Film| Kultura| Literatura| Umetnost

Đorđe Kadijević - Više od istine

Inner Party RSS / 24.03.2018. u 20:14
Kadijevic-NASLOVNA-1500x550.jpg
Đorđe Kadijević (1933, Šibenik) je u srpskoj javnosti poznat kao filmski autor kojeg se setimo prevashodono kada se pomenu filmovi Leptirica i Sveto mesto. Iako je režiser koji se na jugoslovenskoj sceni pojavio još šezdesetih – filmovima koji su bili deo tzv. crnog talasa – i iako je njegov rad bio najšire dostupan kroz TV seriju Vuk Karadžić RTB-a, do danas ga mlađa i srednja generacija ipak najviše poznaje po njegovim – za naše prilike pionirskim – horor ostvarenjima. Već dugo se oko Đorđa Kadijevića gradi status kultnog autora horror filmova, ali ima tome evo već desetak godina od kako se i filmski kritičari mlađe generacije ozbiljnije posvećuju ovom autoru. Počelo je to studijom U brdima horori: srpski film strave (Niški kulturni centar, 2007) i zbornikom Novi kadrovi: skrajnute vrednosti srpskog filma (Clio, 2008) da bi se kultni status Đorđa Kadijevića definitivno potvrdio ovogodišnjim monumentalnim delom, (auto)biografijom Više od istine: Kadijević o Kadijeviću (Orfelin, 2017). Za sve tri ove knjige, zaslužan je niški pisac, filmski i književni kritičar, prevodilac i esejista Dejan Ognjanović.
 
 

U najlepšoj tradiciji autobiografija sastavljanih u vidu serije intervjua – podsetimo se na primer knjiga Linč o Linču i Kješlovski o Kješlovskom koje je na srpskom izdalo izdavaštvo Hinaki – Ognjanović je u periodu od nekoliko godina obavio veći broj razgovora sa Kadijevićem i svi ti razgovori su objedinjeni su – zajedno sa velikim brojem ekskuluzivnih fotografija iz lične arhive režisera – u ovu impozantnu knjigu od skoro 500 stranica.

Kadijevićeva filmska karijera je, dakle, počela je još sa filmovima tzv. crnog talasa i radi se o zaista – za to vreme – subverzivnim ostvarenjima. Prvo od takvih je film Praznik (1967) u kojem se Kadijević sasvim hrabro posvetio prikazivanju jedne ratne priče u kojoj su svi glavni akteri iz kvislinškog tabora – četnici i nedićevci. Dakle u doba realnog/samoupravnog socijalizma i ekspanzije partizanskog filma, Kadijević je snimio ratni film u kojem se partizani uopšte ne pojavljuju. Ovde je zanimljivo pomenuti epizodu sa cenzurom, koja u to vreme nije bila tako isključiva, a pokazalo se ni previše relevantna. Na cenzorskoj komisiji je za Praznik procenjeno da se radi o filmu koji bi trebalo zabraniti, ali pošto je cenzor ovo ostvarenje video i kao najbolje debitantsko ostvarenje dotad viđeno u socijalističkoj Jugoslaviji, Praznik je išao u redovnu distribuciju tokom koje je prošao više-manje nezapaženo. S jedne strane cenzura nije bila isključiva, a sa druge strane sama subverzivnost (inače prilično teškog i teskobnog) filma nije bila dovoljna da privuče veći broj ljudi u bioskope. Posle svog debitantskog, hvaljenog, ali slabo zapaženog Praznika, Kadijević je snimio Pohod (1968), o još jednoj subverzivnoj ratnoj priči. Ovaj put pratimo Čilu, radnika na imanju koji pred završetak rata luta ratom zahvaćenom Srbijom, krijući se od Nemaca, četnika i partizana. Čila nije sam, tokom svog lutanja od nemila do nedraga, glavni protagonista je privržen jednom teletu koje celo vreme vodi sa sobom. Tako je sve do konačnog oslobođenja kada dolazi do prinudnog otkupa i tada mu narodna vojska oduzima tele. Želimir Žilnik je Pohod nazvao najcrnjom tačkom crnog talasa. Treći film iz te nikad završene Kadijevićeve trilogije trebalo je da se zove Kraj rata, ali to delo nikad nije snimljeno jer se u to vreme na Kadijevićeve „drske interpretacije ratne i okupacijske stvarnosti” već gledalo kao na filmove crnog talasa, dakle kao na previše subverzivna dela. Kadijević inače odriče svoju pripadnost toj grupaciji jugoslovenskih autora (Dušan Makavejev, Žika Pavlović, Saša Petrović…) iako je po Lordanu Zafranoviću Kadijević bio i radikalniji od navedenih autora.

Posebno je zanimljiva epizoda o trećem Kadijevićevom filmu – filmu Žarki. U ovoj ratnoj drami u produkciji Kino-kluba Pančevo glavni protagonista Žarki pada u ruke folksdojčerima. Oni ga u lancima vode od sela do sela i javno muče da bi iz njega izvukli imena ljudi iz pokreta. Žarki (tumači ga Jovan Janićijević Burduš) odbija saradnju i biva živ sahranjen. Nažalost radi se o filmu kojeg se Kadijević odriče (Ja taj film ne smatram svojim. Kao da ga nisam ni snimio.) zato što kao režiser imao doista nepremostivih problema tokom produkcije ovog dela (Film je bio producentski onemogućen. Ja sam taj film počeo da snimam, i dospeo u producentsku mat-situaciju, …, ali ove okolnosti su bile naročito nesrećne jer su bile vezane za pokrajinsku kinematografiju. … A Vojvodina je tada imala svoj poseban fond za kinematografiju i za njih je bila velika uzurpacija da sada nekakav beogradski filmski ansambl i ekipa dođu da se mešaju u njihov ambijent i snimaju beogradski film na vojvođanske teme).

Produkcija Žarkog je dakle bila u rukama entuzijasta iz Kino kluba Pančevo, ali se prema Kadijeviću radilo o mladim, neiskusnim i neprofesionalnim zaljubljenicima u film, ljudima koji su bili puni dobre volje, ali koji su nažalost bili potpuni diletanti bez ikakve filmske škole. Na sve to, na pančevačkog producenta se navuklo neprijateljstvo vojvođanskih tj. novosadskih reditelja (Kadijević izdvaja Želimira Žilnika i Karolja Vičeka) koji su Pančevcima stavljali klipove u točkove sa namerom da film propadne. Na kraju je Žarki – koji je zamišljen kao martirološki i antiherojski film – postao delo bez pravog efekta i bez prave snage, nimalo sličan ostalim filmovima iz Kadijevićevog opusa. Zato Kadijević nije tražio, ni dobio honorar za ovaj film. Kao što to u životu već biva, Žarki se tada prikazivao u bioskopima širom Vojvodine i to sa izuzetnim uspehom. Bio je to Kadijevićev film sa najvećim brojem gledalaca.

Zanimljiva je i epizoda sa snimanja filma Sveto mesto gde Kadijević govori o snimanju veoma lepih i upečatljivih scena u ambijentu napuštene crkve. Ove scene su snimane na pravoj lokaciji – u stvarnoj napuštenoj crkvi u južnobanatskom selu Dolovo. Lutajući po Deliblatskoj peščari, ja sam u selu Dolovu naišao na jednu čistinu pored groblja na kojoj je stajala napuštena grobljanska crkva koju je podigao, neposredno pred izbijanje Drugog svetskog rata, jedan bogataš, vlasnik velikih površina zemlje. … Bila je jako zapuštena i oštećena, … ali još uvek je bila kompletna … U međuvremenu je ta porodica nestala, izumrli su svi i za to mesto nije trebalo tražiti dozvolu ni od koga ili bilo šta plaćati. Nezaboravne i predivno snimljene scene bdenja studenta teologije Tome (tumači ga Dragan Jovanović) nad telom Katarine (prelepa Branka Pujić) koja svake noći u crkvi ustaje iz sanduka i pokušava da priđe prestrašenom mladiću su do danas ostale urezane u pamćenje svakog poštovaoca domaće kinematografije. A eto, snimane su negde tu, pored nas…

U nastavku knjige možete čitati o Kadijevićevim ostvarenjima Pukovnikovica (1973), Darovi moje rođake Marije (1969), Čudo (1971), Zakletva (1974), Beogradska deca (1976), Aranđelov udes (1976), Marija (1976), Čovek koji je pojeo vuka (1981), Napadač (1993), kao i o TV serijama Nikola Pašić: poslednja audijencija (2008) i dokumentarcu Tito i umetnost (2014).

Naravno, najveći delovi knjige posvećeni su danas već kultnim delima Leptirica (1973), Štićenik (1973), Devičanska svirka (1973), Sveto mesto (1990), kao i filmu Karađorđeva smrt (1983) i seriji Vuk Karadžić (1987). Posebno zanimljiv segment je poglavlje posvećeno nerealizovanim scenarijima. Ovde Kadijević govori o desetak scenarija za filmove i TV serije koji nikad nisu snimljeni, kao i o razlozima koji stoje iza izostanka njihove realizacije.

Mnogi režiseri sa područja bivše Jugoslavije zaslužuju jednu ovakvu impozantnu i sveobuhvatnu biografiju a Dejan Ognjanović i novosadski „Orfelin” su izdanjem o Kadijeviću nesumnjivo postavili jedan visoki novi standard u sastavljanju ove vrste knjiga na ex-YU prostoru.


Komentari (19)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

narcis narcis 20:24 24.03.2018

kec( 1.)

dobro ti ovo. nisam onjemu ništa znao osim leptirice, čak nisam ni znao da je režirao vuka.
loader loader 09:20 25.03.2018

Re: kec( 1.)

Osim "Leptirice" vam ništa više i ne treba za strah koji će potrajati mesecima, ako ne i duže. Danju i nekako, ali noću ..!! ..



c_h.arlie c_h.arlie 09:26 25.03.2018

Re: kec( 1.)

loader
Osim "Leptirice" vam ništa više i ne treba za strah koji će potrajati mesecima, ako ne i duže. Danju i nekako, ali noću ..!! ..




Ja nikada nisam voleo da gledam horor filmove.
Štaviše, nikada mi nisu bili jasni ljudi koji to vole ?
Kako to neko može da voli ?!
Molim pojašnjenje !
loader loader 11:03 25.03.2018

Re: kec( 1.)

Recimo, Leptiricu sam gledao davno, kao klinac, bez namere da gledam horor, nego, eto, tako, počeo neki film i - mic po mic - odgledah ga ..! Brr .. :)

Nemam taj stav, ovaj žanr ne volim, kao što sa druge strane ne postoji neki žanr koji volim. Žanrovi su nešto što nema veze sa kvalitetnim filmom, već sa specifičnim ličnim stanovištima i karakterom pojedinaca, ili grupa pojedinaca koji se mogu povezati u neku grupu po sistemu da vole ili ne vole neke, iste stvari.
Hoću reći, film je umetnost. Svaki je ponaosob, nezavisno od žanra, negde na skali kvaliteta, od 1 do 10, ako tako podelimo sistem stepenovanja.

Kad smo kod ove teme (horor, nehoror itd), preporučujem vam "Rozmarinu bebu", Romana Polanskog. Spada u žanr, ali je odlično napravljen film. Kadrovi, estetika prostora, tempo, dramaturgija ... Ako imate mogućnost, pogledajte. Verovatno se nećete pokajati.



c_h.arlie c_h.arlie 11:05 25.03.2018

Re: kec( 1.)

loader
Recimo, Leptiricu sam gledao davno, kao klinac, bez namere da gledam horor, nego, eto, tako, počeo neki film i - mic po mic - odgledah ga ..! Brr .. :)

Nemam taj stav, ovaj žanr ne volim, kao što sa druge strane ne postoji neki žanr koji volim. Žanrovi su nešto što nema veze sa kvalitetnim filmom, već sa specifičnim ličnim stanovištima i karakterom pojedinaca, ili grupa pojedinaca koji se mogu povezati u neku grupu po sistemu da vole ili ne vole neke, iste stvari.
Hoću reći, film je umetnost. Svaki je ponaosob, nezavisno od žanra, negde na skali kvaliteta, od 1 do 10, ako tako podelimo sistem stepenovanja.

Kad smo kod ove teme (horor, nehoror itd), preporučujem vam "Rozmarinu bebu", Romana Polanskog. Spada u žanr, ali je odlično napravljen film. Kadrovi, estetika prostora, tempo, dramaturgija ... Ako imate mogućnost, pogledajte. Verovatno se nećete pokajati.




Da li ti to meni kažeš Vi ?
Molim pojašnjenje !
docsumann docsumann 15:53 26.03.2018

Re: kec( 1.)

c_h.arlie
loader
Osim "Leptirice" vam ništa više i ne treba za strah koji će potrajati mesecima, ako ne i duže. Danju i nekako, ali noću ..!! ..




Ja nikada nisam voleo da gledam horor filmove.
Štaviše, nikada mi nisu bili jasni ljudi koji to vole ?
Kako to neko može da voli ?!
Molim pojašnjenje !



nadrealinska adikcija


ljuta hrana, sauna, maraton...mazohizam... nastavi sam
c_h.arlie c_h.arlie 20:12 26.03.2018

Re: kec( 1.)

docsumann
c_h.arlie
loader
Osim "Leptirice" vam ništa više i ne treba za strah koji će potrajati mesecima, ako ne i duže. Danju i nekako, ali noću ..!! ..




Ja nikada nisam voleo da gledam horor filmove.
Štaviše, nikada mi nisu bili jasni ljudi koji to vole ?
Kako to neko može da voli ?!
Molim pojašnjenje !



nadrealinska adikcija


ljuta hrana, sauna, maraton...mazohizam... nastavi sam

... kačamak, popara, kiseli kupus, pasuljčina, sok od višnje, ... seks, ...
loader loader 07:37 28.03.2018

Re: kec( 1.)

Da li ti to meni kažeš Vi ?

Da. Videli ste i do sada da svima persiram.
loader loader 07:39 28.03.2018

Re: kec( 1.)

ljuta hrana, sauna, maraton...mazohizam...

... kačamak, popara, kiseli kupus, pasuljčina, sok od višnje, ... seks, ...

... bez ovisnosti od interneta svaki niz ove sorte besmislen je ..
c_h.arlie c_h.arlie 11:39 28.03.2018

Re: kec( 1.)

loader
Da li ti to meni kažeš Vi ?

Da. Videli ste i do sada da svima persiram.

Molim te da polako menjaš navike ?
Naravno, ukoliko ti to neće predstavljati beskonačan problem.
loader loader 20:19 28.03.2018

Re: kec( 1.)

Ne treba to da vam zauzima toliku pažnju. Desetak godina sam na ovom blogu. Za to vreme je, poput vas, isto pitanje postavilo (možete i sami da pretpostavite) ko zna koliko njih. Dakle, što se persiranja tiče, bez brige.
tasadebeli tasadebeli 22:54 24.03.2018

Само још да додам...

...овом твом тексту за који ти захваљујем.

Ђорђе није само редитељ, него и историчар уметности и ликовни критичар.

И један од најзаслужнијих за оснивање Галерије '73 на Бановом брду која, ево, постоји већ 45 година и свима нама, његовим комшијама у крају, заиста много значи.

Када сам га једном, после Светог места, питао за те његове помало ликовњачке кадрове који сe могу видети у свим његовим филмовима, тв филмовима и серијама, он ми је дуго и опширно причао о камери Александра Петковића са којим Ђорђе није радио само Свето место и серију Вук Караџић, него и Пуковниковицу, Заклеву,... још седамдесетих.





А ја сам као клинац необично много волео тв филмове прављене по приповеткама Сима Матавуља Београдске приче. Ту су њих двојица такође заједно радили...



pape92 pape92 23:58 24.03.2018

Preporučujem

Ukačim "Praznik" na televiziji, nisam pre toga znao za taj film. Oduševim se i obećam sebi da ću da ga pogledam od početka, kao i da još jednom pogledam zaboravljenu "Leptiricu" i "Sveto mesto". Od tog obećanja je prošlo godinu dana...
nask nask 21:16 25.03.2018

DVD

Zna li neko da li je Praznik izdat na DVD-u? Na netu mi nije uspelo da nađem.
pape92 pape92 10:04 27.03.2018

Re: DVD

nask nask 20:03 27.03.2018

Re: DVD

pape92
znikpra nkli


Jaoj, hvala Pape, ali tražim baš dvd za poklon onom mom kolegi filmskom fanatiku kojeg sam upravo na tvom blogu pominjao.

Mada ga za svaki slučaj skidam. Za obrazovne svrhe naravno.
pape92 pape92 23:29 27.03.2018

Re: DVD

butofcourse
nask nask 20:22 28.03.2018

Re: DVD

Kakav (crni) biser.

Pape još jednom hvala za link, a Inner Party-u za blog.
nowhereman nowhereman 10:33 29.03.2018

Re: DVD


znikpra nkli


Merci beaucoup.

Može li onda i "Leptirica" i "Sveto mesto"?



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana