Imajući u vidu dve sistemske prepreke, slabosti društvenih elita i kontraproduktivno delovanje spoljnopolitičkog faktora, postavlja se pitanje šta danas činiti na racionalnom i interesnom unapređenju regionalne saradnje.
Jugoslovenska ideja bila je izvorno stvar intelektualnih krugova srpskog i hrvatskog naroda. Dok su srpski i hrvatski naučnici bili ti koji su osmišljavali sadržinu međusobnih odnosa i koncipirali optimalnu institucionalnu nadgradnju, integracija je imala svoj puni smisao: stvaranje politički i ekonomski emancipovane države, koja je obezbeđivala sve materijalne preduslove za dalji razvoj i prosperitet. Međutim, već od 1918. godine, ta ideja postaje ošti plen niskih strasti i stranačkih prepucavanja, dok srpska elita čak pravi „salto mortale“ i počinje da shvata jugoslovensku ideju kao apsolutni cilj, a ne kao sredstvo za ostvarivanje nacionalnih interesa.
Tu leži prvi sistemski problem srpsko-hrvatskih odnosa. Samo prava društvena elita ima kapacitet da podigne pogled sa kratkoročnih ciljeva i uposli ideju integracije u svrhu ostvarivanja komplementarnih nacionalih programa. Međutim, danas su intelektualni krugovi u obe zemlje u dubokoj eroziji. U slučaju Hrvatske, u nedostatku jake post-konfliktne elite, populisti i nacionalisti će radije ideju integracije zloupotrebiti za mobilizaciju protiv „unutrašnjeg neprijatelja“, ili „revizionista“, nego pokušati da je iskoriste za snaženje sopstvene države. Od cele „tisućletnje“ tradicije, ispada da su jedino „hrvatski branitelji zaglavni kamen domovine“, kako ističe nova predsednica.
U Srbiji pak, aktuelna društvena „elita“ nije imala snage niti inspiracije da osmisli autentični nacionalni i razvojni program za 21. vek, koji bi bio zdrava osnova za regionalnu saradnju. Bezidejnost i nesnalaženje u novim okolnostima nastojali su se kompenzovati vraćanjem na istorijski potrošene koncepte i simuliranjem aktivne regionalne saradnje, koja je u suštini ostala plitka, iznuđena i vođena slabostima, a ne racionalnim idejama.
Drugi sistemski problem srpsko-hrvatskih odnosa je dinamika proširenja Evropske unije. Do 2007. godine, u opticaju je bio „francuski“ model politike EU prema Balkanu, koji je podrazumevao da je za stabilnost regiona ključna simetrija u tretiranju Srbije i Hrvatske, idealno istovremeni ulazak ove dve zemlje u EU. Međutim, od tada prevagu odnosi „nemački“ pristup, prema kome Hrvatsku treba izdvojiti kao primer na Zapadnom Balkanu i od nje načiniti lidera regona. Time se postiglo da srpsko-hrvatska granica, umesto da se omekšava i tako tenzije spuštaju, postane zapravo „limes“, u starorimskom i hantingtonskom smislu. Ovakav razvoj događaja dodatno je pothranio nacionalizam u Hrvatskoj, ugradio im u kolektivnu svrhu i identitet stalnu opoziciju prema istočnom susedu i probudio osećaj superiornosti u odnosu na njega.
Imajući u vidu ove dve sistemske prepreke, slabosti društvenih elita i kontraproduktivno delovanje spoljnopolitičkog faktora, postavlja se pitanje šta činiti. Pre svega, definisanje naše spoljnopolitičke i regionalne politike treba da ishodi iz nacionalog i razvojnog programa, koga još uvek nema ni u naznakama. Smatram da dve ključne stvari tog programa treba da budu funkcionalna ekonomska integracija današnjih malih i slabih balkanskih država, u cilju stvaranja preduslova za „industriju obima“ u regionu, kao i podržavanje infrastrukture koja povezuje Panonsku niziju i Dunav sa Mediteranom, kako bi se omogućila „tranzitna industrija“.
Zaboravili smo da je Srbija postala poželjan partner i Pijemont za južne slovenske narode, tek kada je postala relevantni činilac u geografskom srcu Balkana. Svodeći se na floskulu „Zapadni Balkan“, Srbija je potpuno zapostavila centralni, koji se pruža od Mađarske do Egejskog i Crnog mora. Nije slučajno da je upravo centralni Balkan ključni pravac za „Novi put svile“, koji za Srbiju predstavlja jednu od poslednjih šansi da se približi glavnim svetskim trgovinskim i finansijskim tokovima.
Mala istorijska paralela: Srbija je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine bila u nezavidnoj situaciji - formalno nezavisna, ali bez materijalnih i spoljnopolitičkih preduslova za dalji razvoj. Umesto rezignacije i podilaženja jačima, tadašnja generacija Novakovića, Cvijića, Koste Stojanovića i mnogih drugih, upustila se u promišljanje i javni dijalog o tome kako naći izlaz iz ćorsokaka. Tako je zapravo počelo „zlatno doba“ srpske moderne države, gde je jugoslovenska ideja bila shvaćena kao sredstvo a ne cilj, što nas vraća na prvu tezu teksta.
Samo istinska društvena elita može da osmisli nacionalni program, uključujući i optimalnu sadržinu srpsko-hrvatskih odnosa u današnjem trenutku. Za oba naroda, preopterećenost svakog razmišljanja i dijaloga hipotekom ideološkog i populističkog, predstavlja veliku prepreku konstruktivnoj regionalnoj politici. Recesija, javni dug i neophodnost uvoza električne energije u obe države, jasno svedoče o rezultatima takvog pristupa.
Umesto da se u regionu inspirišemo Sirizom, možda bi bilo dovoljno za početak konsultovati sopstveno istorijsko iskustvo i negovati nacionalnu elitu koja može da stane u red sa svojim svetlim prethodnicima. Tada ne bih brinuo ni za srpsko-hrvatske odnose.
Tekst izvorno objavljen u Politici 24. februara 2015. godine
http://www.politika.rs/pogledi/Nikola-Jovanovic/Buducnost-srpsko-hrvatskih-odnosa.sr.html