Muvam se pešaka po LA, pipl iz automobila usporava da vidi to čudo od čoveka koji hoda, pešači po LA! Verovatno su mnogi ako ne i većina, mislili da sam lud, frik neki. Svakih pola kilometra zastanem i pripalim dugi Lucky i nastavim. A ono se protegloooo i oteglo! Čak ni trotoara nema svuda pa idem uz ivicu puta, trube mi, okrećem se i s osmehom na licu im odmahujem. Posle nekoliko kilometara naiđem na kafe bar, ima i baštu sa suncobranima. Ulegnem, sednem, ne, pre nego što sam seo, uđem i priđem šanku, kad ono veliki automat za espreso. Obradujem se onoliko! Kažem momku za šankom: produženi s mlekom. Vidi on da se smejem pa me pita zbog čega? Zbog automata za espreso, odgovaram, ne volim američku kafu. Pa zar niste videli firmu, upita me momak? Izađem ispred a ono velikim slovima piše Starbucks!
U bašti ni žive duše, sunce ugrejalo, prija mom zmijskom telu i devičanskom duhu, milina. Momak se pojavi na vratima: Uđite unutra, klimatizovano je, biće vam prijatnije. Samo vi meni donesite produženi ovde, uživam, odgovorim mu. Pogleda me kao da sam Ero s onoga svijeta, vrati se unutra i eto ti ga za čas s produženim i malim bokalčićem s mlekom. Ispružim noge ispod stočića, zapalim i počnem da srkućem produženi, bog da me vidi! Saobraćaj se primirio, proredio, upekla zvezda pa su se svi povukli jal u kuće, jal na bazene. Flašica Evijana, orošena kad ju je doneo iz frižidera, postala mlaka al’ ja odavno prestao da pijem hladnu ili vodu sa ledom pa mi baš potaman. Odsedeh dobrih pola sata i odlučih da popijem još jedan produženi, ovaj prvi je bio boli glava. Odem i s vrata poručim. Vraćajući se za svoj stočić, kroz živu ogradu videh kako se uparkirava crni… čini mi se da je bio Leksus. Sednem, ispružim noge, nešto nema momka, pomislim, kad! Otvaraju se vrata, izlazi lepa žena u laganoj svilenoj haljinici i za njom momak noseći tacnu. Žena mi priđe: Gospodine imate li išta protiv da sednem za vaš stočić, ne volim da pijem kafu sama? Ustanem i ljubazno joj odmaknem stolicu, samo izvolite, biće mi zadovoljstvo! Bog te maz’o! Preko puta mene sedi ni manje ni više, nego Šeron Stoun!!! E tu ti se ja, inače nezbunjiv ušeprtljam, usta mi se osušila, hteo bih da progovorim ali jok! Zurim u nju pa onda skrenem pogled da joj ne bude neprijatno. Naravno da je primetila moju zablentavljenost, nasmejala se od srca. Molim vas da se opustite, jeste to sam ja ali sada nisam na platnu niti glumim, baš mi prija da sa vama popijem kafu. Smogoh nekako snage da je upitam: Otkud vi ovde i u ovo doba dana? Volim ja tako da u ovakvo nedoba izađem i odem čas na jednu, čas na drugu stranu, sednem, popijem dobar espresso i na kraju da upoznam nekog kao što ste vi, koji nije iz sveta filma. Ili grešm, nasmeja se. Ne grešite, ja sam slikar… Divno a šta slikate, kojim materijalima i tehnikama? Pretežno uljem na platnu ali sada trenutno radim velike akvarele. Godinama sam slikao ženske aktove uljem na platnu i Litografijom… to vam je… Znam, grafička tehnika na posebnom kamenu. Da baš to, od svih grafičkih tehnika, mada sam radio i bakropis i akvatintu i sito štampu, najviše volim Litografiju. Jesu li to klasični aktovi ili…baš bih volela da ih vidim. Kad se vratite kući ukucajte u Google moje ime i prezime i naći ćete ih na