čkica, saznala sam iz pouzdanih izvora da je "Čke beogradske" omiljena motivaciona pesma ženske reprezentacije, koja ih je bodrila i ulila im dodatnu snagu, istrajnost i koherentnost, i dovela ih do medalje (kako su izjavile medijima). Da se razumemo, ne smeta meni što se naše rukometašice smatraju ponosnim beogradskim cavama, ali deci i omladini one valjda treba da budu uzor i primer sportskog duha i prisebnosti, a ne da na neadekvatan, degradirajući način zastupaju beogradski imidž. U toj gužvi sam čula i stav jednog prolaznika da su: "sudije mnogo jele govna i to na svom terenu". To ne mogu da potvrdim jer nisam gledala finale, ali verujem mu na reč, jer da nije bilo tako, sigurno bi se domogle zlata, a gužva ispred skupštinskog balkona bi bila neuporedivo veća, kao i slavljenička euforija mase u koju sam uplivala bez ikakvih predrasuda, sa iskrenom namerom podrške.
Rukometaške čke su me razočarale. Ne predstavlja mi problem da se poistovetim sa čkama, bile one pobedničke ili gubitničke, ali sam sigurna da nikad ne bih u kontekstu javne proslave sportske medalje baš taj muzički izbor napravila, no nema veze, možda imam poremećene kriterijume jer ne pijem radžu i ne cepam ksere, a pošto se te pesme gadim, čudan transfer rastućeg blama me je ubrzo oterao kući. Kao da sam neka intruderska, vanzemaljska, mračnjačka čka usred nedužne, vesele gomile. Možda bi kod nas u sličnom istorijskom trenutku i stanju duha, glatko prošao i neki Thompsonov hit? Ko još obraća pažnju na tekst u takvim prilikama. Ne znam ko je bio odgovoran za izbor muzike sa razglasa, ali odmah potom sam istinski napregla mozak pokušavajući da shvatim konekciju između "čaka beogradskih" i pesme "Još ovu noć" koja je usledila. Čuveni kafanski sentiment "slavuja iz Mrčajevaca" nikog nije ostavio ravnodušnim, masa se ponovo zanjihala. Nekoliko stotina, (ponavljam) možda čak i hiljadu ljudi, žena i dece, su opčinjeno jednoglasno pevali kao da su na novogodišnjem dočeku obeznanjeni preporučenom kombinacijom rakije, ksera i vutre, a možda su čak dobili i prirodne haludže usled dugotrajnog čekanja rukometašica i smrzavanja na platou. Najveći apsurd se ipak desio na kraju, kad je jedna rukometašica izazvala opšti klimaks i skandiranje publike urlajući na mikrofon: SRBIJA - KRALJEVINA - SRBIJA - KRALJEVINA! Možda joj je nešto kvrcnulo u glavi posle svečanog prijema kod predsednika države, možda je proradio ekser, možda se osetila kao kraljevska čka, ali ovakva vrsta politizacije sportske manifestacije je ne samo neumesna već i besprizorna. Kraljevina Srbija postoji još jedino u istoriji i originalnoj verziji "Bože pravde", čijih stihova nikad ne mogu da se setim u celini, ali znam da u njoj preovlađuju molitve Bogu za spas srpskoga kralja i srpskoga roda, što odavno nema nikakve veze sa realnošću.
Posle ovog iskustva sam odlučila da neću nikada više niti jednom sportisti ispod balkona klicati. Pobegla sam i zavukla se u svoju feminističku rupu, da me neki od naloženih patriota ne bi izubadao nožem jer ne pevam i ne kličem sa njima. Oj naša prestonico svetske i evropske kulture, međ' kserima, vutrom, radžom i medaljama, urbanom balegom natopljena, dirljivo infantilna, društveno politički neosvešćena i moralno razorena! Oj reprezentacijo moja opičena kraljevska! Da smo na platou ispred Skupštine svi zapevali pesmu Brazil, skinuli se do pola i zanjihali golim sisama, bilo bi mi prihvatljivije. Kako da budem "haj" u ovakvim situacijama, a da se ne osećam katastrofično samo zato što sam normalna? Jebem ti srpsko narodno veselje! U urbanom slengu postoji više naziva za tu vrstu derneka: šabanija, seljana, debilana i džiberana. Nije bitno da li uz sve to idu isključivo narodnjaci, ali na našim slavljima često neko nastrada, bilo da su slava, svadba, sportski uspeh ili neki drugi povodi u pitanju. Prvo se pije, ždere, peva, grli i ljubi, a onda prorade noževi il' neko završi sa metkom u vugli. Ali sve to ide u prilog prisilne urbane adaptacije, tranzicije i agresivne politizacije, baš kao i rakija, ekseri, lajnovi, sport i političari. Mnogo smo jači jer smo navijači.
Kada sam stigla kući sjebana, vrlo me je zanimalo da vidim izveštaje medija sa dotičnog skupa, ali gorak ukus mi se samo pojačao. Kafanske fotke razularenog društvanjceta koje slavi medalju su neutešne: "GORELA KAFANA: Rukometašice uz Dačića i ''Miljacku'' proslavile srebro! Iako su poražene u finalu Srpkinje nisu mogle da sakriju sreću i oduševljenje posle osvojenog srebra iako su nešto ranije bile kivne na sudije." O ukusima, uzorima i pravdi ne vredi raspravljati, ali čke beogradske narodnjačke i političke razvaljuju brate za sve pare, a moj je problem što nisam toliko urbana, namunjena, looda i povodljiva, pa nikako da se srodim sa zajednicom, da se uživim i počnem da uživam, da pustim mozak na ispašu, zafrljačim čašu u ćošak kafane i popnem se na sto da tverkujem.
moju kolumnu PiČkanterije pratite na sajtu Labrisa:
http://labris.org.rs/kolumna-cke-rukometaske-pesma-nas-je-odrzala/