učestvovanje u ratu je strašna stvar, na bilo koji način, pasivno ili aktivno.
sam čin oduzimanja života drugom čoveku, ili puko prisustvovanje tome ostavlja tragove na čoveku koji postaju neizbrisivi. dok, kada mi je rođeni brat bio ratni snimatelj i fotograf, za domače i strane medije, od 1991-1995. i 1998-1999., sam bio relativno mlad i nisam mogao da razumem gde i zašto je taj mladi čovek izgubio dušu i razum, a na kraju i život; ne tako davno sam prisustvovao korenitoj i suštinskoj nihilizaciji ljudskosti kod jednog prijatelja koji je učestvovao u ratnoj stihiji i notornom menjanju životne realnosti, ili kosmičkog balansa, ako želite, kroz oduzimanje ljudskih života, koji njemu lično, uzgred, ni na koji način nisu naudili.
od kvalitetnog i talentovanog mladog čoveka, zelenookog - i moj pomenuti brat, Aleks, bio je zelenook (moj sin Filip je zelenook, s tim što Filip neće učestvovati ni u jednom ratu), moj drug Ženja je postao je bledo, bezdušno biće. bio je u elitnim jedinicama i ispunjavao je naređenja.
nisam nikada nikoga ubio i ne mogu da znam kako je to biti ubica, ali sam bio neposredno blizak s ljudima koji jesu postali ubice, ili su ubistvima prisustvovali neposredno. čudna je stvar da, kada, s ubistvom postaneš svedok, saučesnik ili egzekutor, ti se više nikada ne vratiš natrag. nešto se zauvek odlomi i iz tebe i ostaješ samo ljuštura ili maska prethodnog sebe, ili beskrupulozna mašina koja će i dalje nastaviti tako, gubeći potpuno sopstvenu duševnost, esenciju sopstvenosti, da bi je tek na kraju, kada bude napuštala svoj prokockani život, povratila na užasnuti časak, prilikom napuštanja ovog života. a tada je previše kasno za povratak...
... ne trebamo biti strogi prema ubicama, ili saučesnicima ubistava koji su podjednako izgubili skrupuloznost razuma i duševnosti, kroz predugo vinovateljstvo u događajima. imamo obavezu da pokušamo da ih vratimo natrag, pre te užasnute sekunde odlaska iz ovog života, i s ovog sveta. to nije lak posao, ali jeste plemenit.