nekoliko sajtova. Šeron je iz torbe koju je okačila za naslon stolice, izvadila tablet i: Recite mi svoje ime i prezime. Rekoh ali me ona zamoli da joj ga napišem, pozva momka i zatraži papir i olovku. Napisah i pružih joj papirić. Ukuca Šeron, podiže glavu: Pa vas ima na mnogo sajtova, ovaj drugi je naš, hoću da kažem američki… Otvorite ga, na njemu imam najviše radova. Ovaj i ovaj akt sam videla, pogleda me iznenađeno, u kući… da, prodao sam ih još 2005 godine. Nije htela da nam kaže odakle su i čiji su! Nasmejah se slatko: A ja sam se nadao da će mi prodaja krenuti kad njene koleginice i kolege budu videli ta dva akta, dakle, nije htela da kaže… Ma ona je uvek volela da ima nešto što niko drugi nema. Vi niste Rus ali bih po prezimenu rekla da ste slovenskog porekla, odakle ste? Iz Srbije, iz Beograda glavnog grada Srbije. Srbija, Milošević, ratovi…bivša Jugoslavija, ovde su nas trovali, trovali američki narod, uglavnom CNN, vestima o zločinima Srba, Amanpurova vas je izjednačavala sa nacistima. Naravno ne mene i mnogo mislećih ljudi ali su neprekidno ponavljali da su Srbi genocidan narod. Mora da vam je bilo teško... Pokušao sam i nadam se da sam uspeo da joj ukratko razjasnim šta se sve događalo a onda sam je zamolio da se vratimo slikama i drugim temama. Složila se i nastavila je da gleda moje radove: Ovu bih volela da imam i ovu i ovu...da li je komplikovano dopremiti ih u USA? Još nešto, zašto su vam cene tako niske? Prvo, cena od recimo 25.000 dolara je vama niska ali je u Srbiji to veliki novac, drugo, ne znam kako sada stoje stvari ali kada sam 2005 godine slao slike za LA, bilo je relativno jednostavno, morao bih da se raspitam pa da vam javim. Molim vas da mi to obavezno javite, ja bih naravno platila troškove transporta i da vas pitam koliki vam procenat uzima sajt/agencija? Uzimaju od 35 do 40%. A ako kupim od vas direktno? Onda bih dobio celu sumu. Onda je tako najbolje, hoćete li zapamtiti ove četiri slike koje bih volela, zaista volela da imam. Naravno, odgovorio sam. Hoćete li da vam dam nekakav avans? Ne, ne, nije potrebno a biće mi čast da moje slike budu u vašem domu.
Hoćemo li da popijemo još nešto, možda neki koktel, pitala je Šeron? Već dvadeset godina ne konzumiram alkohol ali mogu još jedan produženi espreso i Evijan. Ona je poručila suvi Martini. Kad je stiglo poručeno, ponudio sam je cigaretom, odmahnula je rukom: Prestala sam da pušim posle infarkta. A ja sam izdržao četiri meseca posle infarkta a onda se vratio cigaretama, pušenje mi zaista pretstavlja zadovoljstvo. Zainteresovali su je moji akvareli: Možete mi se smejati ali kad god s pomene akvarel ja u glavi imam neke pejsaže ili mrtve prirode a vaši su akvareli malo je reći neuobičajeni. Ja ih zovem mentalni akvareli, radim ih akvarelskom tehnikom ali kao što vidite na njima ima mandala, spirala... koje u sebi sadrže svakakve simbole, uživam radeći ih, dozvoljavam i posvesti da učestvuje.
Da li volite Pop Art iznenada me upita Šeron? Naravno, moji ljubimci su Tomas Veselman, Raušenberg i engleski popartista R.B. Kitaj. Volim i druge, Lihtenštajna, Vorhola, Oldenburga, Indijanu ali ona prva trojica su moji favoriti. Idemo onda kod mene, imam jedan mali Veselmanov Američki akt, ubeđena sam da će vam se dopasti.
Ušli smo u kola, nisam pogrešio bio je to Leksus i krenuli ka Beverli Hilsu. Njena kuća Beverli Glen, kućerina ustvari sa ogromnim placem zasađenim voćkama nije mogla da me se ne dojmi. Nisam baš zinuo ali je iznenađenje videla po izrazu mog lica. Imate pravo, rekla je iako nisam rekao ni reč, prevelika je za mene, rešila sam da je prodam i već sam odredila cenu. Iz predivno održavane bašte, ušli smo u ogroman dnevni boravak. Dođite, idemo u drugu prostoriju, nalazi se desno od radnog stola tako da mogu uvek da je vidim. Slika je bila relativno mala, oko 60 x 80cm, u centru velika sisa i desno ženska brada i usne. Veselman par excelance! Hvala vam, rekao sam, Veselmana sam prvi put, onaj njegov Kolaž-kada br. 3, video 1978 godine u Boburu u Parizu. Na suprotnom zidu se nalazila velika slika Lari Riversa a iznad kamina majstorski Pikasov crtež iz 1914 godine.
Vratili smo se u dnevnu sobu, uvalili se u fotelje: Slobodno zapalite cigaretu, rekla mi je, hoćete li da nešto pojedemo? Nisam se nećkao, ona je pozvala Esmeraldu, kuvaricu, služavku(?) okrenula se ka meni: Kakvu hranu želite. Volim ljuto, može nešto meksikansko sa dosta čilija. Nasmejala se, ja ću ipak nešto manje ljuto. Nemojte me smatrati indiskretnom ali otkud vi u LA? Ja sam ustvari u San Dijegu kod rođake ali obilazim sve što mogu. Bio sam u Sakramentu, Santa Moniki, Santa Barbari, želja mi je da odem u San Francisko. Čekajući da stigne klopa, dođosmo nekako do knjiga. Koga od američkih pisaca volite? Tvena, E.A. Poa, prekide me i odrecitova mi početak Poovog Gavrana, nastavih: Sarojana, Štajnbeka, Selindžera, Foknera, Apdajka, Ostera, Parsonsa… A vi od evropskih pisaca ili japanskih, ja volim Džojsa, Beketa, Prusta, Kamija, zaljubljen sam u Josif i njegova braća Tomasa Mana a obožavam Japance Kenzaburo Oea, Jasunari Kavabatu, Mišimu, Išigura, Murakamija…Šeron me smešeći se uhvati za ruku: Pitali ste me koje evropske pisce i japanske volim... Izvinite, zaneo sam se... e pa kao i vi i ja volim Džojsa, Beketa, Kamija, nisam čitala Josif i njegova braća, od Mana sam pročitala Budenbrokove, volim Dostojevskog, Gogolja, Tolstoja, Flobera, Stendala a od japanaca Mišimu, obožavam njegov Zlatni Paviljon, ubacih se: Mornar koji je izneverio more, da, da... u tom trenutku se pojavi Esmeralda sa velikim ovalom koji stavi na sto ispred nas. Meni je spremila Gaspačo, hladnu čorbu od paradajza punu zelenišasa tabasko sosom, čili papričicama i komadićima preprženog hleba a Šeron je dobila jaje prženo u izvađenom krugu od tosta i činiju božanstvene salate. Slatko smo se najeli i nastavili da razgovaramo o knjigama, muzici, filmovima… Već je počelo da se smračuje kad mi je zazvonio mobilni: Mikele bre, gde si, od jutros te nema, zabrinuli smo se! Bila je to Svetlana moja rođaka. Ne brini uskoro ću se vratiti, ljubim te. Rekao sam Šeron a ona je ustala: Odvešću vas ja do San Dijega, brzo ćemo stići. Seli smo u kola i uz razgovor, činilo mi se da smo stigli za čas. Nije htela da se upozna s mojima, moram da se vratim imam nešto zakazano. Bilo mi je divno sa vama i nadam se da ćete mi poslati one slike…? Ne sumnjajte u to i da vam priznam, odavno nisam tako lepo proveo dan, bilo mi je i dalje mi je veliko zadovoljstvo što sam vas upoznao. Poslala mi je rukom poljubac: Ako ponovo dođete u Ameriku, obavezno mi se javite. Otpratio sam je pogledom i još dugo stajao ispred ulaza. Svetlana mi je odmah poverovala a njen muž je, iako to nije želeo da pokaže, bio više nego sumnjičav.
Poslao sam joj one četiri slike i kao poklon tri velika akvarela.
P.S. Skoro sam negde pročitao da prodaje ili je prodala kuću i imanje za 75.000.000 funti.