Teorija kratkih rezova
Bil i Suzan su uvedeni u sobu univerziteta Vašington. Bili su mladi bračni par, u svojim dvadesetim, onaj koji bi svako lako zavoleo. Seli su na dve kancelarijske stolice, oko metar i po jedan od drugog, na maloj platformi. Bili su privezani na uređaje i elektrode koje su merile otkucaje srca, količinu znojenja i temperaturu tela. Ispod stolica se nalazio se uređaj koji je merio koliko se svako od njih kretao. Dve kamere, po jedna uperena u svakog od njih, snimale su svaki pokret lica i tela, sve što su rekli i uradili u sledećih 15 minuta. U tom vremenskom periodu imali su instrukcije da razgovaraju na neku temu koja je bila redovna tema oko koje se nisu slagali u braku. Za njih je to bila priča o njihovom psu. Pošto su živeli u malom stanu nije baš bilo previše mesta, i Bilu se ta situacija nije sviđala, dok je Suzan zastupala mišljenje da je to u redu. 15 minuta su proveli u toj raspravi.
Ta rasprava je protekla više kao normalan razgovor nego kao rasprava ili svađa. Čak su subjekti povremeno zaboravljali na to da treba da se raspravljaju. Ponekad bi se zajednički nasmejali na neku situaciju. Na prvi pogled to je bila ustvari najnormalnija konverzacija – bez podignutog glasa, sa umerenim argumentima, povremeno smehom, bez scena ili svađa.
„Ja jednostavno nisam čovek koji voli pse.“ – počinje Bil vrlo razumnim tonom glasa, malo se žali, ali oko psa, a ne oko Suzan. Onda se ona pomalo žali, ali sve to stane onoga trenutka kada se zaborave i krenu u neku zanimaciju na zajedničku temu oko psa. I tako to izgleda – vrlo normalan razgovor.
Pa šta mislite, koliko bi moglo da se kaže iz jednog takvog razgovora o njima? Koliko bi moglo da se zaključi o tome da li su u normalnim odnosima i da li je njihov odnos u braku zdrav ili ne? 15 minuta nije dugo vreme, a brak se ipak sastoji od mnogo drugih stvari koje nisu samo „priča o psu“, zar ne? I novac i sex i deca i poslovi i svašta još nešto ulazi u tu jednačinu koja se zove brak. Nekada su bračni parovi srećni. Nekada nisu. Nekada osećaju da bi mogli da se poubijaju, ali onda odu na odmor i vrate se zaljubljeni kao prvog dana. Jednostavno, da bi smo mogli da znamo jedan par moramo da ih vidimo u mnogo različitih situacija i da se upoznamo sa mnogo njihovih strana da bi mogli da ih tačno ocenimo.
Da bi doneli zaključak o nečemu tako bitnom kao što je budućnost tih bračnih parova moramo poprilično da se sa njima upoznamo, da skupimo veliki broj informacija i da ih uklopimo u jednu celinu da bi smo mogli da napravimo bilo kakvu pretpostavku o tome da li će oni – npr. – ostati zajedno sledećih 15 godina ili ne. Zar ne?
John Gottman, Ph.D. psihologije koristio ovu metodu koja je opisana u prethodnom delu teksta. Od 1980 on je snimio preko 3000 parova koji su ponovili isti eksperiment (gore opisan) – i onda je ceo razgovor kodirao specijalnom tehnikom koja se zove SPAF – Specific Affect – u kojoj je svaka moguća reakcija supružnika kodirana i pretvorena u broj - od 1 do 20. 1 – za odvratnost, 2 – za nezadovoljstvo, 7 – za bes, 10 – za odbrambenost, 11 – za žaljenje, 12 – za tugu, 14 – za neutralnost itd... Gottman je naučio njegove studente kako da iz facijalnih ekspresija pročitaju svaki od tih znakova i kako da od najmanjih delova u konverzaciji isčitaju značenje. Jedan 15-to minutni razgovor se pretvara u zapis od 1800 brojeva – 900 za nju i 900 za njega. Tako da red od 7 7 14 10 11 11 znači da se u 6 sekundi desio – bes, neutralnost, trenutak odbrambenosti a onda je počelo žaljenje.... i sve to samo u 6 sekundi i samo za jednog supružnika.
Tada se ubacuju podaci iz elektroda i instrumenata. Dakle, svaka promena temperature ili ritma srca ili trenutaka kada se neki od dvoje supružnika previše mrdao – sve to se sabere i stavi u jednu veliku jednačinu. Ovakvom analizom jednočasovnog razgovora Gottman može da, sa sigurnošću od 95% utvrdi da li će jedan par ostati 15 godina zajedno ili ne. U slučaju da se razgovor smanji na 15 minuta, sigurnost je oko 90%. Ako se gleda oko 3 minuta, i dalje može da se pokaže, sa velikom sigurnošću, ko će „preživeti“ 15 godina a ko ne.
Gottman ima Ph.D. iz psihologije, ali je studirao matematiku na MIT-ju tokom svoje mladosti. Odatle i pasija da se sve prikaže na jedan analitičan i merljiv način. Poslednja knjiga koji je u to vreme izdao je bila „Matematika razvoda“. Sve može da se prikaže jednačinama, i sve je i stanju da se prikaže brojkama za njega.
U njegovom radu nema ničega neuobičajnog. Nema korišćenja instinkta. Nema brzog zaključivanja. Njegov rad se zasniva na satima i satima rada i analiza. Njegovo zaključivanje je klasičan primer svesnog zaključivanja. Ali je njegov metod nešto što nas uči mnogo o tome pravilima brzog prepoznavanja koje se zove teorija kratkih rezova (Thin Slicing). Teorija kratkih rezova je sposobnost našeg nesvesnog da pronalazi paterne u situacijama i ponašanju koje su bazirane na veoma kratkim rezovima našeg iskustva. Svi oni koji su osetili nelagodnost gledajući u Kurosa su „rezali na kratko“. Takođe i svi oni koji su bili pod stresom posle 10 karata u eksperimentu sa plavim i crvenim špilovima (iz dela I). Teorija kratkih rezova je ono što čini naše nesvesno tako veličanstvenim. Ali je takođe nešto što ga čini i neshvatljivim, jer – kako je moguće da se skupi dovoljan broj kvalitetnih informacija za vrlo sofisticiranu odluku u tako kratkom vremenu?
Odgovor je da kada se naše nesvesno upusti u „kratke rezove“, to što činimo je automatska ubrzana nesvesna verzija toga što Gottman čini pregledavajući svoje trake i kreirajući jednačine. Da li brak može da se razume u jednoj seansi? Da, može. Kao i većina drugih, naizgled kompleksnih situacija. Gottman nam je samo pokazao kako.
Nastavak sledi...