Društvo| Kultura| Literatura

Srodnici Gorgone u Luzitaniji

amika RSS / 13.01.2018. u 23:21

НИН-ова награда 2018 - за 2017.

 

ПЕТ РОМАНА У ФИНАЛУ

 

1.      Јовица Аћин, СРОДНИЦИ – Лагуна

2.      Мира Оташевић, ГОРГОНЕ – Геопоетика

3.      Дејан Атанацковић, ЛУЗИТАНИЈА – Бесна кобила Земун

4.      Давид Албахари, ДАНАС ЈЕ СРЕДА – Чаробна књига

5.      Срђан Срдић, СРЕБРНА МАГЛА ПАДА – Партизанска књига Кикинда

 

У понедељак, 15. јануара, сазнаћемо име шездесет четвртог добитника НИН-ове награде. Жири ће, по устаљеној пракси, одлуку саопштити око поднева.

Актуелни сазив жирија, који ради у саставу Тамара Крстић, Јасмина Врбавац, Зоран Пауновић, Михајло Пантић и Божо Копривица (председник), на седници одржаној 8. јануара 2018, од девет наслова из ужег избора, одабрао је пет романа за финале. 

Јовица Аћин и Дејан Атанацковић конкуришу са својим првенцима. Срђан Срдић је претходних година два пута био у другом кругу, а Мира Оташевић у финалу. Да ли ће се Давид Албахари придружити писцима који су награђени више пута?

Ускоро ћемо сазнати одговор.

Хроничар нашег недељника с почетка седамдесетих бележи како се 1971. године догодило да се с проглашењем само једном закасни, после чега је престижно признање одмах постало „предмет импровизованих нагађања“. Јавност се узбуркала премда је Милош Црњански једногласно награђен за Роман о Лондону, а одлука каснила искључиво „због укључивања у жири активних критичара из ванбеоградских литерарних кругова“.

НИН-ову награду делимично подржава Министарство културе и информисања, као и једна домаћа и једна страна компанија које су желеле да остану анонимне како би у првом плану остали искључиво лауреат и угледно признање.

 

Ово је саопштење из НИН-а.

 

Мој је утисак да редослед није случајан и да прва два романа имају највише изгледа да добију благослов жирија – утисак стечен на основу маркетиншких најава о темама и начину њихове обраде, као и угледа наведених писаца.

Дакле:

 srodnici_v.jpg

Samo najhrabriji su spremni da do kraja prouče svoje poreklo i prihvate sve njegove posledice. 

Jedan od takvih retkih smelih pojedinaca jeste glavni junak ovog romana, autorov prezimenjak. Saznavši da priča o njegovom poreklu vodi sve do dalekih Pirineja, on zajedno sa sinovima odlazi na put do Španije. Porodično stablo, mape i usmena predanja putokazi su u traganju za nestalim precima. Iako sve više putokaza navodi na zaključak da će familija rekonstruisati svoje poreklo, pojavljuju se nepoznanice koje potragu za porodičnim stablom pretvaraju u traganje za fantomima, među kojima je najistaknutiji Belano ili Bolanjo, slavni čileanski pisac. 

Sam čitalac će postati tragač u ovom romanu dvostruke potrage u kojem se prepliću postupci detektivske, ali i fantastične književnosti. 

 

view_image.php?id=3149 

Na stranicama koje ispisuje Mira Otašević prepliću se i sudaraju životopisi pisaca, glumaca, muzičara, slikara, muškaraca, žena, ljubavnika, policajaca, vojnika, dželata, žrtava i ubica, preživelih i mrtvih. Breht, Bojs, Đango, drugi znani i neznani, stvarni i nestvarni, različitog porekla i jezika, raspeti u vremenu omeđenom svetskim ratovima, onim razornim i onim "hladnim". Vremenu kojem su se grčevito, bezuspešno opirali, dok se pretvaralo u vrtlog koji ih je sve većom brzinom uvlačio u sebe. Borili su se umetnošću, prijateljstvima, ljubavima, tajnim, zabranjenim, povlačenjem u senku i emigraciju, stradajući i dobijajući rane i ožiljke strašnog vremena, nabijenog netrpeljivošću i mržnjom. Sve njih, u gradovima, zemljama fašizma, logorima, odbačene u emigrantskim utočištima, Mira Otašević izvlači iz bezdana zaborava, saosećajući sa svakim od likova o kojima piše, gradeći piramidu stvaranja, patnje, otpora. Mira Otašević je postavila prostorne granice u kojima se kreću, gube i nestaju njeni junaci, široko, od Berlina, Moskve, Zagreba, Kopenhagena, Barselone, Madrida, Pariza, gradova smrti na evropskom istoku. Novom knjigom nastavlja vivisekciju vremena koje je iznedrilo novo shvatanje lepote i nesputanu dinamiku stvaranja, ali i užas bezumnog, masovnog razaranja, neljudskosti, industriju smrti.

Milan Ristović

 

А вреди поменути и трећег учесника, аутора тематски занимљивог романа

 

luzitanija-naslovna.png?w=500&h=716 

Ser Tomas Lipton, putujući kroz okupiranu Srbiju u pratnji Crvenog krsta, upoznaje stanovnike i principe utopijske države nastale na tlu beogradske psihijatrijske bolnice. Gospodin Teofilović, srpski iseljenik u Njujorku, preživljava potapanje prekookeanskog broda, i na svom putu ka Beogradu luta rovovima Zapadnog fronta i podzemnim tunelima u koje ga upućuju neobični vodiči. Taksidermist u službi Kraljevine Srbije, Vasilije Arnot, pada u nemilost i bežeći iz Beograda pred nerazumljivom pretnjom upoznaje se s tajanstvenim sadržajima firentinskog Muzeja prirodnih nauka. Sred Balkanskog rata, Nestor, mobilisani umetnik, u potrazi za izgubljenom četom, tumara šumama Srbije i zakopava deo po deo kostura nepoznate žrtve. Tragajući za nestalim ocem, mlada Amerikanka srpskog porekla suočava se sa skrivenom istorijom svoje porodice. Isprepletane priče koje čine tkivo romana, priče o putovanjima, lutanjima, preobražajima i nestajanjima, stiču se i ukrštaju u sobama, hodnicima i dvorištu najmanje države na svetu, zasnovane na najdubljem i najneravnopravnijem sukobu – sukobu progresa i ludila.

„Dejan Atanacković strpljivo gradi radnju i vodi čitaoce kroz kompleksne hodnike imaginacije. Saramagovskom naracijom ukršta likove i događaje, i svakom stranicom dokazuje da iznenađenjima nema kraja. Maestralno baratajući apsurdom, stvara svet inverzije normalnosti. Luzitanija je roman o utočištu, gde svako može naći svoje mesto i smisao. „

Nikola Dragomirović

 

 

 



Komentari (72)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 23:54 13.01.2018

импровизованошћу нагађања

Ускоро ћемо сазнати одговор

угодно је када те издвоје
из армије списатеља иних,
али потом живце искључити
од сујете критика нефиних
bocvena bocvena 00:12 14.01.2018

Re: импровизованошћу нагађања

nisam pročitala nijednu.

kad smo kod nagrada, moj kolega filip grbić (pisala blog o njemu kad mu je izašao roman) je dobio nagradu miloš crnjanski!!!!
amika amika 00:21 14.01.2018

Re: импровизованошћу нагађања

угодно је када те издвоје
из армије списатеља иних,


Па онда помислиш

да си ти једини (х)...
amika amika 00:22 14.01.2018

Re: импровизованошћу нагађања

kad smo kod nagrada, moj kolega filip grbić (pisala blog o njemu kad mu je izašao roman) je dobio nagradu miloš crnjanski!!!!


То је угледна награда, има наде за њега у будућности...
marco_de.manccini marco_de.manccini 06:18 14.01.2018

E, ne može ovako!

Čekaj, a gde je tradicionalna pritužba na sastav žirija?
hermine hermine 08:59 14.01.2018

..

Interesantni sadržaji,
nešto gledam, dobro je da omot knjige nije presudan..

:)
amika amika 13:16 14.01.2018

Re: ..

Čekaj, a gde je tradicionalna pritužba na sastav žirija?


Неуништиви су, као у цртаћу. Прошле године је речено да им је истекао мандат, кад ево их опет. Видећемо коначни избор, могуће је да су протекле четири године нешто научили...
amika amika 13:18 14.01.2018

Re: ..

nešto gledam, dobro je da omot knjige nije presudan..


Сваки ће бити добар када га украси трака "НИН-она награда"
hermine hermine 13:40 14.01.2018

Re: ..

Da, mudro primjećeno..

:)
amika amika 23:33 14.01.2018

Re: ..

hermine
Da, mudro primjećeno..

:)


Чини ми се да је најмудрији Јовица Аћин. После двадесетак објављених и цењених књига пише први роман, а он ће додатно подржати и обновити интересовање за претходне његове књиге и аутора.
hermine hermine 08:59 15.01.2018

Re: ..

Jovica Aćin, kratko pogledam na Wikipedia, među nagradama:

Награда „Тодор Манојловић“ за модерни уметнички сензибилитет, 2002.

Za moderni umjetnički senzibilitet? - znači da ne komentarišem omot knjige u 2018. :)

Dobro, čitam i da je priredio Solženjicinov Arhipelag Gulag, uprkos političkim prijetnjama i zabranama, i da su to srpsko izdanje Španci proglasili jednim od deset najvećih događaja te godine u svijetu.. Fino.

Malo sam pristrasna, malo više, jer mi je knjiga Jedan dan Ivana Denisoviča na privatnoj listi među prvih pet, ili tri.. kako rekoh, napravio je pisac kuću čovjeku na 60 strana, i hram i grobnicu, u jednom danu, u gulagu, na minus 35 stepeni..




Dal je moguće da je ovo Solženjicin izjavio u Vladivostoku, tamo 1994. god, (?),

"Jугословенски конфликт није настао по жељи народа. Ни Срби, ни Хрвати ни Босанци нису ни у чему криви. Криви су комунист Тито и његова банда, који су нацртали границе које не одговарају етничком саставу."

_ _ _ _ _ _ _ _

I kad sam već tu, da nisam besposlena, nešto interesantno,

Život Marksove kćeri, prikaz knjige Crvena Roza tj grafička biografija o Rozi Luksemburg..




amika amika 13:15 15.01.2018

Re: ..




