Bela je rasla usred šljivara ogradjenog naherenim plotom koji je po vasceli dan groktao i čak usred letnjih vrućina se ponosio blatom do članaka. Potpuno nedosegljiva, usred strogo zabranjenog pomenutog prostora, kojim su carevale svinje. Zapravo, krmača veličine omanje podmornice, ponos kuće. Babina miljenica koja se tri puta dnevno nameštala za češkanje pod njene artritične prste, od milja gurajući ogradu tako da se ljuljala i komšijska kuća. Za njom se vazda kretalo jato prasadi, panično je prateći u strahu da im majka ne nestane iz kadra. Mada, kako su rasli, tako su bivali sve hrabriji i avanturistički su se razilazili po prostranstvima šljivara.
Ta bela iz prve rečenice je rasla kao tudjinka medju šljivama, sasvim posebna, devojački nežna i nedostupna. Čak i vrlo zabranjena. Iz tri razloga. Prvi je bila zaštitnički ratoborna majka dece koja se u tom kraju zovu – prakci, drugi jer su tamo skakale buve nešto veće od barskih kornjača koje bi prema babinoj oceni mogle da nas izedu. Treći još prviji razlog je bilo slatko. Ona je bila jedna jedina u širem komšiluku koja je radjala bele trešnje za slatko. Zbog toga je svoj deci kako kućevnoj tako i komšijskoj bilo zabranjeno da joj prilaze, a kamoli da se po njenom visočanstvu pentraju. Mogli smo samo iz daljine da je gledamo i čeznemo.
Dok je ona žutela, sve više dovodeći u iskušenije sav maloletni porodični podmladak, uz pojačanje istoletnih iz obližnjih kuća, Baba je spremala kotarice i zasedu. Sedeći na sredstvu u obliku majave hoklice ćopave na jednu nogu. Bilo je dovoljno da se neko, obavezno odrastao jer deci zbog alavosti u tom projektu nije iskazivala poverenje, zadrži makar i naizgled zaludno pored nje nekoliko minuta i to je bilo to. Ubrzo je mogao da bude posmatran čudesan prizor u kome se ukebana žrtva vere na trešnju sa korpom koja joj je o ruci zvonila, dok Baba ispod drveta krivi vrat uvis, jednom nogom pokušavajući da odgurne posetom oduševljenu krmaču koja je, pomamno grokćući, glumila mačku koja se mazi. Naredna dva sata je jadnik na drvetu morao da bere trešnje, al da mu na pamet ne padne da ih jede, sve dok obe korpe ne bi bile vrhom pune. Te noći bi se bele trešnje odmarale pod ključem u hladnom podrumu.
Sutrašnji dan je počinjao igrokazom koji su svi, jučerašnjom lekcijom naučeni, zaobilazili u širokom krugu. Baba je, sedeći na tronošcu, presamićena kao šestar, trešnjama vadila koštice tehnikom koja mi je i danas ostala potpuna misterija – crnom, tankom šnalom za kosu. Onda bi ih odnela, uz paćeničko uzisanje u letnju kujnu, odakle je uskoro počinjao da se širi sladak miris. Ceo taj dan je Baba kao u paklu kuvala jedno jedino, neponovljivo slatko od trešanja, uveče napunjene tegle brižno umotavala u stare, čiste čaršave i ćebad. Narednog jutra su sve tegle sledovale umotavanje u novine i odnošenje u najdalji budžak špajza, sa uputstvom da nema da se pipnu dok se staro slatko i pekmezi ne pojedu. Završeni posao je Baba Dari davao mogućnost da se pozabavi drugom temom, decom koja su navalila na Petrovu trešnju. Onu već pomenutu koja je rasla na delu imanja odavno napuštenom. Jer, stric Petar je odavno otišao u Australiju gde sada širi ceo milenkovićevski familijarni ogranak. Za njim su ostali napuštena kuća i veliki voćnjak na koji je od duga vremena počeo da nasrće burjan, a usred njega i nikada usamljena trešnja. Danas mi se čini mnogo manja, a kladila bih se da je bila visoka do neba i krošnje šire od baobabove.
Stizala je kasnije od drugih, taman da sačeka da dodjemo na raspust. Čim bi zelene bobe počele da rumene, Baba Dara je morala većinu dana da posveti brizi za naš probavni sistem. Pomoću štapa. Jer iako koštice plodova još uvek bile skoro mlečne, pokušavali smo da ih jedemo zbog čega se uveče obavezno neko od dece svijalo kao crv i kukulevčilo zbog bolnog stomaka, izlazeći svako malo u izakućni mrak gde je živeo klozetski objekat poljske forme.
Baba nikako nije mogla da shvati koji nas djavo tera da jedemo zelene trešnje, zaboravljajući da smo stigli iz gradova u kojima su se trešnje prodavale kao krunski nakit. Prve su ležale na tezgama povezane u buketiće, desetak u jednom i koštale nešto manje od organa za transplantaciju. Uzalud si cvrčao majci da ti ih kupi, nije joj na pamet padalo da joj seljak testira inteligenciju cenom tako očepljenom da ti se odmah smrači. Jedino što je moglo da unese vedrinu i osmeh sakriven u šaku, pri pogledu na njih, je to što ih niko zapravo nije zvao buketićima, nego – kiticama. D’izvinete. Tako da je, s obzirom da smo svi mogli da zaboravimo preskupe prve kitice trešanja, potpuno jasno zbog čega smo gore od ptica navaljivali na zelene trešnje Petrove.
Raj je svoja vrata otvarao onog dana kada je trešnja konačno bila potpuno zrelih plodova. Tada je familija dizala ruke od nas, nalazila Babi drugu zabavu i odvodila je što dalje od dece, i puštala nas da od jutra do večeri živimo u trešnjinoj krošnji. Tek veče nas je skidalo sa drveta i teralo u red ispred česme pred kućom. Naduvenih trbuha, lepljivi, na crvene i garave fleke od trešanja i trešnjinog crnog granja, čekali smo da nas uz coktanje jedva operu, skoro nam odravši kožu mokrim krpama i grubim dlanovima. Naravno da je noću Baba Dara morala na smenu da nas vodi u letnji mrak, jer i zrele trešnje iz tela izlaze brzinom kojom i ulaze. Čak ni te neprospavane noći nisu pomagale, već narednog jutra smo svi ponovo visili na granju strpljive Petrove trešnje, gutali trešnje sa košticama ili njima vežbali pljuvanje u dalj, grlili ugljeno stablo, kitili se crvenim mindjušama i dobijali pojačanje komšijske dece čim bi uspela da se iskradu iz njihovih dvorišta.
U stvari, ima neka magija izmedju dece i trešanja, nešto što ih čini izuzetkom. Da li zato što su okrugle i okačene o drškice, zbog čega više liče na igračke nego na ili nešto još... Tek dok je sveta i veka vladaće neopisiva detinja ljubav prema trešnjama, i nema tog bolećeg stomaka koji bi joj na put stao. Za razliku od mnogih drugih ljubavi, ova je neprolazna. Uzmimo na primer mene, nema veze što sam preturila pola veka postojanja, ja još uvek pri pogledu na drvo ili gomile trešanja na pijaci poželim da se uzverem na trešnju i tamo zauvek ostanem. Prosto, trešnje pomažu da prežive deca u ljudima. Sem u onima kojima ste se na glavu popeli svojim pentranjem svojim po trešnjama i otimanjem hrane pticama...
...Pola godine smo davali mom Ocu. Jun je bio i selom je već mirisala kamilica uz drum, bujale koprive kao besne, cvetale poslednje senilne lipe, i čula se dečija dreka iz krošanja trešnji. Na sred svog dvorišta je stajao moj stric, Čika Pile, podbočen u f. U plavom radničkom mantilu, neodoljivo podsećajući na izumrlu sortu bakalnika. Jedan od onih koji su me, ulepljenu od trešanja, brisali rukom oko usta i pominjali sve svece sa kojima sam izgleda bila u direktnom srodstvu.
- Je l se sećaš one trešnje što si je sadila sa tvojim tatom, ovolička si bila?
- Sećam se – prosto sam zasuzila setivši se mog Oca koji je tada iskopao rupetinu veličine olimpijskog bazena i dao mi da u njenu sredinu stavim šibljiku koja bi jednog dana trebalo da bude drvo na koje će se deca verati.
- E, ja je juče iseko, sva se nešto crvljala – pokazao je Čika Pile rukom na deblo koje je tu negde ležalo.
U tom trenutku mi je sećanja na Oca, rupu, lopatu i trešnju zamenio Duško Kovačević i horda njegovih likova kojima silno fali moj stric.
Ukratko, valja saditi novu trešnju. Za novu decu. Jer deca bez trešnje i trešanja ne mogu.