Nešto se jeste izmenilo nagore u hemiji ovog liberalnog metropolisa Orijenta - neformalna opuštenost, razgaćenost grada, kako ja volim da je zovem, ustupila je mesto napetom iščekivanju nereda i haosa. Jesu ljudi i dalje neuobičajeno opušteni, čak nekako gotovo i familijarno neposredni ili bliski, ali poslednjih 6 meseci eskalacije sukoba, netanijahuovsko-hamasovske eskalacije, jesu unele neodređeni nemir u žitelje ove liberalne prestonice Bliskog Istoka.
Netanijahuova vlada je pala, i to dan posle "istorijske" posete srpskog premijera - nadam se, samo, da Srbin nije doneo odsudni baksuz Jevrejinu, tojest, ako već jeste, neka barem baksuz bude obostrani... ;)
Kažu mi ljudi koji ordiniraju između Tel Aviva i Njujorka da Izrael nikada nije bio izolovanija i nepoželjnija tema kod liberalnih Amerikanaca nego što je to danas slučaj. Uprkos uvreženim shvatanjima - ameriko- i judeofobičnim shvatanjima da opaki cionisti kontrolišu Ameriku; mnoga američka vrata: kreditna, finansijska, državnička, diplomatska, vojna... danas su zatvorenija za Izrael nego što su to ikada bila, u celokupnoj povesti jevrejske nove državnosti. Moje skromno mišljenje je da je sama, konfliktu sklona, ličnost Netanijahuova uzrok tome.
Cionizam kao idelogija na kojoj počiva jevrejska državnost je razuđen i apsolutno nemonolitan sistem, baš kao i sam Judaizam - tu su nizovi i stratumi pravaca, misli, ideja, shvatanja kako bi sekularan sistem ideja zvan - Država,
politeia - trebalo da funkcioniše. Kako sada stoje stvari, dva pravca su dominantna: jedan novi, laburistički, obnovljeni, podignut iz pepela kraha starih socijalističkih senzualnosti pred opakim čarima Liberalnog Kapitalizma - taj krah se odigrao februara 2001., kada je veštim manipulacijama i političkim ratom, Arijel Šaron, demolirao na izborima neuspešnog i nedoraslog Rabinovog đaka, Ehuda Baraka, gramzivog, egoističnog, narcisoidnog, obnevidelog sobom Ehuda;
danas, 2015. godine, Labur je na korak od odsudne pobede nad Netanijahuom, što će izvesno doneti i kraj njegovoj burnoj političkoj karijeri koja ga je u gotovo tri decenije bacala između šefa parlamentarne komisije za odnos sa Amerikom, šefa desničarskog bloka, premijera, personae non grata u izraelskoj politici (1999-2001.), te do ministra finansija, reformatora i odstranjivača svega starolaburskog i socijalističkog iz izraelskog sistema finansija (2001-2003.), opozicionara Šaronu i koautora
Čistog Raspada, šefa opozicije Šaronovoj-Rabinovoj ideji napuštanja stavova teritorijalne pretenzije, tkz. ideje Velikog Izraela, i konačno -
ponovo premijera 2009-2015.; netanijahuizam danas podržavaju najnemirniji ljudi Jevrejske Države - ekstremni desničari, radikali, i njima slični, užasno udaljeni, kulturalno i duhovno, od prefinjenih građanskih senzibiliteta toliko osobenih za Tel Aviv, Jerusalim, Berševu ili Haifu.
Još jedan veliki problem je što Netanijahu ne može da prevaziđe svoje nepoverenje i strah prema Arabijskom Poluostrvu, na kojem Država Izrael namerava da traje, te otpočne ozbiljnu saradnju sa relativno progresivnim arapskim državama poput Egipta, Jordana, UAE, Saudije... dok to od njega očekuju i liberalni američki krugovi počev od Predsednika, te sama liberalnoleva izraelska građanska javnost oličena u rastućoj podršci za centar-levi politički blok, pa i sama jedina logična mogućnost suživota a ne života opasanog žicama i zidinama između Jevreja i Arapa. Izgleda, meni barem, da se u svom ovom nemiru, rađa i nastaje nešto novo i neformalno razgaćeno, mirno, kao i da se dobu "čistog raspada" lagano i neumitno bliži kraj.
Telavivske bauhaus zgrade, srce liberalne kulture grada.