Аћимова књига коју сам много користио, и цитирао из ње...
hermine hermine 18:02 15.01.2018

Re: ..

Baš dobra slika. Jednostavna. Živa.
Zaboravim nekad da smo svi samo ljudi..


O Poetici krivotvorenja nađoh - nisam ispratila vaše citiranje narečenog Aćina Jovice - ovako:

"U ovoj nezaboravnoj knjizi iznova se postavlja klasično pitanje istinitog i lažnog, problematizuju se pojmovi autentičnog, apokrifnog, zbiljskog i fiktivnog, zatim hvata ukoštac s višesmislenostima stvarnog događanja, simulacije, blefa, prerušavanja, oponašanja, retuširanja, obmanjivanja, nehotičnih i svesno odabranih zabluda... "

i,

"Ovo je dragocena knjiga u kojoj je obuhvatna erudicija oplemenjena samosvojnim teorijskim uvidima, koja podjednako svedoči o autorovom istraživačkom, interpretativnom i književnom daru."

Moram priznati da obuhvatnu erudiciju oplemenjenu samosvojnim teorijskim uvidima ne razumijem najbolje, (mala pauza), no, idemo dalje..

:)

amika amika 17:00 15.01.2018

ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

ŽIRI DONEO ODLUKU SA SAT VREMENA ZAKAŠNJENJA

Dejan Atanacković je dobitnik NIN-ove nagrade
Blic | 15. 01. 2018 - 11:59h izmena vesti 13:21h
| Komentara: 5
Dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade je debitant Dejan Atanacković za roman "Luzitanija" (Besna kobila). Stručni žiri koji je u podne trebalo da saopšti dobitnika nagrade, odluku je doneo sa sat vremena zakašnjenja, posle duge rasprave.

Žiri je radio u sastavu Tamara Krstić, Jasmina Vrbavac, Zoran Paunović, Mihajlo Pantić i Božo Koprivica (predsednik).

Za "Luzitaniju" su glasali Tamara Krstić, Zoran Paunović i Mahilo Pantić, dok je Jasmina Vrbavac glasala za "Srebrna magla pada" Srđana Srdića, a Božo Koprivica za roman "Gorgone" Mire Otašević.

Roman "Luzitanija" zamišljen kao utopijski, preispituje odnos razuma, ludila i gluposti kroz priču o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svetskog rata koja se nalazila u zgradi poznatoj kao Doktorova kula. Dom za s uma sišavše je tokom okupacije zvanično bio van nadležnosti okupatora koji je tu eksteritorijalnost dodelio bolnici, po svoj prilici, ne bi li se lišio komplikovanih obaveza. Ta minijaturna teritorija u knjizi postaje parlamentarna republika zasnovana na ukidanju neravnopravnosti između lekara i pacijenta, a pre svega na ideji da razum i ludilo nisu dve suprotstavljene okolnosti, već da se i razumu i ludilu jednako suprotstavlja ljudska glupost. Dok se ludilo vekovima tamniči i kažnjava, glupost se oduvek veliča, slavi i ovlašćuje. Na ovim našim prostorima često je sva nesreća pripisivana nekakvom urođenom, gotovo poslovičnom ludilu, ali to je samo zato što razum i glupost ponekad prave dogovore.

Dejan Atanacković (Beograd, 1969), kome je ovo prvi roman, živi na relaciji Firenca-Beograd i predaje više predmeta iz oblasti vizuelne umetnosti i kulture na univerzitetskim programima u Firenci i Sijeni.

Sarađuje sa firentinskim Muzejom prirodnih nauka na predmetu "Body Archives", posvećenom istoriji predstava ljudskog tela. Poslednjih godina vodi radionice zasnovane na dijalogu i saradnji studenata i psihijatrijskih pacijenata. U Beogradu je, uz podršku Muzeja savremene umetnosti, pokrenuo „Drugi pogled", inicijativu za nove narativne tokove, kroz javni rad beogradskih alternativnih vodiča. Kao vizuelni umetnik, od devedesetih realizuje samostalne izložbe i kustoske projekte. Pojedini Atanackovićevi radovi deo su muzejskih i privatnih kolekcija.

Da podsetimo, u finalu su bili romani "Srodnici" Jovice Aćina, "Gorgone" Mire Otašević, "Luzitanija" Dejana Atanackovića, "Danas je sreda" Davida Albaharija i "Srebrna magla pada" Srđana Srdića.

Jovica Aćin i Dejan Atanacković konkurisali su sa svojim prvencima. Srđan Srdić je prethodnih godina dva puta bio u drugom krugu, a Mira Otašević u finalu, dok je David Albahari već ovenčan NIN-ovom nagradom 1996. za roman "Mamac".

Svečana dodela nagrade i obeležavanje 83.rođendana NIN-a biće upriličeni u Jugoslovenskoj kinoteci (Uzun Mirkova 1) 22.januara u 17 časova.

hermine hermine 18:04 15.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


Amika, vi ste dobro iskalkulisali - naslovom i poretkom, da ne kažem stvari knjige, omota i etikete..

ŽIRI DONEO ODLUKU SA SAT VREMENA ZAKAŠNJENJA


Ovde sam zamislila ona bijela vrata Nobela. Zatvorena. I tišina.

:)
amika amika 18:13 15.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

Ovde sam zamislila ona bijela vrata Nobela. Zatvorena. I tišina.


Награда тематски најзанимљивијем роману, а вероватно, успут, и казна "Лагуни".
hermine hermine 18:36 15.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


Da, izgleda, kako bih rekla, igra i građevina..

Roman "Luzitanija" zamišljen kao utopijski, preispituje odnos razuma, ludila i gluposti kroz priču o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svetskog rata koja se nalazila u zgradi poznatoj kao Doktorova kula. Dom za s uma sišavše je tokom okupacije zvanično bio van nadležnosti okupatora koji je tu eksteritorijalnost dodelio bolnici, po svoj prilici, ne bi li se lišio komplikovanih obaveza. Ta minijaturna teritorija u knjizi postaje parlamentarna republika zasnovana na ukidanju neravnopravnosti između lekara i pacijenta, a pre svega na ideji da razum i ludilo nisu dve suprotstavljene okolnosti, već da se i razumu i ludilu jednako suprotstavlja ljudska glupost. Dok se ludilo vekovima tamniči i kažnjava, glupost se oduvek veliča, slavi i ovlašćuje. Na ovim našim prostorima često je sva nesreća pripisivana nekakvom urođenom, gotovo poslovičnom ludilu, ali to je samo zato što razum i glupost ponekad prave dogovore.


i ovo je za pažnju, ruku na srce,

Dejan Atanacković (Beograd, 1969), kome je ovo prvi roman, živi na relaciji Firenca-Beograd i predaje više predmeta iz oblasti vizuelne umetnosti i kulture na univerzitetskim programima u Firenci i Sijeni.

amika amika 18:47 15.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

i ovo je za pažnju, ruku na srce,


"Sarađuje sa firentinskim Muzejom prirodnih nauka na predmetu "Body Archives", posvećenom istoriji predstava ljudskog tela. Poslednjih godina vodi radionice zasnovane na dijalogu i saradnji studenata i psihijatrijskih pacijenata."
hermine hermine 18:48 15.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


Da, neuobičajeno.
amika amika 20:29 15.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

Poslednjih godina vodi radionice zasnovane na dijalogu i saradnji studenata i psihijatrijskih pacijenata."


Зато је и могао да пише о Докторовој кули и психијатријским болесницима, који нису увек болесници.
hermine hermine 08:52 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


"Meni treba jedno lijepo gadno štivo", što bi rekao Hičkok razmišljajući o narednom filmu.

:)


Sjetih se Svetislavove knjige Uspon i pad Parkinsonove bolesti, NIN-ova nagrada za 2006. (imam IV Deretino izdanje, tvrdih korica), i evo šta piše:

"Originalna groteska prožeta autentičnom Basarinom ironijom o Svetoj bolesti i njenim posvećenicima, apostolima i protivnicima...

Demjan Lavrentjevič Parkinson, izumitelj strašne bolesti i glavni junak ovog romana, umire od iscrpljenosti 1947. godine u logoru na Kolimi pod lažnim imenom Nikolaj Nikolajevič Kuznjecov. Do tog dana on pokušava da iz perspektive čudne bolesti promeni okolinu, sastavljajući fragmente odavno razbijene celine integralne slike sveta, u stalnoj borbi sa himerama istinske bolesti i lažnog zdravlja i njihovim invertovanim ulogama kao paklenim okosnicama sunovrata sveta u revolucije, ratove, ezoteriju i alhemiju.

Ova knjiga je roman koji je povremeno istorija i istorija koja je povremeno roman. Granicu između žanrova, istine i laži jedino može da odredi hrabar čitalac."





_ _ _ _ _ _

I da se nastavim sa poezijom i jednim Nobelovcem,
kad sam već tu,
kod istine i laži,
fragmenata i velikih vrata,


Sudar grudi i pleća

Ono ograničeno mojih putanja,
i ono bezgranično,
srž i ljuska,
površ i dance, sve
čime sam mogao ovladati,
i čime vladam, sve si,
Gospode, željan i željeni.

Znam da ću jednom svoj hod
učiniti lakim,
i sandale neće zveckati
kad ovladam,
i budem sretan,
sve dok se ne sretnem
sam sa sobom,
sve dok se ne sudare grudi
i pleća, tijelo i duša,
istina i laž.


H. R. Himenes
amika amika 09:30 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

U Beogradu je, uz podršku Muzeja savremene umetnosti, pokrenuo „Drugi pogled", inicijativu za nove narativne tokove, kroz javni rad beogradskih alternativnih vodiča. Kao vizuelni umetnik, od devedesetih realizuje samostalne izložbe i kustoske projekte. Pojedini Atanackovićevi radovi deo su muzejskih i privatnih kolekcija.


on pokušava da iz perspektive čudne bolesti promeni okolinu, sastavljajući fragmente odavno razbijene celine integralne slike sveta,


Други, другачији поглед. У томе јесте суштина сваке добре прозе - видети свет новим очима и умети, моћи то убедљиво приказати.
hermine hermine 09:34 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


Amika, mi smo se odlično razumjeli.

:)
amika amika 12:29 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

Amika, mi smo se odlično razumjeli.


И коментарисали савремену књижевност, што је на овом блогу ретко...
hermine hermine 13:56 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


amika amika 15:26 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

Zarobljena u vremenu tragedije, a za svako dete je velika tragedija nesposobnost roditelja da mu iskaže ljubav, devojčica, sada već odrasla, ne prepoznaje kod sebe želju za bliskošću. Amelija je lik u kom su mnogi prepoznali dečiji pogled na svet, onaj pogled koji smo davno izgubili pokušavajući da se uklopimo u društvo. To detinje kod Amelije otkrivaju sitnice poput bacanja kamenčića u vodu, krckanja korice, guranja prstiju u džak sočiva, uobličavanje oblaka…

Za Ameliju je karakteristično otkrivanje čudesnog sveta izvan šablona realnosti i logike, mašta nesputana uplitanjem mišljenja odraslih, bogatstvo ideja, prepoznavanje lepote svog bića kroz neusmereni odnos sa svetom.

Prema tome može se govoriti o dualnom tumačenju Amelijine sudbine: sa jedne strane tu je izolovanost i neadekvatni pristup roditelja, a sa druge strane – sloboda i mašta kao osnov za lepotu življenja.
hermine hermine 16:53 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


Detaljno. :)


Dejan Atanacković me asocirao na Tiersena, ne bih znala reći kojom (ne)svjesnom niti..

A i sve moje prirode, kad bi bila o meni riječ, u moderni ili klasici, imaju nešto zajedničko, to je: svojeglavost.

Oprostićete, Amika, danas već smatram da je to dar.

:)

amika amika 20:01 16.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

to je: svojeglavost.


То се данас зове упорност, а то је одувек била добра карактерна одлика. А пијанисте ценим, али немам толико времена да им се посвећујем. Музика тражи време и нуди заборав или атмосферу за нешто друго...
tasadebeli tasadebeli 08:17 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

amika



Аћимова књига коју сам много користио, и цитирао из ње...






Dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade je debitant Dejan Atanacković za roman "Luzitanija" (Besna kobila). Stručni žiri koji je u podne trebalo da saopšti dobitnika nagrade, odluku je doneo sa sat vremena zakašnjenja, posle duge rasprave.

Roman "Luzitanija" zamišljen kao utopijski, preispituje odnos razuma, ludila i gluposti kroz priču o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svetskog rata koja se nalazila u zgradi poznatoj kao Doktorova kula. Dom za s uma sišavše je tokom okupacije zvanično bio van nadležnosti okupatora koji je tu eksteritorijalnost dodelio bolnici, po svoj prilici, ne bi li se lišio komplikovanih obaveza. Ta minijaturna teritorija u knjizi postaje parlamentarna republika zasnovana na ukidanju neravnopravnosti između lekara i pacijenta, a pre svega na ideji da razum i ludilo nisu dve suprotstavljene okolnosti, već da se i razumu i ludilu jednako suprotstavlja ljudska glupost. Dok se ludilo vekovima tamniči i kažnjava, glupost se oduvek veliča, slavi i ovlašćuje. Na ovim našim prostorima često je sva nesreća pripisivana nekakvom urođenom, gotovo poslovičnom ludilu, ali to je samo zato što razum i glupost ponekad prave dogovore.



kroz priču o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici tokom Prvog svetskog rata



Два пута у релативно кратком временском периоду... Ово је од јесенас...






hermine hermine 08:36 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

То се данас зове упорност, а то је одувек била добра карактерна одлика

Kad je svako danas pametnije od juče - tad je,

Svojeglavost kao samosvjesnost (iz nje prosvjećenje), ne kao beskrupulozna istrajnost (zaumnost).

_ _ _ _ _ _ _


Ako, slučajno, ima još neko da nije gledao,

Good Bye Lenin!




I sjajni Daniel Brühl kao Niki Lauda u filmu Rush.



amika amika 08:43 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

tasadebeli

Да, управу си. Ја ТВ и филмове ретко гледам па не могу да откријем такве сличности.

Dok okolo vlada okupacijski teror, smrt i razaranje materijalnih vrednosti, dotle u ovoj svojevrsnoj i apsurdnoj oazi mira, na ovom „brodu ludaka“, vlada duboko razumevanje, poštovanje i briga za bližnje. A kada se na taj „brod“ ukrcaju slepi putnici (begunci od okupacijske vlasti) pronalazeći tu sigurno utočište od internacije, priča o Petru Kočiću postaje simbolička priča o sukobu dobra i zla, o borbi prkosnog Davida sa bezdušnim Golijatom, piše u saopštenju distributerske kuće MegaCom Film.


Колико видим, у филму је акценат на Кочићу и односу према њему и уметницима, а у књизи изгледа да је болница тек истакнута епизода која покреће питања слободе, памети, глупости...

Сценариста је Вуле Журић, интересује ме шта ће он, и да ли ће, да каже о томе.
Филм је превасходно за наше тржиште, а књига очигледно рачуна на преводе.
amika amika 09:46 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

hermine

šta uraditi - kad je čovjek svjedok raspolućenja manijakalne megalomanije .. (?)

2) gledati svoja posla

3) obavijestiti moderatora (koji će odabrati da gleda svoja posla)

Игнорисати га, одговарати кратко и уопштено. Такав се преко нас лечи - исказује се - па ће одлутати негде другде кад види да нема одзива.
hermine hermine 10:13 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


Da,

il što bi rekao srcu mi drag Nobelovac Hemingvej,

"Čovjeku treba otprilike 2 godine da nauči govoriti i otprilike 50 godina da nauči ćutati."



hermine hermine 10:19 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда


Oprostićete na psovkama, ali malo je izbora..

:)
amika amika 11:25 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

"Čovjeku treba otprilike 2 godine da nauči govoriti i otprilike 50 godina da nauči ćutati."



“Segui il tuo corso et lascia dir les genti
(Follow your road and let the people say)”

― Dante Alighieri, The Divine Comedy
tasadebeli tasadebeli 17:14 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

amika

Колико видим, у филму је акценат на Кочићу


Филм и јесте био посвећен Кочићевим трагичним последњим данима.

Не верујем да ће ту бити било каквих... хм... па рецимо, речи између аутора филма и добитника награде НИН за роман године. Не треба ни да буде. Повезује их само то место одвијања радње обе творевине у моменту када је Србија изашла из саме себе да би се опстало, а свака друга сличност је сасвим сигурно случајна.

Него је мени било необично што сам у року од неколико месеци био упућен два пута да размишљам баш о том месту одвијања радње у тешком историјском тренутку овог народа... И да сазнајем о томе нешто више јер пре тога заиста нисам знао скоро ништа иако већ деценијама понављам клинцима у школи да се Кочић упокојио те 1916. године у Београду не размишљајући баш много о тим његовим последњим данима и необичном месту где се он упокојио...

А сасвим сигурно и роман и филм (сценарио), ма колико били различитих полазишних мотива за писање, упућују на исте ствари и покрећу:


питања слободе, памети, глупости...
amika amika 18:56 17.01.2018

Re: ДЕЈАН АТАНАЦКОВИЋ - НИН-ова награда

А сасвим сигурно и роман и филм (сценарио), ма колико били различитих полазишних мотива за писање, упућују на исте ствари и покрећу:

питања слободе, памети, глупости...


Прва најава романа је била "интернационална" и блиска "код-романима"

Gospodin Teofilović, srpski iseljenik u Njujorku, preživljava potapanje prekookeanskog broda, i na svom putu ka Beogradu luta rovovima Zapadnog fronta i podzemnim tunelima u koje ga upućuju neobični vodiči. Taksidermist u službi Kraljevine Srbije, Vasilije Arnot, pada u nemilost i bežeći iz Beograda pred nerazumljivom pretnjom upoznaje se s tajanstvenim sadržajima firentinskog Muzeja prirodnih nauka. Sred Balkanskog rata, Nestor, mobilisani umetnik, u potrazi za izgubljenom četom, tumara šumama Srbije i zakopava deo po deo kostura nepoznate žrtve. Tragajući za nestalim ocem, mlada Amerikanka srpskog porekla suočava se sa skrivenom istorijom svoje porodice. Isprepletane priče koje čine tkivo romana, priče o putovanjima, lutanjima, preobražajima i nestajanjima, stiču se i ukrštaju u sobama, hodnicima i dvorištu najmanje države na svetu, zasnovane na najdubljem i najneravnopravnijem sukobu – sukobu progresa i ludila.


па се све завршава у Докторовој кули, чини ми се. Утопијска држава у психијатријској болници, услед рата, то је добра поента.
amika amika 10:15 18.01.2018

Почетак романа

DEJAN ATANACKOVIC
LUZITANIJA

Moj je život maglovit, i kad god nastanu duge jesenske kiše snamrštenim, mutnim nebom i bla-tavom zemljom, mene obuzme ne-odoljiva tuga i nemio, potajan bolkoji me silno i nemilosno razdire.Tada me duša zaboli i srce zaželi dase ukloni negdje daleko, daleko ispodovog sumornog, teškog neba.
Petar Kočić, U magli

N., poznati istraživač severnih morskih prostranstava, obavestio je javnost godine 1912, ubrzo nakon nesrećnog potapanja Titanika,o svom neobičnom saznanju povodom ledenih bregova. Bio je to,naime, prvi istraživač koji je ustanovio odnos vidljivog i nevidljivog dela ledene mase, te zaključio da nadvodni deo uvek stoji u odno-su na podvodni u srazmeri jedan prema osam. To međutim nijebilo sve. Odvažni pustolov, na konferenciji za novinare, objavio je da se u svakom ledenom bregu, tačnije u onih skrivenih sedamona, zapravo krila po jedna izvrnuta kuća. Bile su to kuće raz-novrsnih epoha i oblika, tvrdio je N., koji se, tokom podvodnogistraživanja, svojim očima, tačnije kroz vizir svoje ronilačke kacige,uverio u njihovo postojanje. Nedaleko od arhipelaga L., pod vodomse, kako je N. tvrdio, pred njime ukazao čitav jedan grad koji je plutao naglavačke. To je saznanje pronicljivom N-u smesta pružilonesumnjiv uvid u prirodu i poreklo ledenih bregova jer, kako ćeubrzo ustanoviti, nije bilo ledenog brega koji u svome podvodnomtrbuhu nije nosio po jednu takvu kuću. Ledeni breg, saopštio je N.začuđenim predstavnicima štampe, nastaje kada na ostrvu R. za-vlada tako hladna zima da se katkad čitavo ostrvo smrzne i zima proguta brojne kuće, koje se, napuštene i obavijene ledom, izdignui odvoje od tla, te ubrzo skliznu niz strmu obalu i nestanu u moru.Poneke su kuće bile uistinu ogromne, kaže N., prave višespratne palate (zamislite, uostalom, kakva se grdosija, srazmerno gledano,krije ispod ledene mase koja se nad vodom uzdiže nekoliko desetinametara), druge su bile sasvim skromne, kućice i straćare, omanji
konaci i vikendice, i u svakoj je kroz prozore i zastakljena vrata N.osmatrao lepo očuvane stvari, kredence i šifonjere, fotelje i lustere,čipkane zavese, biblioteke i igračke, posuđe i bokale, stvari što su,nekim čudom neokrnjene, naglavce plutale sobama, kao da plešu.Tako je, pred jednim kućerkom, N. dugo i zadivljeno osmatrao čašutako tananog stakla da se naizgled na dodir mogla rasprsnuti, i ta ječaša lako kuckala o staklo prozora, kao da ga doziva. U tim se so-bama, saopštava na kraju N., krila najveća tajna: tajna napuštenekuće. Bila je to tajna tako velika i strašna da je nekom posmatraču,na primer N-u, moralo biti gotovo svejedno da li je reč o dvorcuili brvnari. Toliko je njihova tajna bila duboka. I sada, novinariosmatraju N-ov zamišljen i setan lik, jer on se nekako neobičnoućutao, kao da mu je najednom saznanje o postojanju izvrnutih po-dvodnih gradova i poreklu ledenih bregova sasvim nevažno spramte krhke, plutajuće čaše.

Američke zastave vijorile su se na obe bolnice, opštoj i dušev-noj, što je po inicijativi doktora Rajana, makar te prve godinerata, imalo za ishod poštedu od nemačkog i austrijskog bom-bardovanja.Bio je tu jedan major srpske vojske kojem je poverena posle-dnja odbrana Beograda i teške odluke koje uz to idu, pa i rečikoje je potrebno izgovoriti na pravom mestu u pravo vreme kakobi ih istorija sačuvala u svome krhkom okrilju. Prošlost, kao što je poznato, na ovom je podneblju sasvim nepredvidiva, dalekoviše od budućnosti koja se, na sreću ili nesreću, uvek dâ predska-zati ako nikako drugačije onda izvesnošću neizlečivog ponavlja-nja gluposti. A ukoliko se glupost potkrepi što brojnijim i uza-ludnijim žrtvama, utoliko je više zagarantovano njeno ponavlja-nje. Tom majoru je pripalo da, zarad nekog patriotskog računa,pošalje u smrt šačicu preostale vojske što je jedva preživela sve tedane opsade i zavije u crno ono malo preostalih nada njihovihporodica, jer se, sada već neprikosnovenoj, nadmoći okupatoramoglo suprotstaviti još samo jedno kolektivno, romantično sa-moubistvo. Znajući da se upravo to od njega očekuje, major jedošao na originalnu ideju koja bi, da je ta priča u svom istinitomobliku ostala poznata javnosti, svakako promenila odnos premaistoriji kao odabiru upotrebljivih trenutaka kojima se unižava vre-dnost pojedinačnog ljudskog života, a sam događaj bio bi, kakobi se to danas reklo, efikasan primer uspelih medijskih strategija.Iščekujući završni udarac austrijsko-nemačke vojske, major oku-plja oko sebe preostala dva bataljona i nekolicinu oficira i prednjima izgovara svoje poznate, istorijske reči: obaveštava vojnikeda su izbrisani sa spiska živih, te da kao takvi, već mrtvi, mogumirne duše da se bace u ralje neprijatelja i nanesu mu kakve-takvegubitke. Potom otpušta podređene oficire, njih sedam, i naređujeim hitno povlačenje sa pomenutim govorom, rukom napisanimna listu hartije, kako bi ovi, najpre telegrafski a posle i uživo,
preneli svojim i njegovim nadređenima ove istorijske reči. Njemu,majoru, sada preostaje finalni juriš, pa se, isprativši nosioce svojemožda poslednje zabeležene poruke, hitro upućuje svom, sada većotpisanom, puku od tri stotine od straha zanemelih momaka i, utišini koja je iznenada nastala, gromoglasno naređuje:
„Junaci! Sad me još jednom saslušajte pažljivo. Tačno u 13.30časova, dok još bude trajala oficirska pauza za ručak gnusno-ga okupatora, jedan po jedan šmugnućete iza ove kafane, poredcvećare, pa uzbrdo Dorćolom, a posle kud koji – i to tiho davas niko ne čuje i ne vidi – a onda ćete nastaviti da živite to što je od vaših života preostalo. Daće bog da vam je preostalo jospodosta, i to dobrog i vrednog života! Meni drugog izbora nemasem da sam ostanem da branim neodbranjivo, i tako je dobro dabude, a bog će valjda dati i da tu muku preživim, ko zna, moždai samilošću samog neprijatelja, ukoliko mu baš ne bude ćef dame progoni. Vama, junaci, želim da osvetlate obraz naroda takošto ćete izučiti korisne škole, stvoriti dobre porodice i zauvek sekloniti vojske i ratovanja. Zato napred u slavu!“Nekoliko sati kasnije austrijski izviđač dopuzao je metar pometar, iznenađen potpunom tišinom, i konačno stigao do samogsrpskog položaja. Tamo žive duše nije bilo, a na sve strane ležalesu uniforme, kao da su tela u njima isparila. Izviđač se tada osetiglupo od tog silnog puzanja, te odustavši uspravi se kao da jenajednom sred kakvog šetališta, a dan je bio sunčan i prijatnovetrovit, taman za šetnju uz reku, i on nastavi običnim hodomsve do jedne kafane pred kojom je sedeo major. Tu se izviđač pre-pade, trgnu i potegnu oružje, i dođe do razmene vatre, mada jemajor to nekako sasvim nevoljno činio, kao da ga mrzi da ustaje,pa je zato tom prilikom i ranjen, a izviđač pobegao glavom bezobzira. Ubrzo je, tačno u 15 časova, nagrnula sva austrijsko-ne-mačka vojna sila, preumornih, kaljavih mladića ostarelih lica, izauzela jednu praznu kafanu, zatekavši tek jednu ispijenu čašudunjevače i nekoliko kapi krvi na majorovoj stolici. Od ovoga,
mada nije mogao biti daleko, nije bilo ni traga ni glasa. Tako je,uostalom, za sve bilo najbolje.
Sredinom oktobra, dakle, Beograd je osvojen, a kakvu je teškucenu osvajačka vojska platila postaje jasno tek sada kad u grad pri-stižu, zgurani u gomile, austrijski vojnici koji umiru u hodu, unosećisvoje mrtve kao u grozdovima, a oni preživeli nose na licima savbesmisao rata za Imperiju. Rajan radi na zbrinjavanju stotina ranje-nih i stiče poverenje okupacionih vlasti. Saznaje za Stojimirovićevohapšenje i dan za danom insistira da se ovaj oslobodi, ubeđujućiautrijske i nemačke vlasti u njegov neizostavni značaj za održavanjebolnice. Stojimirović konačno biva oslobođen vojne odgovornosti,što je, istini za volju, okupacionim vlastima bilo rasterećenje od ve-likih peripetija i težak kamen koji im je pao s pleća. Nikome, uos-talom, nije bilo stalo da se stara o ludnici, pa je čak i prethodna na-mera o iseljavanju bolnice radi potreba vojske preinačena u sasvimneočekivanu odluku: beogradskoj duševnoj bolnici daje se jedinst-veni eksteritorijalni status. Dom postaje nezavisna teritorija, državau državi, oivičena strahom od obaveza i stigmom duševne bolesti,i poput svake autonomne teritorije stiče pravo na to da joj se nikone meša u unutrašnje stvari, te da sa ostatkom sveta opšti na nivoupredstavnika, s punim uvažavanjem nepromenljivosti granica.Kada se oslobođeni Stojimirović, posle petnaest dana ro-bije, vraća u bolnicu, tamo zatiče nešto izmenjene okolnosti.Dočekuje ga, zvanično i s naglašenom ozbiljnošću, već oformlje-ni parlament sačinjen od svih sto dvadeset pacijenata i nekolicine osoblja koji mu određuju mesto predsednika vlade, i upućuju udokumente formulisane u njegovom odsustvu, kao i državotvor-ne simbole, prvenstveno himne za hor u klavirskoj pratnji, koja je, koliko nam je poznato, svoje prve taktove pozajmila iz jednogŠubertovog lida, o čemu svedoči i deo sačuvanog notnog zapisa.Naslov te neobične himne bio je:

LUZITANIJA
Svako pre ili kasnije ispadne glup
Glupost zna da se glupošćunajbolji postižu rezultati.
Svako glup poželida mu se glupost dvostruko vrati.
Neko joj se slatko smeje,mnogi se nad njom uzdižu lako,
neko je glasno potceni, te ostavi na miru tek tako.
A glupost raste, nadjačava i vlada,naočigled svih ili tajno,
jer u tuđim greškamaona se snalazi bajno.
Neoboriv njen je dokaz, za kojistaje pred svaki skup,
taj da je glupost uvek u pravu jersvako pre il’ kasnije ispadne glup.
Kad nabuja i nadvlada, njojodgovora nema ni leka,
jer se po glupoj prirodi svojoj,širi i narasta doveka.
I kad se prepreka kakvanesavladiva stvori,
nju tek glupost samas vremenom tvori.
Katkad se o tom iz očajanja kao pobedi razuma zbori.


https://www.scribd.com/document/341298096/Dejan-Atanackovi%C4%87-Luzitanija-ogledni-odlomak
hermine hermine 14:43 18.01.2018

Re: Почетак романа

Sad mi je iznenađenje Kočić, uljez u magli i knjizi..

Čitala sam da je Petar srpski pisac težak za prevođenje. Ne mogu se sjetiti gdje sam čitala, ako se sjetim napisaću tačno o čemu se radi..

___________

Amika, ima mnogo riječi spojenih, da malo zakeram,

:)

N., poznati istraživač severnih morskih prostranstava, obavestio je javnost godine 1912, ubrzo nakon nesrećnog potapanja Titanika, o svom neobičnom saznanju povodom ledenih bregova. Bio je to, naime, prvi istraživač koji je ustanovio odnos vidljivog i nevidljivog dela ledene mase, te zaključio da nadvodni deo uvek stoji u odnosu na podvodni u srazmeri jedan prema osam. To međutim nije bilo sve. Odvažni pustolov, na konferenciji za novinare, objavio je da se u svakom ledenom bregu, tačnije u onih skrivenih sedam osmina, zapravo krila po jedna izvrnuta kuća. Bile su to kuće raznovrsnih epoha i oblika, tvrdio je N., koji se, tokom podvodnog istraživanja, svojim očima, tačnije kroz vizir svoje ronilačke kacige, uverio u njihovo postojanje. Nedaleko od arhipelaga L., pod vodom se, kako je N. tvrdio, pred njime ukazao čitav jedan grad koji je plutao naglavačke. To je saznanje pronicljivom N-u smesta pružilo nesumnjiv uvid u prirodu i poreklo ledenih bregova jer, kako će ubrzo ustanoviti, nije bilo ledenog brega koji u svome podvodnom trbuhu nije nosio po jednu takvu kuću. Ledeni breg, saopštio je N. začuđenim predstavnicima štampe, nastaje kada na ostrvu R. zavlada tako hladna zima da se katkad čitavo ostrvo smrzne i zima proguta brojne kuće, koje se, napuštene i obavijene ledom, izdignu i odvoje od tla, te ubrzo skliznu niz strmu obalu i nestanu u moru. Poneke su kuće bile uistinu ogromne, kaže N., prave višespratne palate (zamislite, uostalom, kakva se grdosija, srazmerno gledano, krije ispod ledene mase koja se nad vodom uzdiže nekoliko desetina metara), druge su bile sasvim skromne, kućice i straćare, omanji
konaci i vikendice, i u svakoj je kroz prozore i zastakljena vrata N. osmatrao lepo očuvane stvari, kredence i šifonjere, fotelje i lustere, čipkane zavese, biblioteke i igračke, posuđe i bokale, stvari što su, nekim čudom neokrnjene, naglavce plutale sobama, kao da plešu. Tako je, pred jednim kućerkom, N. dugo i zadivljeno osmatrao čašu tako tananog stakla da se naizgled na dodir mogla rasprsnuti, i ta je čaša lako kuckala o staklo prozora, kao da ga doziva. U tim se sobama, saopštava na kraju N., krila najveća tajna: tajna napuštene kuće. Bila je to tajna tako velika i strašna da je nekom posmatraču, na primer N-u, moralo biti gotovo svejedno da li je reč o dvorcu ili brvnari. Toliko je njihova tajna bila duboka. I sada, novinari osmatraju N-ov zamišljen i setan lik, jer on se nekako neobično ućutao, kao da mu je najednom saznanje o postojanju izvrnutih podvodnih gradova i poreklu ledenih bregova sasvim nevažno spram te krhke, plutajuće čaše.

..

Luzitanija, ogledni odlomak
hermine hermine 14:47 18.01.2018

Re: Почетак романа

Da, da, ima vijugica u ovoj glavi.

:)

Evo, šta je napisao Kolja Mićević u tekstu Slova - Kočićeva slava,


"Tokom godinu dana analizirao sam s grupom studenata srpskohrvatskog jezika (Pariz, Sorbona) pripovetke Petra Kočića. Nijedan od studenata nikada ranije nije bio čuo za ime ovog pisca (što me nije ni iznenadilo, ni uzbudilo). Prevoda, na francuski, nema, ili ih ja nisam našao. Ubrzo smo, posle nekoliko prvih razgovora, shvatili zašto tih prevoda nema. Jer pred nama se, iz rečenice u rečenicu, ukazala jedna jezička umetnost tako složena, tako smišljeno primenjena na jedan određen krug tema, da smo ostajali nemoćni pred čitavim pasusima kad bismo pokušali da ih uobličimo do onog što se naziva književni prevod. Ima više vrsta čitanja i vremena, kad primamo pojedina umetnička dela. Ovo čitanje Kočića sa studentima bilo je za mene treće, najteže čitanje, ali i najbitnije: ono što je u prvim čitanjima promicalo, sad je zaustavljalo pažnju, menjalo gotovo sav prethodni utisak!"
amika amika 17:07 18.01.2018

Re: Почетак романа

Amika, ima mnogo riječi spojenih, da malo zakeram,


Покушај да скинеш текст са "огледног одломка" - заштићен је од копи/паст на необичне начине, па и спајањем речи...
amika amika 17:11 18.01.2018

Re: Почетак романа

da smo ostajali nemoćni pred čitavim pasusima kad bismo pokušali da ih uobličimo do onog što se naziva književni prevod.


Sad mi je iznenađenje Kočić, uljez u magli i knjizi..


Кочић је умро у тој болници - психијатрији током рата, а вероватно је и лик у књизи.

hermine hermine 17:57 18.01.2018

Re: Почетак романа


Pa da, i Jazavca pred sudom nekako povezati sa surrealizmom omota knjige.

Meni ne ide, mogu da nagađam. Ni nagađanje mi ne ide.

Umro Petar u duševnoj bolnici. Dobro. Smrt ne biramo sem ako nismo Hemingvej. I Branko je skočio sa mosta. Kami poginuo i itd..


Ako je mjesto - psihijatrijska bolnica - dobar razlog da se Petar Kočić nađe u savremenoj književnosti u 2018. .. ne znam. I inspiracija Dejanova i nemoć Kočićeva da nam veli bil il ne bil.

а вероватно је и лик у књизи.


Nadam se da nije.

Zbunjuje već ovako citat na početku - odveć je Petar srpski narodski, seljački, pisac da bi neopaženo poentirao (da ne kažem kitio) stranice knjige o psihijatriji (zvuči kao da je duševna bolest neka moda) i gluposti (šta bi pisac Kočić i rastrojen imao sa tim?), u po Beograda.
amika amika 18:04 18.01.2018

Re: Почетак романа

Zbunjuje već ovako citat na početku - odveć je Petar, srpski narodski, seljački, pisac da bi neopaženo poentirao (da ne kažem kitio) stranice knjige o psihijatriji (zvuči kao da je bolest neka moda) i gluposti (šta bi pisac Kočić i rastrojen imao sa tim?), u po Beograda.


Dok okolo vlada okupacijski teror, smrt i razaranje materijalnih vrednosti, dotle u ovoj svojevrsnoj i apsurdnoj oazi mira, na ovom „brodu ludaka“, vlada duboko razumevanje, poštovanje i briga za bližnje. A kada se na taj „brod“ ukrcaju slepi putnici (begunci od okupacijske vlasti) pronalazeći tu sigurno utočište od internacije, priča o Petru Kočiću postaje simbolička priča o sukobu dobra i zla, o borbi prkosnog Davida sa bezdušnim Golijatom, piše u saopštenju distributerske kuće MegaCom Film.
hermine hermine 20:01 18.01.2018

Re: Почетак романа

A kada se na taj „brod“ ukrcaju slepi putnici (begunci od okupacijske vlasti) pronalazeći tu sigurno utočište od internacije, priča o Petru Kočiću postaje simbolička priča o sukobu dobra i zla


Možda prosto nisam moderna.

Il, biće da razumijem dobro zdravu Kočićevu književnost.
Hm, ma šta razumijem, osjetim, živim i dana danas..

Samo malo, knjiga i film nisu u svezi?
hermine hermine 20:05 18.01.2018

Re: Почетак романа

priča o Petru Kočiću postaje simbolička priča o sukobu dobra i zla

Ali, stvarno. Svašta.

tasadebeli tasadebeli 20:30 18.01.2018

Re: Почетак романа

hermine

Samo malo, knjiga i film nisu u svezi?



Нису.
hermine hermine 20:41 18.01.2018

Re: Почетак романа


Znači tako..

:)
tasadebeli tasadebeli 21:02 18.01.2018

Re: Почетак романа

a onda ćete nastaviti da živite to što je od vaših života preostalo. Daće bog da vam je preostalo jospodosta, i to dobrog i vrednog života!

Vama, junaci, želim da osvetlate obraz naroda takošto ćete izučiti korisne škole, stvoriti dobre porodice i zauvek sekloniti vojske i ratovanja. Zato napred u slavu!“



Слушао сам од једног од преживелих 1300 каплара, потоњег професора руског језика на Филолошком факултету у Београду, како су изгледали скупови у Грчкој посвећени успомени на оне који нису преживели Први светски рат... Ти скупови су се у Грчкој одржавали шездесетих и седамдесетих година прошлога века у доба СФРЈ (вероватно због те СФРЈ и нису могли бити одржавани у Србији).

Дугачке, дугачке трпезе, са постављеним приборима за јело. Преживели би заузели своја тачно одређена места, а испред оних празних места намењених онима који нису преживели, стајали би такође тањири, прибор за јело и била би упаљена свећа. Као што се и ради увек на парастосима за покојне.

Језива сцена.

28% укупног броја становника... 60% мушкараца узраста 18-55 година. Ој, Србијо...





Да би нас "браћа" у Скупштини Краљевине Југославије само 10 година касније питала иронично са говорнице:"Па добро, колико више кошта та ваша српска крв?"

Као да се то може платити... Онако како су они навикли да све има своју цену.

Е, па нема баш све... Постоји нешто што нема цену. Никада нема цену...





tasadebeli tasadebeli 21:03 18.01.2018

Re: Почетак романа

hermine

Znači tako..

:)



Тако.

Пунктум.
amika amika 22:20 18.01.2018

Re: Почетак романа

tasadebeli
hermine

Samo malo, knjiga i film nisu u svezi?



Нису.


Нису били, а сада преко Петра КОчића донекле јесу у вези јер користе исти симбол
amika amika 22:22 18.01.2018

Re: Почетак романа

hermine
priča o Petru Kočiću postaje simbolička priča o sukobu dobra i zla

Ali, stvarno. Svašta.



Добро, зло, светло – тама, Сунце златно или црно, из неког надуниверзума, индиго-биће...?

Živeo je samo 39 godina. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić celog je života govorio i pisao ono što je mislio...
tasadebeli tasadebeli 22:32 18.01.2018

Re: Почетак романа

amika
tasadebeli
hermine

Samo malo, knjiga i film nisu u svezi?



Нису.


Нису били, а сада преко Петра КОчића донекле јесу у вези јер користе исти симбол


Да, донекле... Симболично.
hermine hermine 11:11 19.01.2018

Re: Почетак романа


Amika, meni ovo,
priča o Petru Kočiću postaje simbolička priča o sukobu dobra i zla

kao kad bi rekli, priča o Hemingveju postaje simbolička priča o sukobu Starca i mora.

:)

Hm, il recimo,
Živeo je samo 39 godina. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić celog je života govorio i pisao ono što je mislio...

kliše za film o svakom piscu, manje-više.. (da ovde nije te duševne bolnice u kojoj završi Kočić, literarna krhka duša, iscrpljen i progonjen.. ali, opričao je npr. u Vukovom gaju šta biva kad velika nepravda zadesi čovjeka i goloruk narod, slab, gladan, itd.)

Da skratim,

jedni ga mrze (ako nije vlast jeste komšiluk), drugi ga vole (vide u njemu emisara i spasitelja, pismenog među nepismenim), ne može da ćuti (dobro, pisanje je najmanje ćutanje), umire mlad (npr T. Wolfe je umro sa 38, kažu pisao stojeći i sve tako u nadahnuću - da ne kažem ludilu - razbacivao listove koje skuplja izdavač*).. i sad, evo u kratkom vremenu, nađe se Kočić Petar u filmu i u knjizi.. Šta nam preostalo zaključiti: dobro je ako će u prvom planu biti prikazana borba dobra i zla - ako smo mi tog nivoa prosvjećenosti, slutim da neće ostati Kočić "onaj što je umro na psihijatriji"..


*) ne znam dal ima ta scena u filmu Genius, čitala sam u predgovoru knjige Pogledaj dom svoj, Anđele.

hermine hermine 11:12 19.01.2018

..

Petar Kočić - Vukov gaj


Negdje pred Petrovdan, kada je sunce visoko drhtalo na nebu, obasjavajući osvježavnom blistavošću sve pod sobom i okolo sebe, banuše neki stranjski ljudi pred kuću Stanka Bosančića.

Na jednom bijahu bijele haljine kao snijeg sa crvenkastim prugama, i na glavi širok, klompav šešir, ispod koga mu se jedva nazirahu oči i nos. Iz džepa na lijevoj strani ispod pazuha virio mu je metar, savijen, i na preklonu žutjela se okrugla čivija, prelivajući se u suncu. Drugi, mnogo mlađi, podbulih obraza, pomodrela nosa i kao neispavan, bunovan, nosio je šumarsko odijelo: zelenkast šešir sa peruškom naviše, sametne pantalone do koljena, a od koljena debele zelene čarape sa teškim, potkovanim cipelama, čiji udarci tupo odjekivahu o skorenu zemlju, ostavljajući iza sebe po nabujaloj prašini šarolik trag. Na leđima mu je visila torba sa kožnim uprtama ispod kojih je, kroz žućkasto i izanđalo odijelo, probijao znoj. Preko torbe nekako mu se nemarno ispriječila dvocijevka.

Stanko je bio sam od muškijeh glava kod kuće sa jednom ženom i starim Vukom, koga je već poodavno obuzela i oborila starost i iznemoglost, te ne može nikud maknuti iz kuće. Žena je spremala jelo za poslenike u polju, a Stanko tesao gobelje za kola. Vuk je ležao u kući više ognjišta, nijem i nepomičan.

Stanko, kad ugleda stranjske ljude, pometnu bradvu i nekako se teško podiže da ih dočeka.

Onaj je prvi šutio, a onaj u šumarskom odijelu, skidajući pušku sa sebe, nazva boga i upita se sa Stankom za zdravlje.

- No, kako komšija? - promrmlja i prvi, nekako bojažljivo, kao natežući.

- Dobro, dobro, gospodine. Kako si ti? - osmjehivajući se odgovori Stanko.

Stranac mu ne znade ništa reći, već se sav zacrveni. Više nije ni riječi progovorio, nego je neprekidno gledao u krupnu i odraslu šumu u Vukovom gaju, koji se u polukrugu savijao iznad Stankovih staja kao kakav svjež i zelen vijenac, stršeći visoko u nebo povrh niske i zakržljale šikare što se protezaše nad cijelim selom, čak tamo do steće planine.

Oni su se još pozadugo odmarali i nešto se između se razgovarali nekakvim jezikom koga Stanko nije razumijevao. To mu je mučno bilo, pa ih je od neko doba počeo krivo, nepovjerljivo pogledati. Šumar to opazi, pa pošto iskapi punu zdjelu kisela mlijeka - onaj prvi nije htio - digoše se i pođoše uz brdo Vukovom gaju.

Na polasku šumar reče:

- Bosančiću, ovog ljeta biće dosta posla i zarade. Vukov gaj je prodo spaija ovom strancu. Kroz koji dan počeće rad...

Stanko ga zabezeknuto pogleda, pa se usplahiri:

- Kakav spaija?! Koji gaj?... To ne mere biti. Gaj nije spaijin već našeg Vuka; to zna sav svijet. To ne mere biti!

Stranac, kad vidje nenadnu i naglu usplahirenost Stankovu, poblijeđe i poizmače se za nekoliko volovskih pružljaja podalje od njih. Šumar na Stankove riječi ne reče ništa, već se i sam uputi za strancem. Stanko ostade nepomičan, bez riječi, zureći u vrh cijevi puščane kako se presjajiva u suncu i lagano zamiče u Vukov gaj.

Glas da će kauri sjeći Vukov gaj brzo se raznese po svemu Zmijanju, i sav se kraj uznemiri, a najviše iznemogli Vuk. To je uistinu njegov gaj. On ga je podigao i odgajio.

Već se i zaboravilo kad je Vuk stao u najam u Bosančića. O rođenju njegovom ispredale su se duge i različne bajke. Najviše se govorilo da je kao dijete nađen u planini, i to kad je nekakav paša uz bunu prohodio Bosnom, i kada se mnogi svijet iz donjih krajeva sa sermijom sklonio u planinske zbjegove. Kada se sve prilično bilo umirilo i sleglo, vraćao se narod iz zbjegova. Ženi je jednoj nestalo djeteta. Mnogo ga je i dugo tražila, srljajući kao bez duše kroz planine, i nije ga našla. Umornu i iznemoglu rastrgali su je vuci. To su dijete poslije našli čobani, othranili ga i nadjeli mu ime Vuk.

U Bosančića Vuk se najmio djetetom i išao je prvijeh godina za sermijom, prvo za ovcama, pa onda za govedima. Rijetko bi kad radio na njivi sa ostalom čeljadi. Isprva mu je o Đurđevu i Mitrovu isplaćivan najam: pedeset groša i opanci kuzolaši po vrhu. Poslije je prestalo i to, i njega su počeli držati kao ukućanina i kao svog rođenog, te se i on poput ostale čeljadi stao besleisati, odijevati i obuvati iz kuće.

Bio je tih i smiren kao ovca. Ni s kim se nikad nije svadio, to se ne pamti. Nije nikog mrzio, niti je koga odveć volio. Prema svačem i svakom bio je ravnodušan i hladan kao studeni kamen. Mahom je šutio i svirao u ćurlik, koji se daleko čuo, i svak je mogao raspoznati zvuke i davorijanje Vukova ćurlika. Crkvi nije išao osim u godini jednom, na pričešće; u čaršiju nije nikad slazio, osim u proljeće, kad bi se ovce spuštale sa Zmijanja na janjilo, dolje u Lijevče.

Kad bi ljeti sjavio blago na plandište, ili kad bi ga izjutra ili uveče napasao, uvijek je uza se nosio sikiru i potkresavao mlade bukviće i javoriće u šikari iznad Bosančića kuća. To je radio od malena, neumorno i neprekidno, iz godine u godinu, i od zakržljale šikare, koja je bila svačija i ničija, izdvajao se lagano i neosjetno gaj sa visokim i vitkim bukvama i javorovima, viseći se i šireći se. Te bukve i javorovi bili su mu mili i dragi kao nešto svoje rođeno što mu je priraslo za dušu i srce. Kad je besposlen, rijetko bi se kad od njih odvajao. Uvijek je neku žalost oko njih baratao, kresao nešto i potkresavao. Iz gaja se uvijek svetačnim danom čula njegova sikira.

I tu, u gaju, u ljetne dane kad se šuma odjene listom i oblije blistavošću sunčanom, otvarala bi se tvrda i opora duša Vukova. On bi dugo i dugo gledao svoj jedri i nabujali gaj kao da ga pogledom miluje. Tu bi on najviše i govorio. "Djage sestje i bjaco, jasite, jasite! Visjoko jastite!" - tepao bi on, gledeći uz vite bukve i javorove kako se tihano povijaju i osluškivajući njihovo drhtavo i tajanstveno šumljenje.

Jednom se bio nešto grdno ražljutio na Stanka i krenuo se nekud da ide, ali se nije mogao nikako rastati sa svojim gajem. Izišao bijaše ispod sela i legao pod jednu krušku divljaku. Očiju nije skidao s gaja. Činilo mu se da čuje u gaju udarce sikire, i kao da se visoki bukvići previjaju i škripe. Onda bi se kao sve umirilo i stišalo, i njemu se gaj pričinjao neobično tužan i kao da se skamenio od žalosti: nijedna grana da se makne, nijedan list da se zatrese, da zadrhće i zatreperi. Gaj nije šuštio, nije se dizalo ono čudnovato, potmulo šuštanje koje mu je uvijek dušu zanosilo i opijalo. Nad gajem se njegovim, tako mu se priviđalo, bijaše spustila nekakva ledena grobna tišina i tuga koja se dizaše u magličastom priviđenju izmeđ zelenih ovršaka i pomodrelog neba. On se prvi put tada u svom životu zaplakao, i vratio se opet u selo.

U proljeće, najviše u proljeće gladnih godina kakvih je u ovom udom i vrletnom kraju često bivalo u staro vrijeme, teško bi se Vuk zabrinuo. Tada bi iznemogla i pregladnjela svjetina osukom navalili na mlade bukviće da guli koru i snima mezgru, te bi se time i crijemušom otimala da ne skapa od gladi. Sa zaprepašćenim očima gledao je on kako se kroz šumu bjelasaju oguljena stabla, strepeći, da se ne posuše, uvenu i uginu.

Svake godine o Đurđevdanu skupljalo se sve Zmijanje na zbor kod Dobre Vode u Vukovom gaju, i sav bi gaj tada mirisao suvim bosiljem i planinskim pjesmama, u kojima se slavila i veličala ljubav, mladost, zdravlje i snaga. I tada je Vuk široko otvarao oči i pazio da ne bude kakva kvara. Kada bi ga ko opomenuo što toliko pazi, odgovorio bi on kratko, blago osmjehujući se: - Zmijanjci smo!

Kad su se mlada stabla razvila i poodrasla, svaki je mogao usjeći kakve japije za malu potrebu da ne ide daleko steću planini, ali je svak morao za to pitati Vuka da mu dopusti. To njegovo pravo svak je poštovao, i Vuk malo kad ne bi dopustio. Na mjesto posječenih stabala odmah bi on potkresavao i podgajivao mladice.

I on i cijelo Zmijanje bili su nečim tajanstvenim i jezivim vezani za taj gaj. U vrijeme gladnih godina kada bi se domaćini, pogruženi i ubijeni, vraćali iz daleke Kaurske, bez žita, sa praznim konjima, stala bi silna kuknjava, jauk i lelek cijelog Zmijanja, i tada bi Vukov gaj i bujna crijemuša po njemu spasavali nevoljnike da ne presvisnu od grdnog očajanja i gladi.

Stranci se istoga dana vratiše iz šume i zađoše po selima da kupe radnike. Na Zmijanju ne mogoše za taj posao naći ni jednog jedinog čovjeka.

- Ne govorite više o tom, već se što prije kin'te sa Zmijanja, jer bi mogli glavom platiti! - zaprijeti im stari Čočorika, i za dva dana sazva Zmijanje na skup. I Vuka su, onako slaba i nemoćna, izveli na skup. On je samo šutio i slušao što ostali govore. Najviše je govorio stari Čočorika. Usred njegova govora poče dovikivati jedno čobanče iz polja:

- Eno krava u Vukovom gaju!

Vuk se trže, briznu u plač i viknu:

- Čujte, braćo, ono je moj gaj, a nije spaijin. Ne dajte, ako za boga jedinoga znate, da ga kauri isijeku. Nepravda je to velika i grijek... - zaguši se u suzama.

- Ne damo, ne damo brez grdnog zla! - uzavreše povici sa sviju strana. Čočorika nastavlja:

- Vukov gaj je ko naša svetinja jedna. Naši đedovi i pranđedovi spasavali svoj goli život u tom gaju od nemilosne gladi... Kad sad, dušo si moja draga, i djeco i braćo moja, čuo da ga je spaija prodo kaurima... tobož što je na njegovoj zemlji, i ovamo kad sam proesabio da će ga popiti u vinu i rakiji sa kaurskim rospijama, e dušo si moja draga, bilo mi je da poludim!... Sinoć sam dugo pod noć šjedio pred kućom i sve nešto o tom razmišljo. Nikako mi se nije dalo spavati... Neće oko ponoći na jednom mi se učini ko da se nebesa otvoriše i nad Visokom Gredom ukaza se kršna i naočita ženska prilika sa crljenim barjakom u ruci...

- I ja sam vidio sinoć nekakvu crljen iznad Visoke Grede! - ču se neko iz skupa.

- I ja sam! - dočeka drugi.

- I ja sam! - potvrđuje treći.

- Maše barjakom - produžuje Čočorika - i viče: "Ne dajte Zmijanjci, tako prokleti ne bili, da kauri isijeku Vukov gaj!"

- Ne damo, ne damo brez grdnog zla i krvi! - zagrmješe opet poklici sa sviju strana.

I svi se zavjeriše, i staro i mlado, i muško i žensko, da brane Vukov gaj i da bez golema jada ne daju da ga kauri isijeku, i opremiše sudu ispred Vuka i naroda starog Čočoriku sa nekoliko ljudi.

Poslije dva tri dana vratio se od suda stari Čočorika sa ljudima, ali nije ništa uspio. Svagdje su mu rekli da je Vukov gaj upisan na spahiju, i spahija ga je mogao prodati kome je htio. Napošljetku, u velikom očajanju ponudio je i Čočorika u ime Zmijanja spahiji novce za gaj, ali on na to nije htio i smio pristati, jer je sa strancem već bio podvezao pogodbu i ugovor, i to je bila svršena i gotova stvar. Neizmjerno ogorčenje bješe obladalo Zmijanjcima kad im je Čočorika sve to kazao.

I jednog dana pomoliše se drumom ispod Kadine Vode u dugim redovima stranjski radnici, sve sami kauri, sa četiri žandarske patrole.

Zmijanje se uzruja i uzbuni kao nikad do tada. Sa dna do dna Zmijanja odjekivahu uzvici i dozivanja: - Kauri idu da sijeku Vukov gaj! Na skup, braćo i Srbovi!

Iz sviju sela sa njiva i od kuća pohrlješe gomile uzrujanog i zaprepašćenog naroda. Ljudi bacaju kose i vile preko ramena, na djevojačkim i momačkim usnama prekidaju se pjesme, žene ostavljaju kolijevke sa rasplakanom djecom, i sve to hrli i srlja prema Vukovom gaju, pognano nekakvom nepojmljivom i neodoljivom silom. Hrli i kulja svijet sa sviju strana kao da iz zemlje niče i iskuplja se pod Vukov gaj.

I Vuk se diže, dobi snagu kao da se preporodi. U košulji, gologlav i raspojas, blijed kao smrt i ispijen kao kakva avet iziđe u narod.

Kauri se primiču sve bliže i bliže. Nataknute bajonete na žandarskim puškama sve se jasnije raspoznaju. Istom jezivo bljesnu u suncu, pa opet se izgube, potonu kao u kakvu pomrčinu.

Kroz nepreglednu gomilu iskupljenog i do dna duše uzbunjenog naroda prostruji nešto, vezujući jedno za drugo, stapajući sav taj svijet u jedno, u nešto čvrsto i neprobojno. Najednom se digne žagor i povici, pa se opet sve ušuti, sledeni, skameni. Svak osjeća, sluti, da se nešto strahobno približuje, samo što se nije zbilo!

Vuk, kao kakvo strašilo, kad vidje da se radnici sve bliže primiču, raširi ruke kao da će braniti gaj, napregnu se i prozbori nemoćnim i uzdrhtalim glasom:

- Eto kaura! Ne dajte, braćo, da...

- Ne damo, ne damo! - zabruja na sve strane, odjekujući u planinskim visovima.

Radnici najednom zastadoše. Jedna se patrola odvoji od ostalih i pođe prema skupljenom narodu, u kome se dizaše sve jača i silnija graja što se radnici bliže primicahu.

- Nek se vrate radnici, mi ne damo šjeći Vukova gaja! - viknu Čočorika prema patroli koja zastade podaleko od skupljenog naroda koji se silno uzruja.

- Ne damo, ne damo brez mrtve glave! - osuše se opet povici iz skupa.

- U ime zakona, razilaz'te se!

- U ime boga i božje pravde nek odstupe radnici da se krv ne prolijeva!

- Mi smo bacili molbenicu na carstvo. Neka to još malo stane, da vidimo šta će doći sa carstva! - dovikuje patroli Stanko Bosančić.

Žandari zviznuše. Ostale patrole i oboružani radnici priletješe i svom žestinom navališe da razgone narod.

- Mi smo bacili molbenicu na carstvo! - čuju se isprekidani uzvici.

- Kakva molbenica, kakvo carstvo! Natrag u ime zakona! Razilaz'te se...

Vuk, uzrujan, izmakao se ispred naroda, raširio ruke kao da nešto brani i samo viče:

- Ne dajte, braćo!

I prva puška puče. Svijet se ustalasa, uzruja, pobjesni. Nastade lomljava i urnebesna graja. Stadoše se gušati. Jednog žandara nečim raniše, oteše mu pušku, slomiše i baciše. Na to puške još jače, još silnije učestaše. Jauk i vriska da uši zaglunu. Ranjenici padaju i ječe, a Vuk kao kakvo priviđenje uvijek naprijed i jednako viče:

- Ne dajte, braćo!

I on pade, obliven krvlju, neprestano mlatajući rukama oko sebe i vičući: "Ne dajte, ne dajte!" Kraj njeg posrnu i pade stari Čočorika, i svijet se razbježe, praćen silnom praskom pušaka...

Ginjenike pokopaše, i Vukov gaj počeše sjeći.

Nemilosna tuđinska ruka isiječe i sasiječe sve i odnese u daleku zemlju, a ojađeno Zmijanje obavi se u tugu i žalost golemu.



amika amika 12:44 19.01.2018

Re: Почетак романа

Živeo je samo 39 godina. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić celog je života govorio i pisao ono što je mislio...

kliše za film o svakom piscu, manje-više..


Хермина, ниси баш обавештена. Лепу си причу одабрала, али овде је тема Лузитанија, а Кочић је један од ликова и симбола у роману. Да се вратимо на роман, ако има нешто ново о њему?
hermine hermine 13:54 19.01.2018

Re: Почетак романа

Eh, lako je reći..

:)
tasadebeli tasadebeli 16:44 19.01.2018

Re: Почетак романа

hermine
Eh, lako je reći..

:)



Хермина, прави људи и личности из историје и књижевни лиови и филмски ликови које често са правим личностима повезује само име, то је баш тема о којој се овде подоста расправљало уназад неколико недеља и месеци (због серија на РТС "Сенке над Балканом" и "Немањићи".)


Sporovi u kulturi - Istorija i fikcija (ЛИНК)















Што се мене тиче, све ово је могло и раније да се расправља... Много раније... Још када је Добрица Ћосић објавио Време смрти и остале романе из свог серијала романсиране историје модерне Србије и Срба у последњих 200 година.

Расправљати данас о томе је помало касно... Депласирано.


П.С. - Баш намеравам сад за викенд да тркнем до овог мог локалног биоскопа и да гледам

Darkest Hour (ЛИНК)


Жив нисам док не видим какав је тај Винстон Черчил Гарија Олдмана.






Зато што ја када год помислим на доброг старог и пијаног Винија, мени одмах падне на памет ова пјесмица:






Причаћу ти какав је Олдман... За правог Винија знамо какав је био и колико нам историје дугује и дан-данас... Нама, Србима.
hermine hermine 20:39 19.01.2018

Re: Почетак романа

Darkest Hour (ЛИНК)

Čini se vrijedan pažnje.

Причаћу ти какав је Олдман.

Hajde, pričaj mi..

:)
hermine hermine 20:40 19.01.2018

Re: Почетак романа

Расправљати данас о томе је помало касно... Депласирано.

Ne, o Kočiću nije kasno.

amika amika 21:31 19.01.2018

Re: Почетак романа

Ne, o Kočiću nije kasno.


Не изазивај Тасу на такве приче јер овде нема толико гигабајта колико он зна и може о Кочићу и другим из лектире. Нисмо ми његови прави саговорници за такве теме.
tasadebeli tasadebeli 21:43 19.01.2018

Re: Почетак романа

amika
Ne, o Kočiću nije kasno.


Не изазивај Тасу на такве приче јер овде нема толико гигабајта колико он зна и може о Кочићу и другим из лектире. Нисмо ми његови прави саговорници за такве теме.






Ма 'ајде, ја сам аматер... О књижевности знам тек толико колико морам да бих зарађивао овај професорски лебац. А и видиш и сам по мојим постовима да ме ова лингвистика толико окупира да ми је књижевност на ко зна ком месту на тој листи. Зато по том питању литерарних тема и спадам у зонску лигу.

Друга прича сте вас двоје. Могу само да уживам у вашем разговору о књижевности. И да добацим тек понешто са стране више разговора ради, тек да не занемим, него да стварно нешто допринесем теми.

EDIT: Не замери, Амика, на оволиким клиповима, него знам да Хермина не живи овде, а не знам колико прати дешавања у Србији на том пољу, па само да јој покажем колико се последњих месеци расправљало где год се стигло о том односу историја-фикција (књижевна, филмска) заснована на тој историји.

Има тога још:


SENKE NAD BALKANOM: Istina ili fikcija? (ЛИНК)

Oko magazin: Senke nad Balkanom, kreativna istorija (ЛИНК)


U ZIZI -STEVAN KOPRIVICA , SENKE NAD BALKANOM (ЛИНК)

DSNL O "SENKAMA NAD BALKANOM": Digla se bura oko serije, a PRAVU ISTINU otkriva njen scenarista! (ЛИНК)

А ја не могу да лажем и да кажем да нисам једва дочекао једно Константиново раскршће или Дуге ноћи и црне заставе једног од сценариста серије Сенке над Балканом или, рецимо, Једро наде ЛИНК јер ми се помало згадила за ових мојих пола века живота сва та силно политички ангажована српска књижевност са књижевним наградама диригованим из политичко-културно-идеолошких елитних кругова.





П.П.С. - Кад ни класици нису недодирљиви у тим политичко-идеолошким обрачунима ни после 70 година...


Slobodan Vladušić u emisiji "Dokument: Zar i Andrić?" (RTV, 14.3.2017.) (ЛИНК)


dr Olivera Milosavljević "Tri lica jednog pisca" (ЛИНК)


А сва та политизација и идеологизација српске културе само због тога што тај грађански рат међу Србима траје ево, већ 70 година и никако да се заврши...
amika amika 21:57 19.01.2018

Re: Почетак романа

Друга прича сте вас двоје. Могу само да уживам у вашем разговору


Ја теби сердаре, а ти мени војводо, или како већ беше, молим за исправку, сердаре...
amika amika 22:05 19.01.2018

Фотке - боља варијанта



Докторова кула - има се са чиме побећи ако заглавиш...
tasadebeli tasadebeli 22:21 19.01.2018

Re: Почетак романа

amika
Друга прича сте вас двоје. Могу само да уживам у вашем разговору


Ја теби сердаре, а ти мени војводо, или како већ беше, молим за исправку, сердаре...



Мање-више, тако му то дође...
hermine hermine 08:57 20.01.2018

Re: Почетак романа

Друга прича сте вас двоје. Могу само да уживам у вашем разговору о књижевности. И да добацим тек понешто са стране више разговора ради, тек да не занемим, него да стварно нешто допринесем теми.

Jaoo, bebica mala..

:))
hermine hermine 08:59 20.01.2018

Re: Почетак романа

Не замери, Амика, на оволиким клиповима, него знам да Хермина не живи овде, а не знам колико прати дешавања у Србији на том пољу, па само да јој покажем колико се последњих месеци расправљало где год се стигло о том односу историја-фикција (књижевна, филмска) заснована на тој историји.

Da, i sutra ću vidjeti šta se dešava. Tako isplanirah.

tasadebeli tasadebeli 09:56 20.01.2018

Re: Почетак романа

hermine

Jaoo, bebica mala..

:))



Не зезам се уопште, озбиљно то кажем... Знам себе (ако већ не познајем друге људе).

Па сад, ти ми веруј ако хоћеш...

Ствар је то која долази из читалачког искуства и доживљаја.

Када, рецимо, ставиш испред мене две књиге оваквих садржаја:







ја се обавезно ФАТАм за ону прву као много узбудљивије штиво.


Тако било још од колевке када су моји отац и мајка стављали испред мене различите предмете да виде за који ћу се прво ухватити, па да ми предвиде будућност (исто као и Нушићу), а ја им на све то исплазио језик и тако одредио сопствену будућност.


Озбиљно ти кажем, та моја званична Декларација да ја, у ствари, не волим лепу књижевност, више пута ме је до сада спасла од разних давитеља у мом животу.

Највише су ми ишли на нерве они типови са којима сам студирао на Филолошком факултету у Бгд. који су носили црни шал и шешир а ла Тин Ујевић и у кафани Коларац ме давили изнад литре белог и сифона како "ето управо баш сада раде на једном великом роману".








Овај, како се зове... Шта сам оно хтео...

А, да!

До те моје Декларације да не волем лепу књижевност сам дошао сасвим случајно када сам једној мојој колегиници у школи, професорки руског језика, једној сјајној жени, вишеструко талентованој која сјајно пева, одлично црта и добро пише рекао у лице да не ја не волим књижевност када је почела да ме дави својом поезијом.

И од тада ме она стварно не дави више...


Открио сам сасвим случајно то магично дугме и сада га притискам кад год ми затреба.






(Много волим када ми она на прослави дана школе док седимо у кафани ово пева на уво. )


П.С. - Немој ово што ти сасвим искрено испричах да пренесеш просветној инспекцији. Не верујем да они могу да разумеју ту просту чињеницу да постоје професори српског језика који не воле лепу књижевност.
hermine hermine 11:35 20.01.2018

Re: Почетак романа



tasadebeli tasadebeli 21:28 18.01.2018

Узгред, Хермина,

јеси ти видела до сада ову илустрацију и ову карикатуру које је радио деда једног нашег блогодругара?








Био је пријатељ са Петром Кочићем. И професор у Сарајеву. Па је то напустио да би био добровољац у српској војсци у балканским ратовима. Да би га К унд К монархија почетком Првог светског рата интернирала у конц-логор у Араду.

(Као и мог деду из Бгд. тада...)

Ееее... То су били људи.

Ми данас смо за њих обичне... Боље да не цитирам до краја изјаву брата тог нашег блогодругара шта смо то ми данас у односу на наше деде.
hermine hermine 11:17 19.01.2018

Re: Узгред, Хермина,

јеси ти видела до сада ову илустрацију и ову карикатуру које је радио деда једног нашег блогодругара?

Da, sad su mi još bolje, ljepše.
amika amika 12:52 19.01.2018

Прикази романа

prikaz čitateljke sa Goodreads-a:

Luzitanija, roman prvenac Dejana Atanackovića impresivno je konstruisano literarno delo, i to ne samo kada je u pitanju forma romana, nego i kada je reč o „gradivnom materijalu“. On je vešt pripovedač koji u bogatstvu jezika i njegovim mogućnostima maestralno uživa. Istorijske činjenice se tako precizno i spontano prepliću sa fikcijom, pa je njihova nadgradnja negde između „tako je bilo“ i „tako je moglo biti“.
Roman je u celini, na neki apsurdan način (ovde vredi napomenuti da autor u više navrata promišlja mnoštvo sveprisutnih pojavnih vidova apsurda), dokaz da je iz nekih nepoznatih razloga veoma važno da se beleže svedočenja o ljudima i događajima, za neke buduće generacije i neka potonja vremena, ali istovremeno odiše ogoljenom spoznajom, gotovo priznanjem, da sve uvek i zauvek postoji u prostoru-vremenu, kao i da ništa nikada nije postojalo u vremenu-prostoru.
Verovatno će čitaoca povremeno da obuzime osećaj tuge zbog snažnog utiska prolaznosti svega o čemu je reč, pa i njega samog kao čitaoca, a onda će, kao dašak vedrine i nade, da mu se učini da je u vremeplovu, da se vraća u neke svetove i neka vremena pre sopstvenog sadašnjeg postojanja, i to sa ushićujućim uverenjem da nema ni početka ni kraja, nego da sve samo naprosto – jeste. Poseban užitak su inteligentna, suptilna, iskrena i koherentna razmišljanja o budalama, ratu, hrabrosti, smrti, ubijanju, večitosti, prolaznosti…
Svakako inspirativna i slojevita knjiga kojoj će čitalac, u potrazi za novim značenjima, poželeti da se vrati, kao što se raduje ponovnom razgovoru sa zanimljivim sagovornikom.

https://besnakobila.wordpress.com/nasi-autori/519-2/

А овде је приказ романа:

http://eckermann.org.rs/article/vezbe-izopstavanja/

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana