moje najiskrenije saučešće svim dragim prijateljima, oficirima VS, iskrenim borcima za bolju Srbiju, i posebno dragim kolegama iz saniteta, vojnog vazduhoplovstva, i vazdušnih odbrambenih snaga zemlje Srbije, te duboko saosećanje roditeljima i porodicama koji su ostali bez svojih najbližih. najveća naša tragedija su deca koja nam ginu. neka je svim tim ljudima večna slava i neka počivaju u miru.
Golanska Visoravan, Izrael. Ovde, na granici sa Sirijom, dok sa druge strane, na par kilometara od nas besni građanski rat, razmišljam o ustrojstvu srpske vojske. Armiju sam odslužio u sanitetu, između dva rata, bosansko-hrvatskog i kosovskog. O srpskoj vojsci nosim podeljene utiske. Na stranu to što me je kontraobaveštajna služba pratila zbog moje "izraelske veze" - koja se uglavnom svodila na to gde u Tel Avivu može da se pazari gandža, al' dobro; smetalo mi je nešto drugo kod njih.
U vojsku sam stigao posle teške krize identiteta, i u prvom periodu sam rešavao svoje nepripadanje ovom skrnavom totalitarnom sistemu tako što sam se zabavljao pojedinačnim mehaničkim akcijama, poput rasklapanja i sklapanja mašinke, pucanjem iz mašinke u metu, čistuckanjem opreme, vežbanjem bolničarskog zanata - nešto što mi je kasnije koristilo u životu u belom svetu jer sam godinama, dovršavajući i zaokružujući svoje obrazovanje, zarađivao svoj hleb nasušni studentski, naporedo sa učenjem, upravo kao bolničar. Bavio sam se u armiji, tako, tim sporednim stvarčicama, dok sam u unutarnjem svetu, pažljivo prikrivenom od znatiželjnih pogleda, patio kao patika u vrtlogu vira. Čeznuo sam u toj metalnosivozelenoj sredini za drugarom s kojim bih mogao da pijuckam kafu, pričam o filmu, knjizi, muzici, lepim novosadskim ženama i - drugar se pojavio! Bio je fin, kulturan, obrazovan, voleo je Danila Kiša, Evu Braun, puštao je radio, onako, neki easy popmusic. Voleo sam ga gotovo ljubavlju kojom se zaljubljujete u devojku. Kasnije, kada smo završili gušterske dane, saznao sam da je upravo on, moj prijatelj, bio kooptiran od strane KOS-a da tasteriše o mojim what&whereabouts. Taj pukovnik iz KOS-a, komunjarskog jednog notornog lika sa pogledom serijskog ubice, je bio upravo ono što je meni bilo nešto od tog sistema sa čime apsolutno nisam mogao da uspostavim relaciju mira.
Opet, s druge strane, bio je i taj podoficir Novaković koji je, onako, bio simpatičan gari. Bio je pravi vojnik i patriofil. Imao je asketski izgled i držanje, bio je uvek uredno obrijan, pitomac sarajevske vojne akademije, i kao momak je bio žrtva onog strašnog izvlačenja JNA iz Sarajeva, kada je polovina njegovih drugara pitomaca pobijena. Voleo sam na određeni način gospodina Novakovića, i bio je lik s kojim bih pristao da idem u vatru i branim otadžbinu (kasnije, 1999. sam se i javio, sam od sebe, pod komandu kapetana Novakovića, ali su nam rekli da ostanemo na stendbaju jer nema resursa za sanitetski vod u fajtu protiv NATO-a).
U drugoj fazi armije je bio još jedan oficir koji mi se sviđao, major Šipka, Slovak šta li, Vojvođanin, vrlo miran i blag čovek, a opet odlučan, mudar i rešen oficir. S njim sam proveo bezbrojne minute na kafici, na pričama o hrišćanstvu, ateizmu, judaizmu, dijalektici materijalizma, FM Dostojevskom, Aljoši i Ivanu Karamazovima. Bio je izuzetno drag čovek i dao mi je apsolutnu kontrolu nad obezbeđenjem i mirom pitomaca vojne medicinske škole u Novom Sadu. Sa njime sam našao potpuni mir i lojalnost ovoj instituciji i bio sam sjajan čovek od poverenja, do te mere da sam, nasuprot onom debilkoviću iz KOS-a, dobio poverenje da se šetkam naoružan po NS-u, raznosim poverljivu dokumentaciju u naš domaći generalštab, i uživam u lepim devojkama u sunčanim jesenjim danima Dunavske ulice. Između nas je došlo do tenzija tek kada je ustao Novi Sad, lupao u šerpe i poklopce u vreme Bastiljinih govnarija u pola 8 naveče, i kada sam počeo da postrojavam vojsku i pitomce uz ogradu kasarne te da otpozdravljamo prelepim novosadskim demonstrantkinjama pa dobijamo crvene ruže i pokoji poljubac kroz ogradu.
Tako da je tu bilo i dragih ljudi, ali i apsolutno opasnih krelaca koji su ne znam otkuda vukli svoju inspiraciju da budu otrovne individue.
Taj konflikt budućnosti u perspektivi racionalne patriofilije slobodnog karaktera i istorije u rangu Druga Starog i Mošeta Pijadeta mi je išao na klinac. Još kada smo na manevrima sekli i rokali fruškogorske boriće kao da su nejtoa, stvarno nisam mogao da shvatim više koji cilj ima naša vojska - demokratski očito bio nije.
Kako da kažem, ja pričam ruski classy, iščitao sam masu disidentske ruske literature u riznicama ruskih emigranata u Jerusalimu, ali nikada me nije fascinirao previše ruski politički sistem. Jebeš ga, odrastao na Borisu Davidoviču, Bori, taj sistem je prosto bio bljaks. S druge strane, Zapad, Evropa, oduvek su bili moj dom, Rusija da, ali samo na daljinski upravljač. Ostalo mi je oduvek bilo krajnje degutantno.