Film| Kultura| Umetnost| Zabava

Pančevački filmski festival 2016

Inner Party RSS / 14.09.2016. u 18:23
PAFF.jpg
Treći PAFF je održan od 7. do 11. septembra. Filmski program je bio smešten u Kulturni centar Pančeva i u Dvoranu Apolo a prateći programi (zabavni, muzički i likovni) su održavani u Foajeu Kulturnog centra Pančeva, Domu omladine Pančeva, Štabu Pogon i u Kafeu Voz. Osim koncerta grupe Stray Dogg – bend je svirao na otvaranju festivala, ali smo proletos već imali jedan izveštaj sa njihovog koncerta – prateći program me nije toliko zanimao pa ću se ovaj put fokusirati samo na filmski program. Fimski program je inače bio podeljen na više segmenata: PAFORAMA (revijalni filmovi), SVETIONICI (takmičarski), SVETLA BUDUĆNOST (kratki filmovi Igora Bezinovića), THE AMAZED SPECTATOR (Izbor filmskog kritičara Olafa Milera – selekcija čudnih, radikalnih i bizarnih filmova) I konačno, po drugi put na PAFF-u PONOĆNA JEZA (ponoćna horror projekcija). U toku ovih pet dana, prikazano je više od 30 filmova. U solidno posećenom Kulturnom centru Pančeva su pretežno prikazivani revijalni filmovi, dok je u slabije posećenoj Dvorani Apolo prikazivan više "arthaus" repertoar - kratkometražni, eksperimentalni, radikalni filmovi. Tu je stvar spasavala Ponoćna jeza - horor filmovi su imali lepšu posećenost. 
 
 

1471427528_Ponocna-jeza-vizual.jpg
Ja sam pogledao ukupno sedam dugometražnih filmova i tri kratkometražna. Ne bih dužio o kratkometražnim delima, samo bih pomenuo da mi se veoma dopao film Kod kuće je najbolje Igora Bezinovića gde nas neka starija gospođa vodi kroz svoj dom u Petrinji. Prvo vidimo neko skrnavo dvorište sa nekom jadnom baštom a onda kuću prepunu – od poda do plafona – totalnog kiča. Dakle apsolutno sve što poznajemo kao kič se nalazi u toj kući – jeftini suveniri sa mora, ceo zid pokriven liciderskim srcima, cela komoda ukrasnih flaša i flašica, nebrojene gipsane figurice životinja, one štampane “slike” (tipa Ciganka sa gitarom, devojčica sa kučetom i sl.) … A sve to gospođa pokazuje svojim posetocima kao nešto što je njoj veoma lepo i dragoceno. Fim traje nekih desetak minuta i otprilike je toliko još trajao smeh publike kad se film završio ...

PAFF%2B2016%2BZid%2Bsmrti%2Bi%2Btako%2Bto.jpg
Prvi film koji sam pogledao je Zidsmrti i tako to (Mladen Kovačević, 2016). Radi se o jednom od najboljih domaćih dokumentaraca koje sam pogledao. Ovo je veoma topla ljudska priča, iako veoma realistično prikazuje prilično “gritty” svet putujućih vašara i artista-kasakdera koji voze prastare MZ motore po tzv. zidovima smrti. Kao prvo, bazirana na sjajnim likovima, ovo je priča koja sadrži realne ljude koji u ovom dokumentarcu funkcionišu kao pravi filmski likovi. Glavna junakinja - Branka Nađ - je veoma ćutljiva, kada priča onda je veoma štedljiva na rečima, kao da nam u svojoj ispovesti otkriva samo ono što želi da mi čujemo a ne sve, ona je uvek zamišljena, pomalo je misteriozna, često nekako tmurna, melanholična, po nekim segmentima ispovesti reklo bi se da je na granici depresije … Poseban utisak kod gledaoca stvara snimanje njene ispovesti u polumraku nekog tonskog studija. Iako vidimo da vodi stresan ňivot, sa dva paralelna života koji se slabo dotiču – ona je vašarski artista koji svakodnevno rizikuje da izgubi glavu na motoru sa jedne strane i baka troje unučadi sa druge strane - Brankica je jaka i još uvek veoma privlačna. Iako je motoru pravi as, iako s lakoćim vozi te krševe od motora po zidu smrti - i tu izvodi svakakve vratolomije - vidi se da ne uživa u svom poslu, što nam ona i sama priznaje. Onda tu imamo i njenog partnera, vozača (kojem sam zaboravio ime) koji isto tako veoma malo priča, uvek je nešto zabrinut, često vidimo kako kubori sa popravkom motora i nabavkom delovima za te prastare dvotočkaše (MZ je proizvođen u nekadađnjoj Istočnoj Nemačkoj pa vi vidite koliko su stari ti motori koje ovi teraju po 6 metara visokom zidu smrti). Ni on, kao ni Brankica, nikad ne ispušta cigaretu iz ruku. Onda na kraju imamo i njegovu ženu, koja prodaje karte za gledanje ovih akrobacija i koja perfektno funkcioniše kao neka vrsta komičnog lika u celoj ovoj filmskoj priči. Dakle samo ovi likovi su pola ovog filma! A vidimo još mnogo toga … Kao što rekoh ovo je jedan od najboljih srpskih dokumentaraca koje sam video!  

