nekad vikendom odemo do placa. lepa je kuća mada retko ko i ulazi. tamo idemo samo leti, kad je lepo vreme, pa nema nešto previše svrhe ni ulaziti u zatvoreno. toga imamo i u stanu. uglavnom se uđe dva puta: da se izvade sudovi iz ormara i iznesu na sto pod senicom i kasnije da se prljavi unesu, operu i spakuju za sledeći vikend. nekad tamo i kafu pijemo pa to obezbeđuje treći ulazak. šporet je star, radi mu samo najmanja ringla pa kuvanje par kafa zna da potraje. dok se čeka ključ može se i čitati. jer ima se šta. ta stara lepa kuća je uglavnom neki magacin sada. sve što ima neku emotivnu vrednost a nije se izborilo za priznavanje upotrebne završi tu. tako je i sa gomilom knjiga.* njih istina šetamo. neke se sele na plac, neke se sa njega vraćaju. trenutno je tamo i breg svetlosti emilija salgarija. knjiga ni po čemu specifična, savršena sa čitanje uz stari šporet sa jednom ispravnom ringlom (onom najmanjom). izdvaja je samo izdavač i godina izdanja: jugoistok i 1943.
taj jugoistok je nastao tako što je oteto od gece kona koji je i ubijen a nasledila ga je prosveta. tokom rata, između kona i prosvete, postojao je i jugoistok, deo nacističke propagandne mašinerije koji je u sred rata štampao knjige pa i one za decu. bile su potrebne posebne dozvole za upotrebu hartije u "neratne" svrhe ali se štampao i salijeri. svet se raspadao tada i različite slike imam izazvane tim vremenom, većina mi je usađena udžbenicima, filmovima, pričama, igrama i one su uglavnom nasilne, tragične, herojske. to zavisi da li mi je boško buha ili šindler u glavi.
ali u poslednje vreme sve češće uz pomisao rata u glavi imam nekog ko čita uz šporet čekajući prvi ključ dok ispred u hladu oraha traje el klasiko i mesi nikad nije povređen a real retko, baš retko postigne gol.
*trivija: tamo je i marksov kapital :)