"Srpski zid plača" ispred Narodne Skupštine u Beogradu, postao je sramno ogledalo pokvarene politike i prljavo oruđe mržnje koja se obilato promoviše i servira od strane vladajuće garniture. Udruženje porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu i Metohiji, 8. jula 2015. je uz saglasnost gradskih vlasti postavilo
"zid plača" na nedelju dana, sa namerom podsećanja na srpske žrtve (civile, vojnike i policajce) 1998 i '99 nestale i/ili ubijene od strane NATO i albanskih terorista, kako piše na transparentima. Skoro tri godine je prošlo od tada, a ovaj tužni prizor ispred skupštine pretvorio se u ružnu, manipulatorsku predstavu gradskih vlasti, koji svoje interese bezočno grade na tuđoj nesreći.
Dozvola na nedelju dana pretvorena je u trogodišnji stalni prizor ispred Skupštine, a tužni panoi sa preko 2.500 umrlih lica, sve su tužniji, jer ih vetar i kiša nemilosrdno otkačinju, vitlaju, prljaju i raznose po tlu. Ne može se nikako doskočiti vremenskim uslovima koji ne idu na ruku odgovornima, te tako dugačke cirade sa umrlim licima, štampane na plastičnim mušemama, nespretno zakačene na klimavoj konstrukciji, kao padobranska platna nošena vetrom, uvek završe ofucane i pocepane na betonu ispred velelepne Skupštine. Ne mogu da ne gledam taj grozni prizor, niti mogu strane turiste (do kojih je ex-gradonačelniku Malom vrlo stalo) sprečiti da snimaju tu grozotu i pitaju se u čudu: „What the Hell is this?" Odgovor je evidentan: „The Hell!" Masakrirana tela dece, krvi na sve strane, otkinuti udovi, raznete glave, uz parole protiv Klintona, NATO i albanske vojske, bodu oči svima pa i stranim turistima. Fotografije ne lažu. Kako bilo ko može da fotografiše monumentalno zdanje Skupštine i skulpture konja ispred nje, a da ne ukači i slike mrtve dece i ostalih? Ne mogu se zaobići jer opkoljavaju ceo prilaz i trotoar ispred Skupštine.
Gradska vlast je od nastanka ovog jada, organizovala dočeke Nove godine na istom mestu, tako što bi sakrivali i prekrivali panoe ogromnom konstrukcijom bine, sa kojih su danima treštali razni izvođači, što je gadan paradoks, ali ko te pita šta je ispod stejdža kad treba raju razveseliti. Za prošlu Novu godinu su ih zgužvane ostavili ispod bine, jer ih je vetar već prethodno otkačio sa nestabilne kontrukcije i razneo po trotoaru. A kad god se otkači, srpski zid plača, sramotno tu leži danima, dok ne dođu neke čike dobrovoljci da ga ponovo okače. Možda nisu dobrovoljci, ali ih sigurno slabo plaćaju za popravku. Znali su čak da okrive "Soroševe huligane" za skrnavljenje zida, umesto košave. Da sam majka ili otac ijedne od žrtava, ne bih dozvolila da se lik mog deteta razvlači po prljavom beogradskom asfaltu, da mu Aca Lukas ili bilo ko drugi urla na uvce preko gradskog razglasa, a ni da ga fotkaju strani turisti. Ako su jednom umrli, ne moraju da umiru svaki dan ispred Skupštine šibani kišom, snegom, vetrom, sprženi suncem, blicevima i selfijima stranih turista.
Tako zamišljam večni pakao kojim su nas oduvek plašili. Ali, ovde je očigledno pakleni politički interes jači i uticajniji od humanog, zdravorazumskog, pošto oduzima i poslednji delić dostojanstva žrtvama svojom nesuvislom propagandom, koja je doduše jedino još u skladu sa beskonačnim, bezuspešnim dijalozima sa Prištinom.
U Tašmajdanskom parku se nalaze tri spomen ploče žrtvama ratova devedesetih (nastradaloj deci, srpskim žrtvama, kao i žrtvama bombardovanja RTS-a), ali one nikome ne smetaju niti bodu oči. Zar ovaj "kosovski" projekat nije previše loše eksponiran u epicentru Beograda? U drugim gradovima u regiji takođe postoje memorijalni parkovi posvećeni nastradalima u ratu. U Tuzli je spomen spark stradalih omladinaca, postavljen u predivnom parku iznad grada, jer žrtve zaslužuju da počivaju u miru. A kako ove žrtve da počivaju u miru razvučene po tlu usred grada? Mislila sam da će se ovaj problem rešiti, da će izmestiti negde drugde „zid plača", ali ne.
Od nove godine oni su ga obnovili i ulepšali tako što su trogodišnje dotrajale, ofucane mušeme na kojima su štampani crno-beli portreti žrtava, zamenili novim, sa novoštampanim portretima u koloru, tako da sad deluju nekako svežije. Osim kolorita na umrlicama, dobili smo i nove političke transparente u boji, mada bi čovek pomislio da to ne bi smelo biti u istom košu. Na pedesetak metara dugom transparentu piše: ESPANA: KOSOVO » EU - NO PASARAN! Ma šta to značilo, čini mi se nedopustivo da bude sastavni deo "zida plača". Kao da nas nisu dovoljno (za)dojili mržnjom i nacionalizmom svih ovih godina, i dalje moramo da se bavimo kosovskom (ne)zavisnošću, žrtvama, mržnjom prema Albancima, Amerikancima, Hrvatima... a ovamo, s druge strane zdušno nastoje da što pre stignemo u tu istu Evropsku uniju? Ko je tu lud i dokle ćemo da podnosimo političko licemerje? Žrtve zaista zaslužuju sećanje i sućut, ali na ovaj način da se manipuliše njima je krajnje bezočno i besprizorno.
Nije mi jasno kako su toliko dugo apsurdnjaci na vlasti, ali neću da tolerišem očigledne manipulacije mrtvim i živim ljudima, i neću da Srbiju stalno vidim kao večitu žrtvu Kosova, Evrope, Amerike i sveta. Pobednici proteklih izbora, najperfidnije se služe indoktrinacijom, glume najveće žrtve, a u stvari jedno govore, drugo rade, treće misle. Kao da Srbi nikada nikoga nisu klali i ubijali. O da, suočiti se sa sopstvenom mračnom genocidnom prošlošću je najteže, a isto tako je teško pomiriti se i odreći već odavno izgubljenih teritorija. Kupuju vreme, zatežu i natežu se sa EU, truju nas mržnjom i zavode strahovladu, što je proverena formula diktatorskih fašističkih režima. Da stvar bude apsurdnija,
"Država je donirala novac za obnovu zida plača", izjavio je prošle godine Simo Spasić iz Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih sa KiM. Takođe u aprilu 2017. Spasić je
izjavio za Blic: "Imamo dozvolu grada i opštine Stari grad do kraja ove godine", ali gle čuda, "zid plača" i dalje se vijori ispred Doma Narodne Skupštine, iako smo u 2018. već tri meseca. Ili su im produžili dozvolu, ili je od nove godine tamo bespravno, a plašim se da će zauvek tamo i ostati, da nas obnovljen, u full koloru upućuje na to koga sve treba da mrzimo, koga da žalimo i kome se divimo. Žalosti nema na razapetim transparentima ispred Skupštine, samo čemer i beda, a o estetici tek... koja crna estetika?