Planeta| Putovanja| Religija| Život| Životni stil

Sanqing, sveta taoistička planina (Jiangxi, Kina)

Snezana Radojicic RSS / 11.10.2017. u 11:59

*

Nomadima nije mesto u gradovima. Za one silom prilika zarobljene u njima, san o bekstvu iz civilizacije je kao moranje da se ponovo prodiše. Zato grabim prve neradne dane i hitam tamo gde nebo nije omeđeno krovovima.

Brzi voz šiba 300 km na čas. Prebrzo za uživanje. Oči gladne lepota prikovane su za prozor, iza kojeg se slivaju prizori zelenih pirinčanih polja, šuma i jezeraca, kao u širokom potezu kakve volšebne četkice. Osećam golicanje daljina u nozdrvama i radost koja narasta.

IMG_20170916_162510-e1507715097475.jpg

 

*

Sanqingsan je sveta planina taoista. Ima tri oštra vrha, koja izgledaju kao da je taoistička trijada zasela na njima. Otuda i njeno ime: Shān Qīng Shān, ili Tri Čista Jedinstva.  

Kinezi su je pretvorili u nacionalni park, a pre desetak godina Unesko ju je uvrstio u listu svetske kulturne baštine.

22448267_10211871717843153_5759142171309287925_n.jpg?oh=f39bee44cf60a44114f3c8a3b6975474&oe=5A7A17FB

 

*

Dva su načina da se dospe do vrhova: peške od samog podnožja, ili žičarom donekle, a zatim uređenim stazama. Prvi način biram iz neznanja, u pustoj želji samo da hodam planinom. Nisam se temeljno pripremila i zato zatičem sebe kako se već pun sat penjem i penjem nekakvim stepenicama, ne izlazeći iz gustog tunela od drveća, šipražja, stena. Bez pogleda na nebo i predele koji su mi i na slikama izbijali dah. I bez izgleda da ću uskoro stići do otvorenih vidika.

Vratila bih se i krenula iznova, žičarom, ali morala bih da izađem iz nacionalnog parka, te da ponovo uđem. To znači, i da ponovo platim ulaznicu po ceni od dvadeset dva dolara. Među turistima, podjednako domaćim kao i stranim, Kina je na neslavnom glasu po najskupljim ulaznicama na svetu.

Zato nastavljam istim putem, ljuta na sebe zbog te greške.

22365207_10211871722283264_2761117629717711030_n.jpg?oh=de49dd22de5a4d70e22460ac995d5e88&oe=5A80D948

 

*

Više od sata bez susreta sa ljudima. Ovde svi idu žičarom. A onda, preda mnom se stvore mladić i devojka sa natovarenim ekspedicionim rančevima, kao i ja. U ovakvoj situaciji, progovorila bih i na kineskom sa njima, no srećom, mladić pomalo priča engleski.

Koliko ima do vrha odakle počinju staze? Može li da se kampuje? Kakva je situacija sa vodom? – zasipam ga pitanjima.

Njegovi izveštaji su ohrabrujući, osim onog o dužini uspona do startnog platoa. Sedam i po kilometara do gore. Sa više od deset kilograma opreme na mojim leđima, po ovako strmim stepenicama, tamo ću stići tek krajem dana. Jer, popodne je več uveliko načeto.

Bolje mi je da se vratim – slaže se mladi Kinez. Siguran je da će mi na ulazu na žičaru priznati već poništenu ulaznicu za nacionalni park. Njih dvoje će krenuti sa mnom i pomoći mi u sporazumevanju.

Često imam utisak da sam lik koji je izmislio neki dramatičar, pošto mi se u kritičnim momentima uvek ukaže pomoć kao ’deus ex machina’. Njemu, tom dramaturgu, beskrajno hvala što me tako predano čuva i što ne zna mnogo o tehnikama efektnih zapleta.

22365721_10211871716283114_8479957611380068528_n.jpg?oh=2cbd39941d529c966375204299c69591&oe=5A7A0DA4

*

Ne želim da zamišljam kako bi ovo izgledalo da je drugačije. Kako bih se sporazumela sa čuvarima na ulazu na žičaru. I čiji identifikacioni broj bih im dala kako bi ispunili sve formulare koji su predviđeni za ovakve situacije. Jer, Kina je potpuno birokratizovana zemlja. Sve što je ikada ušlo u sistem, podleže strogo zacrtanim pravilima. Dobrohotni pojedinac ne može da ih zaobiđe i prenebregne, koliko god to želeo. Jedino što može je da izgubljenom strancu pomogne da se probije kroz njih.

I mladić, koji upravo nasumice bira svoje englesko ime – Sem, čini to za mene. Ostavlja me da sedim u holu dok on obavi sve formalnosti. Kada se vrati kroz desetak minuta, vrata žičare otvaraju se preda mnom magično lako, kao onaj ulaz u Sezamovu pećinu. Čuvari me propuštaju da uđem u pomalo teatralnoj sceni koje niko osim mene nije svestan.

22365714_10211871728243413_6252139510926146732_n.jpg?oh=8c86b0bb7835c2186de6cd02a8d90a4a&oe=5A6ED68D

*

Cela kabina samo za mene. Uznosim se sve više iznad kanjona, prema špicevima koji su ga ogradili polukružno, kao neki orijaški živi zid. Ove granitne stene drže stratigrafski rekord od preko milijardu godina geološke i geomorfološke evolucije. Sa svakim pomakom, uplovljavam dublje u fantazmagorični svet. Možda je ova žičara zapravo vremeplov. Možda će me na vrhu izbaciti u pretotopsko vreme naseljeno mamutima, dinosaurusima, divovima.

Otima mi se vrisak sreće, dečiji sveobuhvatne.

22366647_10211871735043583_2452479560175345559_n.jpg?oh=a951ad27d5c4431abd19992ca4ba108b&oe=5A41364C

*

Hosteli su kao uklesani u stene. Začudo, ne smeta mi što su tu načičkani. Čini mi se da predstavljaju neophodnu meru stvarnosti na toj potpuno nestvarnoj pozadini. Bez njih, glava sklona maštanju izgubila bi osećaj za realnost. Još ako u sećanju drži pohranjene bajke sveta, srednjovekovne fiziologe i ovovremenske filmove epsko-naučne fantastike, onda bi se ovde veoma lako pogubila.

Ali mi smeta buka od kineskih posetilaca. Njih nema mnogo, jer je radni dan, međutim njihova potreba da viču, vrište i urlaju višestruko nadomešćuje to što ih je zanemarljivo mali broj. U Kini se sreća iskazuje kroz jačinu tona.

Pokušavam da nekako uteknem svim tim srećnim ljudima. I njihovim radoznalim unošenjima meni u lice kada se sretnemo. Izgleda da sam danas jedini stranac ovde. Uz to sam i jedina koja tegli tako veliki ruksak sa šatorom i kompletnom kamperskom opremom. Što je i previše povoda da se svako zaustavi, upilji u mene i nešto drekne, obično mi se primakavši sasvim blizu.

Kao i gotovo svaki dan u Kini, pitam se kako preživeti Kineze.

22405377_10211871736483619_8010615287963450060_n.jpg?oh=2278877e7206dc0700ab1c8bd3880e5d&oe=5A7F0D44

 

*

Prednost poznavanja lokalnih običaja sada mi se ukazuje kao svojevrsni spas. Vreme obeda u Kini je svetinja. Ako bi neko želeo da napadne ovu zemlju zatičući je nespremnu, trebalo bi da to uradi između dvanaest i dva i trideset, u vreme ručka i podnevnog odmora, ili pak u vreme večere, od pet do šest – kada sve opusti. Zbog ovog drugog termina, kineski posetioci Sanqingshana sada hitaju nazad na plato sa hostelima. Jasno mogu da zamislim sliku od par hiljada njih kako se žurno spuštaju, ostavljajući iza sebe iznova uspostavljenu tišinu i mir. I čist prostor za mene, u koji mogu da uronim sa svojom beščujnom srećom.

22310328_10211871731883504_698730495821366042_n.jpg?oh=ab0bf59d3a0a89f4b597feea31d798a5&oe=5A7D75EC

*

Pokušavam da odredim šta tačno osećam prema kilometarski uređenim stazama, stepeništima sa ogradama i vijaduktima nad ponorima. Svaki raspoloživi centimetar tla svrhovito je iskorišćen. To je kineski način u odnosu na sve. Dok sam putovala Kinom biciklom, često sam imala problem da nađem mesto za kampovanje. Previše je ljudi na premalo prostora, pa su i padine brda pod zasadima, a na svakoj zaravni nalazi se kuća. Tako je i ovde: ako nije staza ili stepenište, onda je strma, nepristupačna stenčuga. Čak i kad bi čovek želeo da se izgubi krećući nekim drugim putem, ili da sebi naudi zbog neopreznosti, teško bi u tome uspeo. U ovoj velikoj divljini vlada osećaj potpune uređenosti i sigurnosti.

22282054_10211871711522995_138351437201624685_n.jpg?oh=a782385cd836f0642bb9f6ded71f01d4&oe=5A7B09A7

*

Dvojezične table nalaze se duž staza, a na odmorištima su postavljene i mape celog nacionalnog parka. Zastajem kod svake i čitam nazive vrhova na koje mi se sa tog mesta otvara pogled: Mesečav zec trči, Veliki beli piton, Taoistički učitelj i učenik... Da bi posetioci bolje uočili sličnost između stena i onoga na šta su asocirale tvorce njihovih imena, svaka je fotografisana a zatim je na fotografiji docrtan oblik koji predstavlja. I za svaku postoji priča, bilo iz kineskog folklora, bilo iz taoizma, ili je pak reč o naučnom objašnjenju geoloških procesa koji su tako oblikovali stene.

Zanimljivo i poučno, nema šta.

22406410_10211871735003582_4215999605131503511_n.jpg?oh=3b2ca4daf16834d8070b84820d187a89&oe=5A874A9E

*

Povremeno, pogled se otvara široko ka kotlini. Preda mnom se u krupnom planu prostiru sive gole stene mestimično obrasle borovim drvećem. Ono raste pravo iz kamena i štrči sa strmih litica. Čarolija života oslikana iz kontrasta. U tu sliku, dinamiku unose igre svetlosti i senki od ćudljivih oblaka, a dramatiku magla, koja nadolazi neočekivano, očas obavijajući stene u teško neprozirno belilo. Svet se menja pred mojim očima. Bude, pa nestane, da bi se iznova pojavio – ali nikad sasvim isti kao pre. Čini mi se da je ovde nemoguće napraviti dva puta istu fotografiju, makar stajali danima na jednom mestu i neprekidno fotografisali isti prizor.

U nestvarnom prirodnom okruženju, i sve izmaštano dobija drugačiji smisao, bivajući lakše zamislivim, pa čak i mogućim. Ako postoji mesto gde bajke postaju istinite priče, a epska fantastika se pretvara u realističnu prozu, onda je to ovo.

22050905_10211780997455200_7062827027891407893_o.jpg?oh=8d83d4a1e77dae5dc9c2e14edf997b05&oe=5A85F706

 

*

22008353_10211774598015218_1683601543436667961_n.jpg?oh=4244768ecba216f40c141b06782fe1a1&oe=5A708478Stepenicama nikad kraja. I sve su strmije i uže. Sve uži su i prolazi između stena.

Zastajem na platou ispred dve prirodne kapije, formirane jedna do druge, i čitam objašnjenje. Levi, širi prolaz je za sreću, desni, sasvim uzak, za dugovečnost. Koji biste izabrali? – pita autor teksta. A ja se odmah zapitam da li su ovo neki taoistički Delfi, u kojima se posetiocima postavljaju filozofske zagonetke. Ali ispostavlja se da izbor zapravo i nije nužan, budući da je moguće krenuti jednim stepenicama do vrha, pa se potom vratiti i proći kroz drugu kapiju. Tako će posetilac biti blagosloven sa oba dara.

Biram levi prolaz, ali me na vrhu mrzi da se vraćam i da se iznova uspinjem. Uz to, moja urolana podloga za spavanje koju nosim na vrhu ranca zaglavljuje se u preuskom klancu, pa moram da skinem sve sa leđa i prođem postrance uz još nekoliko desetina stepenica. Ne, sad mi se zaista ne vraća.

 

*  

Mini-restoran, gotovo na samom vrhu, kao da je uklesan između stena. Već je sumrak i Kinezi, po običaju u to doba dana, igraju karte za stočićem ispred. Scena deluje nadrealno: dok siva magla polako ispunjava kotlinu iz koje sam ovde izronila, a neobične kamene formacije sa štrkljastim drvećem se pretvaraju u crne, pomalo zastrašujuće konture, grupa Kineza strastveno i bučno igra Dou dizhu. Tu je i neko kuče, pomalo ljutito ili samo prgavo, koje kevće na mene u prolazu.

Uz restoran, nalazi se i javni toalet, sa česmama koje rade. Niže, duž staze, sve su bile zatvorene. A kupovna voda skuplja je sedam do deset puta u odnosu na uobičajene cene. Videla sam dostavljače flaširane vode, natovarene sa po pedeset-šezdeset litara, kako se mučno uspinju uz stotine strmih stepenica. Nema drugog načina da se do objekata na odmorištima i vrhu dopreme zalihe za turiste. Na kraju, sve to ulazi u cenu.

Punim svoju bisagu za vodu, kako bih imala za kamperski tuš večeras. Baš mi se posrećilo.

22089819_10211781043016339_9004988498520492340_n.jpg?oh=718229da901eb45fb345078346784ede&oe=5A3DF016

 

*

Nazirem vrh dvadesetak metara iznad, pa ostavljam ranac dok proverim šta je gore. Prolaz vodi kroz tradicionalnu kapiju kroz kakvu se ulazi u hramove, a zatim između dvostrane drvene ograde ukrašene katancima -- njih ostavljaju hodočasnici na ovu svetu taoističku planinu.

Izbijam na plato sa pogledom u rasponu od skoro tristašezdeset stepeni. Prizor zaustavlja dah čak i pomalo blaziranom svetskom putniku poput mene, koji se nagledao svakojakih lepota i čudesa. Svi ti uski strmi vrhovi, koji kao da su pobodeni u Zemlju, mistična magla koja briše i menja svet pred mojim očima, senke neobičnog borovog drveća iz kamena slivaju se u sliku koja se opire poimanju. Nemoguće je da ovakvo mesto postoji na stvarnosti, a ne samo kao kulisa za filmove epske fantastike. Nestvarno je, koliko su nestvarne vizije nečije bogate, neobične mašte. Obuzima me snažan osećaj izmeštenosti na drugu planetu.

I vrištala bih od sreće, samo da tu dole, tako blizu meni nisu ljudi. Uzbuđeno strčavam po svoj ranac (i usput dozvolu da je gore dopušteno kampovanje), kupujem pivo po desetostruko višoj ceni, te brzo postavljam šator na platou. Žurim da uhvatim gašenje dana sa najneverovatnijeg mesta na Zemlji koje sam ikada videla, nazdravljajući životu čiji su me putevi ovde doveli.

22308868_10211871720643223_321089472105589247_n.jpg?oh=59bd60be1014ee840d8b498627e735a5&oe=5A87E884

 22310614_10211871707642898_1598018546026201006_n.jpg?oh=4ab3b2e61e211b1a99316b469dd2ab09&oe=5A86FCB6

22405980_10211871708882929_71832428118327961_n.jpg?oh=7a644d0178c542e95fec16020eb3144e&oe=5A41A7D3

22365608_10211871733603547_52611100292932001_n.jpg?oh=ed7866b266afd5593447dd4da6c60be7&oe=5A711AF5

22282089_10211871718403167_1907020773840932145_n.jpg?oh=2da2cbe21a73bbc07c731a17501ceadb&oe=5A3C28EB

22366362_10211871720083209_1147953941980262039_n.jpg?oh=4a16b1fcd6e731ed282c0cbed14f6e0f&oe=5A77AC48

22281992_10211871711482994_3694875211129227509_n.jpg?oh=441517b04156c6c9ca9e4cab62c59fa8&oe=5A3B3FD1

22365243_10211871719043183_7990267118004203277_n.jpg?oh=23a3d235ce13bd3bd2975d83c80e4685&oe=5A44705A

22282089_10211871724563321_1183214191150061369_n.jpg?oh=d9e68dd08af5d432ed64bba6c729bc98&oe=5A8712E8

22140761_10211780997615204_1981109007644807482_n.jpg?oh=5d912213ab637bd8d9222955216a7256&oe=5A456FE6

22282054_10211871722363266_2217887999770455480_n.jpg?oh=994d1206b13ccf2a37a4ef53e7060dd5&oe=5A801158

22308663_10211871732803527_2213955346999508977_n.jpg?oh=563727c4b252808d4e4b057c842c66a7&oe=5A79D241

22405743_10211871737483644_1521932121821984648_n.jpg?oh=80ae3a1f7334702f65aa49d67516f413&oe=5A81C472

 IMG_20170928_170515-e1507721324598.jpg

Ceo album nalazi se na novoj adresi.

 



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cassiopeia cassiopeia 12:35 11.10.2017

Auu

Totalno nestvarno! A tek ova slika, treća odozdo, mene bi frka uhvatila da idem dalje u maglu ili se nagnem preko ograde.
Setila sam se svog pešačenja rutom u Italiji, Cinque Terre. Na momente mi proklizavala noga na strmim, uskim stazama, a nigde ograde.

p.s. ako si štucala za vikend, intenzivno sam mislila na tebe i tvoje impresije o Kini i Kinezima. U gostima mi bio Kinez sa kojim moj suprug sarađuje. Videla sam ga na kratko u dva navrata, al' dovoljno da se setim tvog pisanja. Probali moji Moon Cake i nešto nisu oduševljeni.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:10 11.10.2017

Re: Auu

cassiopeia
Totalno nestvarno! A tek ova slika, treća odozdo, mene bi frka uhvatila da idem dalje u maglu ili se nagnem preko ograde.


Dodala sam još jednu, tako da je četvrta odozdo ta na koju misliš. Da, i mene je na momente baš hvatao strah. Bojim se visine, verovala ili ne

cassiopeia
p.s. ako si štucala za vikend, intenzivno sam mislila na tebe i tvoje impresije o Kini i Kinezima. U gostima mi bio Kinez sa kojim moj suprug sarađuje. Videla sam ga na kratko u dva navrata, al' dovoljno da se setim tvog pisanja. Probali moji Moon Cake i nešto nisu oduševljeni.


Haha, sram ih bilo Navikli na ove fabričke Moon cakes pa ne umeju da cene domaće.
zemljanin zemljanin 21:57 11.10.2017

Re: Auu

e da te nema, trebalo bi te izmisliti
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:35 12.10.2017

Re: Auu

zemljanin
e da te nema, trebalo bi te izmisliti


To je znala da kaže i moja pokojna mama, samo u malo drugačijem kontekstu
apacherosepeacock apacherosepeacock 10:36 12.10.2017

Re: Auu

Cardak ni na nebu ni na zemlji.

I sa zicare je mozda jos bolji pogled.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:44 12.10.2017

Re: Auu

apacherosepeacock
Cardak ni na nebu ni na zemlji.

I sa zicare je mozda jos bolji pogled.



Delimicno, jer se sa žičare ne vide ovi vijadukti, a oni su meni najfascinantniji.
nikvet pn nikvet pn 16:25 12.10.2017

Re: Auu


Ограда од кривог дрвећа... Велемајсторска пратња кроз бајку.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:39 13.10.2017

Re: Auu

nikvet pn

Ограда од кривог дрвећа... Велемајсторска пратња кроз бајку.


Upućeni mi kažu da je imitacija drveta a od metala
blogovatelj blogovatelj 03:45 14.10.2017

Re: Auu

Upućeni mi kažu da je imitacija drveta a od metala


Kao plastične palme u Las Vegasu.
Черевићан Черевићан 18:34 11.10.2017

taoističkе trijadе zov

tamo gde nebo nije omeđeno krovovima


под облака капом, (qrcu иза леђа),
за овако нешто небих им'о мууда,
захвални смо Вама, гђо Радојичић,
да нам несебично шаљете та чуда,

где у фотки мааму спознаш Кину саму


(уздрављу будите.... чувајте се изазова)

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:39 12.10.2017

Re: taoističkе trijadе zov

Черевићан
tamo gde nebo nije omeđeno krovovima


под облака капом, (qrcu иза леђа),


Vala jeste baš tako

Hvala na čitanju i lepim željama
blogovatelj blogovatelj 03:43 12.10.2017

Ništa Pajić

Eh, od kad sam ja ovo video na Fejsu, moj Pajče.
Je li, Snežo, čemu im služe bambusove konstrukcije oko izletničkih stolica?
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:36 12.10.2017

Re: Ništa Pajić

blogovatelj
Eh, od kad sam ja ovo video na Fejsu, moj Pajče.
Je li, Snežo, čemu im služe bambusove konstrukcije oko izletničkih stolica?



Nosiljke za posetioce koji ne mogu da pešače. Kraljevska usluga, po kraljevskoj ceni, pretopstavljam
srdjan.pajic srdjan.pajic 04:49 12.10.2017

Re: Ništa Pajić

blogovatelj
Eh, od kad sam ja ovo video na Fejsu, moj Pajče.
Je li, Snežo, čemu im služe bambusove konstrukcije oko izletničkih stolica?


Pa, nosiljke, blogi, jebote, vidi se na kilometar!

Ma, pusti, bio sam zauzet, slagao sam tamo na gomilu one raspomamljene rusofile kod alsea, zamalo da propustim ovu pravu lepotu!

Auh, ovaj predeo se ozbiljno približio mom No 1 najlepšem mestu na svetu, Josemiti nacionalnom parku. A uživo je, pretpostavljam, još lepše. Samo, ne bih im ja išao na taj mostić, to je sve made in china! (zezam se, ok, ok!)

Nego, nisam pročitao tekst, moram sad neki dedlajn da mitujem (hehehe, znam da te ovo nervira, blogi, srbine, zato sam to tako i napisao!), mnogo sam se zajebavao ovih dana. Zato, samo da pitam nabrzaka, Snežana, kako leđa? Jel radi ona tvoja medecina?

blogovatelj blogovatelj 04:57 12.10.2017

Re: Ništa Pajić

Nego, nisam pročitao tekst, moram sad neki dedlajn da mitujem (hehehe, znam da te ovo nervira, blogi, srbine, zato sam to tako i napisao!)


Znam, ti ne peintaš volove, ti pablišuješ bukove. Pismen si čovek.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:40 13.10.2017

Re: Ništa Pajić

srdjan.pajic
Zato, samo da pitam nabrzaka, Snežana, kako leđa? Jel radi ona tvoja medecina?



Da, dosta je bolje, skoro ko nova
49 41 49 41 04:11 12.10.2017

Lav koji je spavao

Dok smo mi pronalazili toplu vodu i ziveli po pecinama, oni su imali razvijenu civilizaciju.

Zadnjih 30-40 god. krenuli su kiklopskim koracima, mi ostali trkeljamo o svemu i svacemu.
Zivimo u proslosti za razliku od njih.
Te krasne vukojebine, su nacinili dostupne svacijem pogledu - svakom dobronamenamerniku.

Ovo je milina na tvojim fotkama, za razliku od nasih krasnih zabiti; jos uvek sklonjene od svetske javnosti.

blogovatelj blogovatelj 15:08 15.10.2017

Trol za Pajića

Valjda Pajić zađe ovde kad bude video novi komentar.
A smejao mi se i potprcavao kad sam pominjao po blogovima da je Toronto bezbedan.
Denverljanine, evo ti liste najbezbednijih gradova sveta, gde ne mora da nosiš utoku kad ulaziš u salun prepun gringosa.
Toronto četvrti, od Toronta bezbedniji samo Tokio, Osaka i Singapur.

Klik

srdjan.pajic srdjan.pajic 02:10 16.10.2017

Re: Trol za Pajića

blogovatelj
Valjda Pajić zađe ovde kad bude video novi komentar.
A smejao mi se i potprcavao kad sam pominjao po blogovima da je Toronto bezbedan.
Denverljanine, evo ti liste najbezbednijih gradova sveta, gde ne mora da nosiš utoku kad ulaziš u salun prepun gringosa.
Toronto četvrti, od Toronta bezbedniji samo Tokio, Osaka i Singapur.

Klik



Pitam se na kom to nivou nervnog rastrojsva izazvanog monotonim, da ne kažem ispraznim, životom u toj tvojoj tundri moraš biti pa da skupljaš ovakve statistike i jurcaš me po blogu subotom ujutro, umesto da pikaš fucu u parku, voziš biciklo ako ga imaš, ili ideš u nabavku namirnica ili šoping mol? Pa ti čak ni ne živiš u Torontu, nego u tom nekom Pičkovcu, Kičineru, >sto kilometara od bilo kakvog grada, gde jedino losovi dolaze da se pare, a i to ako im nije mnogo hladno oko mošnica, kad zagudi onaj vaš severac. Tu tvoju zabit nikakava statistika ne pokriva, sem možda one o broju samoubistava i narkomaniji među mladima.

No dobro, da sam bio u nekoliko puta većem očaju devedestih godina, verovatno bih i ja emigrirao u Kanadu. Po sistemu: daj šta daš. Ali, eto, nisam, jer život je nekom maćeha, ali nekom i majka. A ako je imanje utoke sve što čoveku treba da ne mora da živi u Torontu, ja svakako biram utoku.

(dobro, a sad ozbiljno: Denver nije na toj listi bezbednih gradova, sumnjam da je i među prvih sto, ali meni utoka nikad nije trebala, niti mi je palo napamet da bi trebalo da je nabavim. Ovde murija dosta dobro radi svoj posao, a i valjda što se podrazmeva da svako ima neku škljocaru u džepu, malo ko koga dira. Jedino se ove bande povremeno krljaju između sebe tamo po nekim mračnijim predgrađima, Torntonu (zamalo pa Torontu), Aurori, Brajtonu (tu živi onaj najjači čovek na svetu u koga je zaljubljen naš docs). Zato sam te i upozoravao onomad, kad sam pročitao da se MS13 zapatila kod vas u Torontu. Jer gde oni dođu, tu lete i meci i glave.

Doduše, umem i ja dosta dobro da bacam noževe, nosim set sa sobom, za nedajbože. .




blogovatelj blogovatelj 22:32 16.10.2017

Re: Trol za Pajića

Doduše, umem i ja dosta dobro da bacam noževe, nosim set sa sobom, za nedajbože.


E jesi mi ga šukno. Pa zamisli kakvo je hipi mesto kod mene kad je Toronto takav kakav jeste?
Ovde kad voze auto ulicom koja ima prvenstvo ako na 200 m vide da se pali crveno, oni uspore, ili čak i stanu, da bi pustili vozače iz sporednih ulica. Ne zezam se, ozbiljno to rade. I mene su pripitomili, sada i ja isto to radim.
srdjan.pajic srdjan.pajic 01:19 17.10.2017

Re: Trol za Pajića

blogovatelj
Doduše, umem i ja dosta dobro da bacam noževe, nosim set sa sobom, za nedajbože.


E jesi mi ga šukno. Pa zamisli kakvo je hipi mesto kod mene kad je Toronto takav kakav jeste?
Ovde kad voze auto ulicom koja ima prvenstvo ako na 200 m vide da se pali crveno, oni uspore, ili čak i stanu, da bi pustili vozače iz sporednih ulica. Ne zezam se, ozbiljno to rade. I mene su pripitomili, sada i ja isto to radim.


Uf, pa ta kultura u saobraćaju (kao i svakom drugom mestu gde ljudi dele prostor i javne resurse) je ovde prisutna stolećima, sem u Njujorku, ali, dobro to sam već dosta otrovno prokomentarisao nekoliko puta: oni su suviše blizu starom kontintenu (siledžije i seljoberi). I očigledno, nema uticaja na tu tvoju statistiku.

Meni se, na primer nikad nije desilo, znaš ono kad se nađeš u pogrešnoj traci koja je tamo pola kilometra dalje zatvorena, pa svi moraju da se prestroje u traku, do koja je već puna kao oko, e, dakle, nije mi se nikad desilo da moram da čekam, nego čim upalim migavac, onaj prvi baja do i iza mene momentalno uspori i napravi mi mesto da se prestrojim. I, kao što ti reče: i ja sam se pripitomio i sad isto tako puštam ljude koji su u disadvantaged poziciji (i ove Trampovce, ne pravim razliku). Dakle, lekcija No 1 koju sam ovde naučio: lepo se lepim vreća, uglavnom. Za ostalo - postoje utoke.

(e slagao sam malo gore: pored noževa za bacanje, imam i dosta dobru lovačku vazdušnu pušku, sa optikom. I imam olimpijski recurve luk, isto sa optikom, doduše, nemam one broad-head strele, nego samo obične, points se zovu, za takmičenje. I sav taj arsenal držim na poslu, u cilju odvraćanja potencijalnih nasilnika, ali i nezadovoljnih mušterija. A za po kućim imam par iznaneđenja za nekog ko bi se usudio da upadne u cilju ostvarivanja materijalne dobiti na nezakonit način, ali da ne otkrivam ).



alselone alselone 04:33 17.10.2017

Re: Trol za Pajića

Meni se, na primer nikad nije desilo, znaš ono kad se nađeš u pogrešnoj traci koja je tamo pola kilometra dalje zatvorena, pa svi moraju da se prestroje u traku, do koja je već puna kao oko, e, dakle, nije mi se nikad desilo da moram da čekam, nego čim upalim migavac, onaj prvi baja do i iza mene momentalno uspori i napravi mi mesto da se prestrojim. I, kao što ti reče: i ja sam se pripitomio i sad isto tako puštam ljude koji su u disadvantaged poziciji (i ove Trampovce, ne pravim razliku). Dakle, lekcija No 1 koju sam ovde naučio: lepo se lepim vreća, uglavnom. Za ostalo - postoje utoke.


Ovo je dobar primer za ono sto sam pricao kako mozes da koristis rupe u Americi. I ja sam primetio ovo sto ti pricas. Pa onda mozes lepo da uletis u tu traku, iako vidis da je zatvorena, das gascinu, preteknes njih pedeset, i napravis se pametnjakovic, das zmigavac, odma te lepo puste nazad i super.

Naravno, ako hoces to da radis. A ja posto sam iz Srbije, naravno da jesam. Posto sam supak. :)
Ali sam onda prestao, jer ovo prosto dovodi do onog poznatog The tragedy of the commons efekta.
srdjan.pajic srdjan.pajic 17:40 17.10.2017

Re: Trol za Pajića

Ali sam onda prestao, jer ovo prosto dovodi do onog poznatog The tragedy of the commons efekta.


Alse, fala ti za ovo u ime svih Amera, kako ovih originalnih, tako i nas, pripitomljenih. Jer cim dovoljno njih krene da "busi" te rupe, ode sve dodjavola.

Znao sam ja da si ti covek na mestu, kad sam te prvi put video uzivo, a ne neki nadobudnki drkos, kako uglavnom izgledas na blogovima. (kladim se da je i blogi takav, ako ne i bolji ).
Atomski mrav Atomski mrav 20:23 17.10.2017

Re: Trol za Pajića

Meni se, na primer nikad nije desilo, znaš ono kad se nađeš u pogrešnoj traci koja je tamo pola kilometra dalje zatvorena, pa svi moraju da se prestroje u traku, do koja je već puna kao oko, e, dakle, nije mi se nikad desilo da moram da čekam, nego čim upalim migavac, onaj prvi baja do i iza mene momentalno uspori i napravi mi mesto da se prestrojim


Jednom sam morao strpljivo da čekam na autoputu blizu beogradskog aerodroma da se neko smiluje i pusti me da se uključim u traku koja je u funkciji... doduše, isto tako sam doživeo obrnuti primer (a tu sam mnogo manje očekivao izliv dobre volje) - bili neki radovi na Autokomandi (kao da mi nije dovoljno što sam iz provincije i što je svaki susret sa Autokomandom, Mostarskom petljom ili kružnim tokom saobraćaja na Slaviji za mene bliski susret treće vrste), genijalci su bili povadili sve saobraćajne znakove i našao sam se baš u nebranom grožđu ali su me domoroci uredno pustili da se izvučem bez nervoze, ma niko nije ni pipnuo sirenu... posle sam kontao da su već bili navikli na takve stvari jer takva situacija sigurno trajala već danima i nedeljama, plus su videli NS table na mom autu, skontali da nisam odavle... Što je najgore, smem da se zakunem da bih se u NS loše proveo u sličnoj situaciji.

Inače, u Norveškoj važi pravilo naizmeničnog propuštanja u takvim situacijama - prođe jedno vozilo iz zatvorene trake, pa jedno iz one u funkciji, pa onda opet jedno iz zatvorene trake i tako u krug...
blogovatelj blogovatelj 03:41 18.10.2017

Re: Trol za Pajića

kladim se da je i blogi takav, ako ne i bolji


Blogi je duša, na ranu da ga priviješ.
dunavko dunavko 21:37 15.10.2017

to

tamo gde nebo nije omeđeno krovovima
slobode zeljno a usmereno potrebom
otkinulo se radosti malo
dozivljaja.
I
Dozivalo
Tiho, tiho nacin
Da bude podjednako
Podeljeno putovanje svima.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana