Svaki film počiva na nekoj ideji, nekoj originalnoj priči ili više puta ispričanoj ili... Da ne dužim. Ovaj blog je o tome na koji način se ovde, u Srbiji, realizuje scenario koji ste napisali ili ćete ga tek napisati. Hajde, podrazumevaćemo da imate već fino ispoliran scenario, da su prepravke tog scenarija moguće jedino iz nekih produkcionih razloga, zbog visine budžeta ili kreativnog postupka režisera budućeg filma.
Prvo što ćete svakako uraditi je davanje scenarija na čitanje, kako ljudima iz sveta filma, tako i onim drugim, koji su po vašoj proceni moguća publika filma koji tek treba da nastane. Dobijaćete različite reakcije i sugestije i to najviše zbog toga što je scenario nesvršeno umetničko delo i koje je podložno menjanju. Moj vam je savet da odbacite sve hvalospeve i sve krajnje negativne reakcije (pogotovo one koje ne doprinose poboljšanju vašeg čeda). One srednje reakcije su skoro uvek konstruktivne. Zapišite te primedbe ili pohvale i ukoliko ne menjaju suštinu vaše priče, pokušajte da ih inkorporirate u scenario. Ako ide, ide. Ako ne, ne.
U tim čitanjima uvežbajte da priču koju priča vaš scenario, možete da ispričate u jednoj, tri ili desetak rečenica. To je veoma korisna stvar jer veliki broj producenata (posebno u našoj nam dragoj zemlji) nije spreman da posveti svoje vreme marljivom iščitavanju scenarija. A i zašto bi? Ukoliko uspete da ubedite nekog ko ima producentsku kuću da sa vašim scenarijem krene u avanturu snimanja filma, proces realizacije će veoma malo zavisiti od kvaliteta samog scenarija. Naime, vi i vaš scenario se dobijanjem „poverenja“ producenta tek kvalifikujete za konkurs koji naša država raspisuje u cilju pajsad: Sufinansiranja produkcije dugometražnih igranih filmova. Realno, to izgleda ovako:
-producent i scenarista, što ste vi u ovom slučaju, su sklopili neki ugovor (kintu još niste dobili).
-producent prikuplja enormnu količinu papira, bankovnih garancija, pisma namere itd.
-producent dostavlja podatke o budžetu filma i kalkulaciju trošenja tog budžeta.
-često se dostavlja i spisak učesnika projekta.
-tu su i moguće koprodukcije.
Itd itd itd
Da ne komplikujem, zadržaću se na ovih nekoliko stvari.
Prvo ali po meni i najbitnije je to što producent (ukoliko sami sebi niste producent, što vam od srca ne savetujem) nije lepo kupio vaš scenario i sa njim dalje kročio na put realizacije istog. U tom slučaju, vaš posao scenariste bi bio gotov i vi biste se mogli posvetiti sledećem scenariju ili makar trošenju zarađenog novca. Ali jok. Para nema, pare će da dođu, kada? Kad se država otvori za vaš film. Da biste se probili kroz šumu imena koja se ponavljaju na svakih dve do tri godine, moraćete da imate „snalažljivog“ producenta. Snalažljivost može biti partijska (gledajte da je to partija koja učestvuje u upravnim odborima državnih institucija vezanih za film), može biti privredna (neko mu duguje neku uslugu i te neke munje) ili rodbinska (ima veze rodbinske, švalerske, šta god, sa nekim ko je u poziciji da „pomogne“). Bez toga, šanse su vam skoro pa nikakve. Dobar broj tih „luzerskih“ scenarija niko ni ne pročita dalje od desete strane.
Država vam nudi da pomogne do 70% od vašeg budžeta, ukoliko komisija sastavljena od strane Filmskog centra Srbije (FCS), zaključi da je baš vaš scenario, jedan od 5-10 (zavisi od namenjenih sredstava, koja se menjaju od konkursa do konkursa) koji zaslužuje da bude realizovan. Ministarstvo kulture prepušta tu odluku FCS, FCS formira komisiju od pet članova, komisija izađe sa predlozima koje usvoji FCS i sa kojim izlazi pred Ministarstvo kulture, koje je namenilo tolika i tolika sredstva za sufinansiranje bla bla bla.
U pitanju nisu male pare ali često, koliko god to zvučalo patetično, su i nedovoljne. Jeste da je to „sufinansiranje“ i da je to samo (veliki) deo kolača koji se zove budžet filma. Ipak, gde da nađete resto para? Nema stimulacija firmi i pravnih lica, niti iko oslobađa onog ko uloži u film bilo kakvog poreza, Au contraire. Često ćete čuti da neko ko bi možda i dao neku kintu za film izgovori: „E samo mi još to treba na ovu muku“. Osim, khm khm, onoga ko bi možda izvukao iz neke firme neku kintu, pa da mu se negde i nekako vrati. Eeeeeeeeee. Nećemo sad ovde, u svetu umetnosti, sedme (čuveni kockarski broj) da pričamo o mogućim nezakonitim radnjama. Nećemo. Stop.
Da biste shvatili kako u najgrubljim crtama izgleda budžet za jedan dugometražni igrani film, prikazaću vam sektore koje morate „nahraniti“ novcem iz tog budžeta.
1. Režija (režiser, pomoćnik režisera, asistent, sekretarica, izrada knjige snimanja, ne daj bože i storiborda itd.)
2. Kamera (direktor fotografije, švenker, šarfer, asistent, pratilac, a, pa da, kamera i objektivi itd.)
3. Scenografija (scenograf, dva asistenta, radnici, rekviziteri i naravno materijal za scenografiju itd.)
4. Kostim i šminka (kostimograf, pomoćnik, garderoberi, šminkeri, maskeri, frizeri itd. Naravno i cena materijala za šivenje, kupovina kostima, rentiranje, šminka itd.)
5. Ton...
... i ovde sam rešio da vas ne gnjavim. Reći ću samo da ovakvih sektora ima recimo... deset. I u tih deset ću uračunati i sve glumce, statiste i kaskadere.
E sad, recimo da ste na konkursu dobili 100.000 evra. Podelite svakom sektoru po 10.000 evra i shvatićete da ili ćete nekom ostati dužni ili nikada nećete snimiti film.
Ako imate 200.000 evra, što je znak da ste se ozbiljno uvukli mnogima tamo gde se ni miševi ne zavlače, onda imate 20.000 evra po sektoru. Uzećemo sektor broj 2. Direktor fotografije za 5000 evra je ispod svakog minimuma. Neka svako sledeći dobije po hiljadu (što je nemoguće naći) već ste potrošili 10.000 evra. I onda mi nađite dobru kameru i objektive za 10.000 evra za recimo mesec dana korišćenja, pa da vas poljubim. Uz to i mala napomena: Ovi ljudi još uvek nemaju šta da jedu na 12 sati snimanja, niti imate para da ih prevezete do mesta snimanja.
Znam da će mnogima zvučati strašno što je 200.000 evra nekome malo ali u ovim našim uslovima govorimo o pet, šest najvećih ostvarenja u ovoj zemlji za tekuću godinu.
Govorimo o kešu. Naravno da učešće sa kamerom ili nekom tehnikom i sl. u filmu može biti izlaz i objašnjenje kako to sve ipak uspeva da funkcioniše. Ipak, tu dolazimo ponovo do toga da šta znači reč učešće? Da će se taj neko naplatiti kada film krene u eksploataciju ili kada država i FCS shvate da tom projektu fali još x para jer samo što ga nisu završili. Onaj ko je pritisnuo na početku, valjda može da pritisne i pri kraju. U protivnom, mnogi (što je prečest slučaj) ostaju bez honorara i ostaju da kukaju do u beskonačnost o nepravdi rada na filmu sve do sledećeg turnusa, kada kreće priča Jovo nanovo.
Samo da vas podsetim, želeli ste da napišete scenario. He he. Da li još uvek želite?
Neko će se zapitati kako je moguće ne zaraditi neki novac na blagajnama naših bioskopa?! Aha. Hoće. Domet od 40.000 gledalaca svih filmova, u svim bioskopima, za nedelju dana, vam garantuje ludu zaradu. Odokativno, padne 1 evro po gledaocu. Ako uspete da dobacite do 300.000 gledalaca, možete se smatrati srećnim i uspešnim čovekom. Ipak, ne zaboravimo da je ovo sve stimulisano od Ministarstva kulture i da je stimulisano baš iz razloga očuvanja kulturne baštine, koju čine i filmovi. Dakle, komercijalan može da bude samo jedan ili daj bože dva filma. I opet, ko bude imao para (a i da ima odakle mu) taj će moći da se adekvatno reklamira i da možda dobaci do tih 300.000 gledalaca.
Šta je dalje interesantno? Pa kome ide tih potencijalnih 300.000 evra, zarađenih od prodaje ulaznica? Nazad državi? Ma jok. To je već podeljeno, izgubljeno, potrošeno. I da stvar bude još gora, verovatno je osim države još neko ostao kratak.
Poenta svega ovog, možda nabacanog usled nedostatka vremena i prostora, a i da ne dosadi onome ko čita, jeste ta, da onaj deo koji hronično nedostaje domaćem filmu – dobar scenario – mora računati na sve ove posledične radnje koje su neophodne da bi se taj scenario realizovao. Scenario ne sme da bude skup, ne sme da bude zahtevan, ne sme ovo, ne sme ono, a trebalo bi da bude dobar. Nakon toga, morate putovati kroz ovaj odvratni svet prepun korupcije i klanovskih podela, da biste uspeli da pored toga što uspete da se film po vašem scenariju snimi, uzmete i neki dinar za urađeni posao. Sve cifre koje sam nabacao su bez doprinosa ili ako hoćete sa doprinosima, pa su zarade još manje. A gde je PDV? I koja će to kuća tražiti povraćaj PDV-a nakon košmara proizvodnje filma u ovoj zemlji?!
Ovaj blog je u stvari želja da objasnim nedostatak tržišta dobrim scenarijima i samim tim potrebe za njihovim stvaranjem. Pišite ljudi, i ne nadajte se mnogo. Ništa više nego što se drugi nadaju u ostalim oblastima kulture, gde carstvo korupcije i kraljevstvo klanovskih i partijskih poslušnika, odlučuje koliko je vaša nada opravdana ili je samo možda jedan nesnimljeni scenario.
Dobrih scenarija nema jer nikome ne trebaju.
To ne treba da vas spreči da ih pišete.