... spremna za trčanje" ... je kako je nekad davno bihejvioralni (Sprski?!) psiholog John Broadus Watson dotakao "bitnike" u nama, koji se, u stvari, kao ovce saterane u tor sabiju oko zajedničke teme, tačnije odvajaju od pregrejanog bitničkog da bi se još više pregrejali oko sabijenog objektivnog.
Od "verne reakcije na lekiće izabrane od strane drugih", kao jednog terminala fenomena objektivizacije, do drugog, gde se u blogovima o politici, političarima, četnicima, ustašama i sličnom ne zna ni ko pije ni ko plaća, čuči ostatak boljke zvane „indukovana svest o ‘značaju' objektivnih istina u našim životima".
Dobro, boljka se ne zove tako, ovo sam izmislio, iako ko zna da li sam i otkud maznuo poneki fragment pa ugradio u rečenicu, blog, ... - deo definicije amatera je, između ostalog, i pozajmljivanje tuđeg, često bez svesti o tome, uz ograničeno razumevanje, pa onda strasna odbrana nove, subjektivne konstrukcije povrh pozajmljenog, često strasnija nego što su je autentični autori branili u svom polu-subjektivnom svetu.
"Ni anjci zere" (ako se dobro sećam, a verovatno se ne sećam nikako, jezičari?!, Gugl mi, kao poslednji očajnik na ovom svetu, na razne kombinacije nekih starih reči, servira pri vrhu "Ličke janjce iz Perušića") ... bez imalo, znači, želje da ugradim u ovu rečenicu bilo kakvu stilsku figurativnost mene baš, ali baš više interesuje šta je Sale sa Srkijem pojo u Koloradu, i u želji ima apstraktnog koliko ga ima i u egzistencijalnom, i da li je video Srkijev "elektrolitski kondenzator od $20K", ni u ovoj želji nema apstraktnog nimalo, pošto Srki nema takav kondenzator, nego realne potrebe za zezanjem, ma koliko poneko plaveo na poneku šalu ponekog od nas.
Na davež političke korektnosti i beskrajnog metanisanja na dotičnu baš malopre na BBC1 Thandie Newton posebno elegantno i guru-opušteno-do-dostojanstveno reaguje na feministu sa reputacijom Andrew Marra koji poteže "objektivizaciju žena sa njihovim atributima" u svetlu serije Westworld, gde je ona android što vodi javnu kuću za subjektivne realiste od "prave" krvi i mesa, da bi kasnije postala vođa vrlo subjektivne do realno-objektivne pobune andoida koje su, kao ovde u ovom svetu, nači, saterali isto u tor, ali sad virtuelno-realne AI-iš egzistencije.
Kaže ona, parafraziram: "Ma jok, bre, super je uloga, fenomenalna, ostaće zauvek dok Mission impossibles i ostalo, čak možda i dolazeći Star Wars, dođu i prođu", uz opuštenost majke troje dece, 19 godina udate, koja je, očigledno, odavno navikla na tvorce i vlasnike nad "objektivnim", i navikla na moćniji puls čak i male pobune, kako se suprotstavi velikom mislima o objektivnom.
Da li to znači da se većina neudatih nemajki, i mi ostala boranija, posebno muška koju ja nešto bolje osećam, pardon my French, nije nešto navikla na tvorce, vlasnike, lekiće i objektivno?
Ne znači, nego imamo razni načini navikavanja, i tu je nezdravi konformizam većine nas, sa još nezdravijim, vrlo neujednačeno zvučnim uradtkom dodavanja grupe ili grupa što nam čuvaju leđa i pojačavaju narativ dok pred publikom bubnjamo po objektivnom kako smo ga mi dizajnirali, dok konformizam više nije jedan u nama, obavezno, na bilo koju sitnu temu, nego ih je više, trebalo-ne-trebalo, ko koskice u kesici nekog vrača, pa ih mi bacimo u prašinu kad nam zatrebaju smer i "strategija", pogledamo kako su se koske složile i "krenemo".
U knjizi Prisoners of the Real: An Odyssey autor Greg Guma se dotiče sada stogodišnje zamene prirodnog veštačkim u zapadnom svetu, objektivizacijom, između ostalog, i ja mu nisam pročitao kjnigu nego članak samo, gde je on to sažeo, koliko god da se bilo šta može sažeti na bilo koji način.
A nisam je pročitao pošto je nema na Amazonu za Kindle, a neko drugačije kupovanje mi je, objektivno, gubljenje dragocenog vremena koje mogu da utrošim na pisanje i čitanje bloga, gde pravim pokušaje u otvaranju teme objektivnog definisanja razlike između objektivnog, oko kog ne možemo da se dogovorimo, pa se ubeđujemo, i priodno subjektivnog, koje sa relativnom lakoćom cenimo i kod drugih, pa uživamo u tuđim pričama dok čekamo da ispričamo svoju, sledeću na redu.
Od skoro svega što nam je interesantno na temu "kako to drugi rade", gde su drugi oni što su nam interensantni već iz nekog razloga, interesantno je i pitanje šta su to drugima modulatori percepcije, pa onda i kreativnosti.
Da bi dotakli druge moramo, prvo, da dotaknemo sebe, svoj referentni system - i ja često polazim od dve svoje krajnosti - kad me posebno uzbudi nečija smrt ja se setim Baha, orgulja, neke crkve i planete zemlje što pobeže oko Sunca brzinom od 30 Km u sekundi. To mi je pozadina malenkosti iskre oko koje je svakog od nas neko, nešto i nekako, nekad nalepio.
Druga krajnost je moja letargija, kako postane neizdrživa, ja potegnem ritam, bubnjeve, kao početak.
U stvari priroda u svom veličanstvu i muzika, pa kretanje su, možda, među tri najpotentnija modulatora.
S tim pojašnjenjem da su priroda i kretanje, ponekad, u modernom svetu, nepraktični :-)