PAFF%2B2016%2BOtvorena.jpg
Istog dana sam u sklopu Ponoćne jeze pogledao domaći film Otvorena (Momir Milošević, 2016). Imao sam utisak kao da su ovde rani Kronenberg ili rani Linč sreli kasnog Fulčija. Otvorena ima mnogo mana - neubedljivi/nedorečeni dijalozi (često sam imao utisak da nije bitno šta če lik da kaže), siromašan scenario (veoma malo toga se desi u filmu), upadljivo nepoštovanje prema likovima (veoma loše izgleda kada glumac koji ne puši treba da glumi lika koji puši i onda ne uvlači dim već samo nevešto pućka i to onda – naročito u horror filmu - izgleda baš jadno), upadljivo nepoštovanje prema vremenu u koji je smešten film (na primer, u vreme onih starih foto aparata - sa filmom unutra koji se nosio u radnju na razvijanje - ljudi nisu pravili selfije i sl.) … ali kada se sve to provuče kroz crno-beli "arthaus" pristup, morbidni telesno-psihološko-snoliki horor i kroz škakljivu tematiku ženske homoseksualnosti. onda se mnogo čemu može progledati kroz prste. Nije ovo loš film!

PAFF%2B2016%2BAferim%2521.Jpg
Jedini film koji sam pogledao trećeg dana festivala je rumuski Aferim! (Radu Jude, 2016). Fantastičan uspon savremenog rumunskog filma - koji je počeo pre desetak godina, filmovima tzv. Novog rumunskog talasa - doživeo je svoju najvišu tačku možda baš ovim raskošnim remek-delom (koje inače uopšte nema karakteristike pominjanog Novog talasa). Osim veoma zanimljive radnje i živopisnih likova, Aferim! sadrži predivne kadrove očaravajućih predela Vlaške pokrajine, genijalne replike, dijaloge i tirade (ujedno komične, emotivne i duboke, takve kakve recimo nalazimo u Šijanovim filmovima), ali i zadivljujuće dosledan i verodostojan omaž vrhunskim dometima western filma (The Searchers se pominje čak i u trejleru za film!). Jedino što bi mu zamerio je neujednačenost radnje u smislu da ono što počinje i traje kao komedija puna duha i emocije, pred sam kraj prerasta u veoma brutalnu i realističnu tragediju. Kada se film završio u sali je aplauz kasnio nekih minut-dva, ljudi su prosto bili zbunjeni tako brutalnim izlivom nasilja za kraj, ali i to je doprinelo jačini ovog genijalnog filma! Dakle, ovo je film o kojem će se pričati i za pedeset godina, vrhunsko ostvarenje, rumunska kinematografija doživljava zvezdane trenutke!

PAFF%2B2016%2BSon%2Bof%2BSaul.jpg
Četvrto veče festivala sam otvorio gledanjem filma SaulFia (László Nemes, 2015) i mislim da sam izgubio bar deci znoja gledajući ovaj film. Dakle ovo je bilo baš mučno iskustvo! Iako sam navikao na svakakve horore, odgledao stotine filmova strave i užasa - ništa nije tako strašno, tako duševno, čak visceralno, razarajuće kao što je iskustvo gledanja ovako stravičnog filma u kojem prikazuju stvari koje su se stvarno i dešavale! Holokaust je veoma dobro obrađena tema i postoje desetine zaista vrhunskih ostvarenja ali nijedno od onih koje sam ja gledao ne uvlači gledaoca u dubine ponora i beznađa u kojem su živeli zatvorenici u konclogorima. I ne samo to, za razliku od drugih, ovaj film se fokusira na kapoe i na ostale pomagače – zatvorenike jevreje koji su, da bi produžili svoje živote za nekoliko meseci, pomagali sprovođenje masovnog istrebljenja, odvođenje u gasne komore, održavanje mira i reda na putu do komore (posebno potresne scene - na primer, po silasku sa stočnih vagona u kojima su jevreji dovoženi u logor, kapoi su pridošlicama govorili da prvo idu na tuširanje, nakon kojeg ih čekaju kafa, supa ili čaj a da nakon toga idu na rad, u skladu sa svojim kvalifikacijama, a kad je trebalo da ubrzaju proces istrebljenja, govorili bi im da požure na tuširanje jer će im se ohladiti supa, …), pljačkanja leševa (preturanje po odeći i koferima logoraša koji su upravo otišli “na tuširanje”), pražnjenja gasnih komora, spaljivanja leševa, pa sve do uklanjanja pepela ... Kao što rekoh, ovaj film je veoma težak za gledanje - gledalac ima utisak da je bukvalno na licu mesta - ali ovo definitivno spada u sam vrh savremene evropske i svetske kinematografije. Dakle i Mađarska trenutno živi svoje zlatno doba, bar što se filmske produkcije tiče!

PAFF%2B2016%2BMasque%2Bof%2BMadness.jpg
Malo kasnije, prešavši u Dvoranu Apolo, posvetio sam se eksperimentalnom ostvarenju A Masque of Madness (Norbert Pfaffenbichler, 2013). Ovaj film je fokusiran na Borisa Karloffa (1887 - 1969), glumca koji je bio i ostao jedna od najvećih horror ikona a ovo filmsko delo je svojevrsni omaž filmovima u kojima je Karloff igrao ali pre svega omaž likovima koje je Karloff tumačio. Dakle, Pfaffenbichler se dosetio da od oko 170 filmova u kojima je ovaj glumac igrao izvadi po nekoliko scena te da tako svega toga izmontira jedan sasvim novi film. To mu je i uspelo i nije uspelo. U smislu da se od pojedinačnih scena izmontira konzistentan narativ, pa čak film, reditelju nije uspelo, jer Karloff je glumio i u vrhunskim delima ali nažalost i u brojnim produkcijama Z kategorije. Pri čemu su ona kasnija ostvarenja - ona u boji - zaista negledljiva. I efektno spajati vrhunske scene sa filmskim đubretom je nemoguća misija. Ali da nam prikaže dugovečnost i raspon likova koje je tumačio - to je Pfaffenbichleru uspelo i zaista je bilo veoma ubedljivo. Karloff je glumio Frankenštajna, ludog naučnika, Nemca, Rusa, Francuza, Kineza, afričkog crnca, američkog Indijanca, robota, ... pa čak i ženu. Veoma zanimljivo je bilo gledati ovako dugačak i impresivan niz likova koje je Karloff preneo na filmsko platno! Bilo nas je jako malo na ovoj projekciji ali film je zaista vredelo pogledati!

PAFF%2B2016%2BFear%2BClinic.jpg
Ponoćna jeza te četvrte večeri je bila rezervisana za film FearClinic (Robert Green Hall, 2015). Šta da kažem? Kao i Boris Karloff i Robert Englund je velika ikona horor filma. I kao i Boris Karloff i Robert Englund prihvata da glumi u svakakvim budalaštinama. Fear Clinic je veoma slab tinejdžerski horor u kojem Englund glumi doktora koji leči strahove svojih pacijenata tako što ih stavlja u neki uređaj, rezervoar sličnan onome iz filma Jacob's Ladder, pri čemu ih nekom vrstom virtuelne realnosti suočava sa njihovim strahovima. premisa nije loša, ali sve ostalo - scenario, likovi, konzistentnost radnje, mlak plot twist, ambivalentni (ne)završetak - je duboko ispod nivoa koji bi Englund trebao da prihvata u ovim godinama. Nije mu valjda baš toliko do para?! I još nešto! U filmu glumi jedan od članova poznate hevi metal grupe Slipknot i sad usred filma jedan lik pusti sebi kasetu (!!!) sa nekim od albuma grupe Slipknot - sedi lik u kolima, krene baš onako da uživa u pesmi - i ne zna tekst pesme! Dakle, ovo će uvrediti čak i onaj deo publike koja će ovo uzeti iz poštovanja prema ovoj muzičkoj grupi ...

PAFF%2B2016%2BEldorado%2BXXI.jpg
Poslednje veče trećeg PAFF-a je bilo posvećeno proglašenju pobednika. Kao što ste možda već čuli, nagradu Svetionik za najbolji film ovogodišnjeg Pančevačkog filmskog festivala dobio je film Eldorado XXI (portugalke Salome Lamas) a nagrada Dimnjak - za najbolji kratki film - dodeljena je filmu Deset blokova dalje Mikija Polonskog. Nakon proglašenja pobednika, u krcatoj sali Kulturnog centra Pančeva pušten je domaći film Vlažnost (Nikola Ljuca, 2016) ali sam ja otišao do Apola da pogledam pobedničko ostvarenje - film Eldorado XXI (Salomé Lamas, 2016). Tu se radi o dvosatnom dokumentarcu koji govori o radnicima na kopovima i rudnicima zlata i dragocenih minerala u planinama Perua. Ovo je veoma spor i kontemplativni film koji se sastoji od dugih, predugih kadrova (recimo kadar koji uspostavlja ceo narativ traje oko sat vremena i prikazuje samo jednu scenu - dve nepregledne kolone radnika koje se mimoilaze - jedni se penju na planinu, drugi silaze sa nje, i to traje sat vremena). Dakle ovaj dokumentarac definitivno nije za svakoga! Položaj glavnih likova u filmu - radnica i radnika, južnoameričkih domorodaca - je ekstremno težak a njihov posao je mukotrpan i veoma jednoličan. Sve to se da uporediti sa položajem radnika u devetnaestovekovnoj Engleskoj, dakle nehumano težak rad, rad sa neizvesnim ishodom, i rad za sitne pare i bez uspešnog radničkog organizovanja - dakle ovde imamo sve elemente koji su Marksa inspirisali da napiše Kapital. E sad, ovi radnici kao pokušavaju da se organizuju – među njima ima ljudi koji poznaju ekonomiju, svetske tokove, politiku, organizaciju zajednice - ali se vidi da prosto nemaju šire ljudske kapacitete za tako nešto. Na svu sreću imaju obilje lišća koke a žvakanje tog lišća im pomaže da prebrode mukotrpne napore rada u nehumanim uslovima. Ipak, nije sve tako crno! Poslednje scene u filmu prikazuju neku seosku I crkvenu proslavu i tu vidimo kako se ovaj narod - inače hrišćani, katolici - veoma lepo zabavlja, kako se na gradskom trgu pojavljuju u lepim narodnim nošnjama, da se tu opuste uz igru, pivo i lepu muziku. Dakle, iako je ovo bilo zahtevno iskustvo, meni se Eldorado XXI dopao jer uliva tu neku nadu da se na ovom svetu zaista sve i svašta može izdržati, preživeti i prebroditi. Dakle razumem zašto je žiri ovogodišnjeg PAFF-a odlučio da udeli prvu nagradu baš Salomi Lamas.

PAFF-muzika-1024x490.jpg
Treći PAFF je dakle iza nas. U ova nevremena, kad je potreba za kulturom kod ljudi srozana na apsolutni minimum, Pančevački filmski festival je doživeo i preživeo svoju treću inkarnaciju. I baš tog poslednjeg dana festivala, saznali smo da je na filmskom festivalu u Veneciji režiser Lav Dijaz postao dobitnik nagrade Zlatni lav za najbolji film - za njegovo ostvarenje The Woman Who Left - a isti taj režiser je bio pobednik prvog PAFF-a sa filmom Norte, the End of History.  Ja sam siguran da će biti i boljih godina, kao što znam da će biti i gorih godina, ali uveren sam da će se ovakve stvari – to da ovaj “mali” festival najavi autore koja će za par godina biti uspešni na “velikim” festivalima - još ponavljati …
Vidimo se dogodine!


Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

emsiemsi emsiemsi 09:35 15.09.2016

Еееееее !

Култура је права ствар, а не писанија о Чеди !
Само културно !
bocvena bocvena 10:15 15.09.2016

Re: Еееееее !

ja sam posle ovog saulovog sina bila bolesna tri dana. nisam sigurna ni da sam skapirala kraj. mislim da mi je bila potrebna ona logoterapija viktora frankla:)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana