Tina 1
Tina je dolazila na demo časove sa svojim bratom Liom. Visoka i mršava, izgledala je starije od svojih dvanaest godina. Tom utisku dodatno je doprinosio i način na koji se ophodila sa desetogodišnjim Liom: zaštitniči, pokroviteljski, sa beskrajnom strpljivošću i ljubavi. Šaputala bi mu ako nešto ne bi znao, bodrila ga u igrama koje su sastavni deo nastavne metode u našem trening centru, spremno mu opraštala kada bi pogrešio, dopuštajući sebi samo da se nakratko ljutne zbog toga.
Što se tiče nje i njenog znanja, Tina je bila najbolja. Od desetoro učenika, koliko ih je obično bilo u grupi na tim ‘demonstracionim’ časovima, uvek je najbrže usvajala novo gradivo. Zbog toga nijedan učenik nije želeo da se nadmeće sa njom. Jer biti nasuprot Tine, značilo je posigurno izgubiti. A niko ne voli da gubi, pogotovu ne od devojčice, jedine u grupi.
Trebalo je da svi iz te grupe uskoro postanu naši stalni učenici. Ugovoreni probni časovi su održani, deca su bila zadovoljna svime što se dešavalo u učionici, roditelji su se uverili da se isplati platiti za nastavak učenja jezika. Za ovdašnje pojmove, godišnja školarina od hiljadu evra prilično je visoka. Uz taj novac, postoji mnogo dodatnih troškova, za knjige, za takozvane autdor časove jednom mesečno, za izlete, a u perspektivi i za putovanje u inostranstvo sa nastavnikom engleskog. No, u dvomilionskom Jingtanu ima dovoljno bogatih porodica koje bez ikakve žrtve mogu to da priušte svojoj deci.
Na moje iznenđenje, Tina se nije pojavila na regularnim časovima. Vlasnica trening centra saopštila mi je da su roditelji platili samo za Lija. Bilo mi je malo čudno, na trenutak i žao, ali sam imala previše drugih stvari o kojima sam morala da brinem, tako da sam na to zaboravila. Podsetila bih se samo na časovima, dva puta nedeljno, kada bi Leo ostao bez odgovora na moja pitanja. Više nije bilo Tine koja bi ga povukla za ruku, pokušavajući da mu došapne odgovor, ili ga samo podstičući da ga se nekako priseti.
Naime, Leo se pridružio grupi koja je pratila nastavu već više od dva meseca. Zbog brojnih privatnih časova koje većina kineskih đaka ima nakon onih obaveznih u državnim školama, teško je naći odgovarajući termin za časove engleskog dva puta nedeljno. Tako Leo nije mogao da se uskladi sa grupom sa kojom je imao demo časove, već smo morali da ga priključimo tom drugom odeljenju. Ali ubrzo se ispostavilo da je previše u zaostatku. Zbog toga sam predložila da najmanje jednom nedeljno dolazi po pola sata ranije, kako bismo ja ili neko od kineskih kolega radili sa njim, dok ne savlada prethodno gradivo. I Leo je počeo da dolazi, ali nadoknađivanje propuštenog nije išlo brzinom koju sam očekivala. Brzinom kojom bi to savladala Tina, čak i da nije starija od njega.
Kada đak koji je inače dobar nema priliku da se istakne i kada ga, pri tom, ostali đaci ne prihvate najsrdačnije, jer su podeljeni u timove i nečije neznanje povlači manje poena za ceo tim, taj đak će najverovatnije odustati. Svoje nezadovljstvo može izraziti na mnogo načina, ali najčešće će se to odraziti kao gubljenje interesovanja. A ako nisi zainteresovan i imaš deset godina, logično je da ćeš biti nepažljiv na času. I da ćeš samo tražiti načina da se zabaviš, što znači da ćeš ometati i druge.
Upravo to se desilo sa Liom. Nakon mnogo opomena, prošlog petka zatražila sam da sedne malo dalje od ostalih, pri čemu je ostao uključen u igre, kroz koje smo učili novu lekciju. U učionici nema stolova, samo niske dečije stolice. Kineska asistentkinja i ja stojimo ispred interaktivne table koju koristimo za emitovanje video-sadržaja, dok učenici sede u dva reda, jedni naspram drugih, na rastojanju od nekoliko metara. Pet stolica sa jedne, pet sa druge strane, koje zajedno obrazuju obrnuto latinično slovo V. Sve igre odvijaju se na podu, između krakova tog V. Sada se Lio našao na vrhu jednog od njih, kao neka produžena linija, jedna od onih kitnjastih kvrčica koje krase pojedine rukopise.
Po završetku časa, sačekala ga je Tina. Bilo je to prvi put da je sestra došla po brata. Obično je dolazio deda.
Obradovala sam se što je vidim.
“Hej, gde si ti, devojčice? Što nisi sa nama?”, upitah je na hodniku.
Nije razumela, pa je zatražila pomoć moje asistentkinje. A onda je složila tužan izraz, koji mi nije promakao, ali nisam imala vremena da mu se sada posvetim. Zamolila sam je da objasni svom bratu da mora da bude pažljiv na časovima ako misli da sustigne ostale. Već je previše propustio, ne svojom krivicom, naravno, ali da bi to nadoknadio, moraće da uloži mnogo više napora i da bude mnogo ozbiljniji.
Tina je klimnula glavom sa ozbiljnošću sa kojom samo starije sestre brinu o mlađoj braći. I zatim su otišli, a ja sam požurila da se pripremim za naredni čas.
*
Tina 2
Sutradan mi je dopalo da zamenim kolegu na času sa odraslima, roditeljima naših đaka. Zapravo, njegovih, pošto taj kurs pohađa samo dvoje čijoj deci ja predajem. A kako je kolega u isto vreme držao takozvani autdor čas, to su svi roditelji njegovih učenika bili tamo, sa svojom decom. Na času u školi pojavila se samo majka malog Tomasa, koji dolazi na moje demo časove. Zanimljivim spletom okolnosti, sa mnogo simbolike koja će mi se uskoro otkriti, njeno englesko ime je takođe Tina. U stvari, do pre časa-dva zvala se Adela, no kako druga majka nosi isto ime, to je Tomasova mama odlučila da se ‘prekrsti’ u Tinu.
Upamtila sam je kao jednu od retkih roditeljki koja govori engleski. Dovodeći i sačekujući Tomasa, progovorile bismo poneku o njenom sinu. Dovoljno da ustanovim kako je njen englski sasvim dobar, sa odličnim izgovorom, koji je, inače, najveći problem Kinezima čak i kad su napredni govornici.
Sada, na početku našeg časa, saznajem da je Tina nastavnica engleskog u jednoj ovdašnjoj osnovnoj školi. Nije mnogo zadovoljna tim poslom, niti platom, već bi želela da položi testove za nastavnika u srednjoj školi.
“Odlično!”, kažem joj. “Vaš engleski je zaista dobar i to vam neće biti neki veći problem.”
“Hvala vam, ali mislim da sam loša”, odgovara Tina.
Znam da se ne prenemaže. Kinezi, kao i uopšte Azijci, pate od nedostatka samopuzdanja. Nesigurni su i stidljivi čak i kada za to nemaju nikakvog osnova. Ne treba biti socio-pshilog, da bi se razumela ta specifična poniznost, ili pak smernost ovdašnjih ljudi najpre u odnosu na život, a zatim i na zapadne strance, a koja se posledično odražava i na njihovo samopouzdanje. Posebno su žene nesigurne, jer patrijarhalni model razmišljanja i življenja vlada u najvećem broju azijskih društava.
U Kini je taj model doveden do svojevrsnog apsurda, a zahvaljujući politici jednog deteta. Prema uopštenom verovanju (koje nije samo religijskog karaktera) muški naslednik održava vezu sa duhovima porodičnih predaka i zbog toga predstavlja blagoslov imati muškog potomka. Milioni (ili i milijarde) Kineskinja pobacile su sa ženskom decom, ili su se na drugi, za zapadnjačke pojmove nehumani način oslobodile neželjenih beba ženskog pola. Decenijama su majke rađale mušku decu, što je dovelo do toga da danas ima nekoliko procenata više Kineza nego Kineskinja. U brojkama, ta razlika iznosi šezdesetak miliona. Tako prosečan kineski mladić, od koga se očekuje da se oženi do dvadeset pete, mora da sagradi kuću, da završi fakultet ili nađe dobar i stabilan posao, a najčešće oboje, kako bi uopšte dobio priliku da ga neka mlada Kineskinja uzme u razmatranje za svog potnecijalnog životnog saputnika. Kineskinje u Kini postavljaju sve više uslovada bi se udale za nekoga. Potom tim istim muževima rađaju mušku decu, dodatno umnožavajući broj Kineza koji će svoju porodičnu sreću morati da potraže u nekoj od susednih zemalja.
Posledice patrijarhalnog načina razmišljanja u psihološkom smislu istovetne su u Kini kao u bilo kojoj drugoj sličnoj sredini. Uprošćeno i generalizovano, muškarci veruju da su više vredni u odnosu na žene, jer ih tome uče od detinjstva. Otuda su žene mnogo nesigurnije u odnosu na svoje znanje, kvalitete, pravo za bilo šta (osim da se dobro udaju, postavljajući sve moguće uslove mladićima). Ženska ravnopravnost pa i nadmoćnost, ako se o tome uopšte može govoriti na takav način, počinje i završava se sa izbirljivošću kod traženja budućeg saputnika. Život pre i posle toga podređen je muškoj dominaciji i ustupanju svih privilegija onima koji će nastaviti tradiciju predaka.
“Treba da položim testove za profesora”, objašnjava mi Tina.
“Dobro, položićete”, odgovorim joj.
“Nema šanse”, odmah dočeka.
Pogledam je pažljivije. Dopadljiva žena u srednjim tridesetim. Naoko ne deluje nesigurno, naprotiv. Veoma je dinamična, ima uverljiv nastup, razgovara staloženo, odlučnim, ali ljubaznim tonom. Nikada ne bih rekla da joj nedostaje samopouzdanje.
“U pravu ste, nema šanse”, ponovih za njom.
Tina me pogleda bez iznenađenja. Kao da joj je laknulo što je to čula. Eto, najzad je dobila potvrdu onoga u šta je verovala sve vreme. Nije ona dovoljno dobra da bi napredovala. Ipak, malo je zbunjena što joj je to rečeno tako otvoreno. Jeste da su stranci čudni, da imaju drugačije manire, no svejedno je pomalo grubo to što joj je ova strankinja rekla. Mogu da osetim tu njenu upitanost.
“Tina, ako sebi presudite pre nego što ste i pokušali da nešto uradite, naravno da nećete uspeti”, objasnim joj. “Ako kažete: ‘Želim da položim testove, ali nemam šanse’, u startu ste osudili sebe na neuspeh.”
Tina se nasmeje neuverljivo. Suočavanje sa psihologijom gubitnika nasuprot psihologiji pobednika nije izazvalo nikakav ‘vau’ efekat kod nje. Zapadnjačke psihološke metode omeđene su geografskim granicama.
Naredni sat vremena provodimo tako što je uveravam da to može. Podstičem je da se seti kako joj je nekada izgledalo neverovatno da će ikada pričati engleski, dok je sada u stanju da pun sat razgovara sa strancem na tom jeziku, i da sve razume. Učim je veštini opsinog izražavanja i improvizovanja na osnovu onoga što već znamo, u situacijama kada joj nedostaje tačna reč ili fraza. Ista misao može se izreći na beskrajno mnogo načina, upotrebom potpuno drugačijih reči -- shodno nečijem rečničkom fodnu. Na kraju joj dajem predloge za knjige na engleskom, audio knjige kao i video kurseve jezika.
Opraštamo se do sledeće nedelje, kada će dovesti sina na demo čas. Nepogrešivo znam da ćemo i tada, na hodniku, proći iznova celu ovu ‘terapiju’ ulivanja samopouzdanja i uveravanja da je moguće da ostvari svoj cilj, ‘samo’ ako radi na njemu, verujući u svoj uspeh.
*
Tinina mama
Moja asistentkinja Dora pričala je preko WeChata sa Liovom mamom, prenoseći joj da je na poslednjem času bio nedisciplinovan.
“I znaš šta je odgovorila: ‘Verovatno je čas bio dosadan’”, prenosi mi, smejući se u neverici. “Mislim da je ona jedna od onih majki kojima je sin kao mali bog -- nepogrešiv i uvek u pravu.”
Dora je dvadesetšestogodišnja Kineskinja koja sa Kinom i Kinezima deli samo fizički izgled i jezik. Po svemu ostalom, ta mlada žena je građanka sveta. Njen način razmišljanja i delovanja, smisao za humor, maniri... čine je pristalom podjedanko za jedan Njujork ili Pariz, kao i za Šangaj. Uklapa se u svaku sredinu bez ikakvog problema. U privatnom životu je udata i ima petogodišnjeg sina.
U taku planem, nazvavši Leovu majku glupačom. I tada mi najedanput sine zašto Tina nije upisana u školu.
“Dakle, ona je izabrala da je njen mali bog vredan para, dok ćerka ionako treba da brine samo o tome da se jednog dana dobro uda?”, upitah Doru.
“Da, Kendi mi je rekla da je to razlog zašto samo Lio dolazi”, potvrdi mi sad Dora. I još dodade kako je vlasnica našeg trening centra, koja je majka jedne deovojčice i takođe prilično emancipovana žena, podjednako bila gnevna zbog toga izbora Tinine i Liove majke.
Smesta pronalazim Kendi kako bismo popričale. Ispitujem je o svim detaljima vezanim za to dvoje dece i njihovu porodiču situaciju. Dodatno me razgnevi saznanje da je zapravo reč o veoma bogatoj porodici koja bi bez problema mogla da plati časove za oboje. I da otac zapravo više voli ćerku nego sina. No, majka vodi glavnu reč. I ona je presudila svojoj ćerki, nalazeći da nije vredna tih para. Na stranu devojčicina želja da uči engleski i talenat za jezike.
Ne zanosim se idejom da ispravljam nepravde u tuđim životima (ni u svom to nisam mogla), ali kada vam neka od njih tako očigledno zamaše pred očima, a vi imate mogućnosti da je bez mnogo truda makar donekle ublažite, onda to treba i da uradite, dajući tako svoj mali doprinos idealu nekog boljeg sveta.
“Možemo li da uradimo ovako", redložih sada Kendi. "Ja bih volela da nam se Tina pridruži na dodatnim časovima koje organizujemo za Lia, to ne plaćaju, a ona ionako dolazi sa njim ili po njega. Meni nije problem da ih oboje podučavam, a sigurna sam da će Tina vrlo brzo savladati celu našu knjigu.”
Kendi je oduševljena. Pita me da li bih to ponovila pred njihovom majkom, jer će to imati drugačiju težinu kao mišljenje strane nastavnice englskog, nego kao mišljenje vlasnice trening centra. Iako su te dve žene poznanice, ona bi mislila kako je reč o izvlačenju novca (ako ne trenutno, a ono u budućnosti), ukoliko bi predlog došao od Kendi.
“Reč je o ulivanju samopouzdanja Tini. Ne brinem se ja za njen engleski: naučiće ga i sama ako bude želela, kao što mislim da želi. Brinem se za njeno samopouzdanje ako ne bude ni od koga dobila potvrdu da je to što radi dobro i vredno i da ona to zaslužuje. Sutra će biti kao Tomasova mama kojoj ni sva ubeđivanja neće pomoći da počne da sebe ceni dovoljno.”
Kendi sve razume i predlaže da naredne nedelje pozove Tininu mamu na razgovor.
Do tada, očekuje nas autdor čas u restoranu, sa razredom koji pohađa Lio. Učim decu osnovnim zapadnjačkim manirima za stolom, kao i kako da naruče hranu u restoranu. Lija je dovela Tina i raduje me što će prisustvovati ovom času. Jedna besplatna lekcija za nju.
Po završetku, sasvim neočekivano, pojavljuje se i njihova majka. Ona je punašna žena sa licem i očima Mongolke. Kendi me poziva da sednemo skupa i da ovoj prenesem svoj predlog.
U neverici, slušam njihovo polučasovno objašnjavanje. Iako priča polutonom i staloženo, osmehujući se ljubazno sve vreme, ta žena mi se nikako ne dopada. Naslućujem grubu, strogu majku iza te maske. Majku koja u javnosti, kao sada pred nama, može da izjavi kako je uverena u to da je fer prema svojoj deci i da ih podjednako voli, ali će onda, u kući, prekinuti svaki dalji razgovor na temu dodatnog ćerkinog školovanja. Ne zato što ne može da joj ga priušti, već što ona smatra da joj to ne treba. I ne pitajući devojčicu šta želi.
Dođe mi da joj kažem da zbog takvih majki žene i jesu neravnopravne, ali to ne bi imalo smisla. Uzdam se u Kendi i njenu taktičnost rođenog diplomate. Još u prvom našem intervjuu za posao, nakon što je iščitala moj CV, rekla mi je kako želi da uči od mene zbog mog iskustva i snage da budem svoja. I zaista, nakon skoro punog sata, Tinina majka pristaje na probnih mesec dana dodatnih časova za njenu ćerku. Mislim da je presudila rečenica koju sam smislila kao krajnji argument:
“Tinino prisustvo značiće mnogo i Liju, jer će ga ona podsticati, a nakon časova moći će i da mu pomaže u učenju”, rekla sam.
Na izlazu iz restorana, dok sam sa Dorom čekala da Kendin muž dođe kolima po nas pošto je napolju pljuštalo, sretoh se sa Tinom i Leom.
“Narednih mesec dana imaćeš šansu da se izboriš za to da u budućnosti možda pohađaš časove u našem trening centru”, reče joj Dora radosnu vest.
Tina se osmehnu, ali nekako neubedljivo, onako kako se osmehuju nesigurni u sebe. A Lio zavrišta, iskreno srećan zbog njih oboje.