Tačnije, na padini Čarobnog Brega. To mu dođe ovako: iza leđa vam ostaje Hram Svetog Save i Karađorđev park a vi se spustite padinom niz ulicu Dr Subotića starijeg do broja 6 gde se nalazi Institut za neurologiju Kliničkog centra Srbije. E tu sam proveo prvo četiri dana na drugom a ostatak dana na prvom spratu a sve od 13.marta pa do 28.marta ove 2018 godine. Hteo, ne hteo, na pamet mi je naravno pao Hans Kastorp koji je na Čarobni Breg došao u posetu rođaku. Veličanstveni Tomas Man je, u tančine poznajući ono o čemu je pisao, fascinantno obradio bolnicu/sanatorijum, atmosferu i likove. Njegovo remek delo Čarobni Breg nije samo priča o sanatorijumu i bolesnicima, ne, to je svet u malom.
Nego da se vratim i počnem svoju priču od početka. I moja drugarica Ljilja pati od gonartroze kolena, nesnosnih bolova, oticanja istih i umanjene mogućnosti kretanja. Molim te pozovi Nenu da nam da adresu i broj telefona klinike u kojoj je primila inekcije, zamolila me. Nena, moja drugarica i koleginica mi je, videći kako hodam, još proletos preporučila da odem i primim tri inekcije, garantovano će ti pomoći, evo skoro godinu i po hodam kao devojčica a bolovi su nestali, rekla mi je tada. Jeste skupo, 80 evra po inekciji ali mi je zaista pomoglo. Zakazasmo Ljilja i ja termin i nađosmo se u klinici kad je trebalo. Poslužiše nas kafom i sokom dok smo čekali da doktor završi sa prethodnim pacijentom. Kao kavaljer pustih je da prva obavi posao. Kad je završila, poljubismo se i pozdravismo i ja uđoh u ordinaciju. Prvo je sledio razgovor o svim mojim bolestima i povredama tokom života, zatim ultrazvuk oba kolena, Na levom kolenu se hrskavica koliko, toliko očuvala makar i ovako istanjena, vidite ovo crno a na desnom, pogledajte, jedva da je ostalo dva centimetra. Pre nego što se odlučih za inekciju, rekoh doktoru da godinu i malo više, ne osećam tabane kao da imam dva centimetra debeo đon umesto kože što mi takođe otežava kretanje. Doktor me ponovo leže na krevet, morao sam da po njegovim uputstvima uradim gomilu stvari, kao npr dignem jednu pa drugu nogu, spustim ih na koleno i vučem po golenici do prstiju na nogama, pa isto to zatvorenih očiju. Bilo je toga ohahaj a onda mi nekom spravicom povuče po tabanima, šta osećate, kao da mi nožem prelazite po tabanima. To je ponovio sa gornjim delovima stopala, potkolenicom, butinama. Tu je osećaj bio normalan. Potrajao je pregled i na kraju mi napisa Dijagnozu: Gonartrosis primaria bil. pp. Lat dex. Polineuropathia sensoria in obs. I dalje: Savetuje se da uradi EMNG na DE, kao i nivo vitamina B12, jutarnju glikemiju, HbA 1c. Odem ja sutra kod rokera, bluzera, džezera, pecaroša, mog dugara i lekara i pružim mu nalaz. Pročita on nalaz i: uradi analizu B 12 i glikemiju, imaš masu privatnih laboratorija u kraju i nije skupo a za EMNG na DE moraš da odeš u Kliniku za neurologiju. Na Bežaniji nemaju neurologiju…probaj Klinički centar Srbije, kažem ja. Jebiga, čas smo umreženi čas nam ukinu ali ‘ajde da probam i poče da prčka po lap topu. Opa! Izgleda da sam uspeo, onda se obrati sestri, proverite da li sam zakazao pregled. Sestra se posle minut, minut i po javi: jeste, zakazano je za 28.februar u 9 i 30 sati. Odgovara ti? Odgovara. Posedesmo uz Džon Li Hukera, dogovorismo se za ribolov kad se voda stabilizuje i ćao. Odem u laboratoriju, izvadiše mi krv iz prsta, rezultati sutra. Odem sutra po rezultate i imam šta da vidim! Šećer OK ali B 12 koji ide do 771 kod mene 103! Nema ga sestro, brate, rode! Vratim se doma i na Googlu potražim nedostatak B 12, bolje da vam ne pričam šta sam sve našao! Strpljivo sačekam 28.februar i po snegu i ledu se dokoturam do KCS, predam uput sestri na šalteru i sačekam oko pola sata. Primi me mlada ali otresita lekarka neurolog, ispita me onoliko, od bolesti i povreda tokom mog podugačkog života, onda: Hodajte, hodajte zatvorenih očiju, hodajte nogu pred nogu, umalo glavu da izgubim! Ja strpljiv radim sve što mi kaže a bilo je toga, posvećena svom poslu, ne otaljava ga. Na kraju mi reče: Moraćete da odležite na Klinici za neurologiju jedno sedam, osam dana da vam odrade sve što treba i da vas detaljno ispitaju. Napisa Nalaz i mišljenje, pozdravismo se, e da podvukla je: Zakazati prvo slobodno muško mesto na III ili V odeljenju. Sestra na šalteru poče da lista neku svesku: nema, nema, nema a evo ga, može 13.mart? Naravno da može, odgovorim.
Doktorka je kao terapiju naložila: potrebno je izvršiti nadoknadu B 12 prema sledećoj shemi: amp. OH B 12 1x1 dnevno tokom sledećih 10 dana, potom 1 ampula nedeljno tokom četiri nedelje, potom jedna ampula mesečno doživotno! Napiše mi lekar uput za injekcije i ja pravac Dom zdravlja, trista metara od kuće. Zbog nekakvih birokratskih zavrzlama, injekcije sam primao svaki drugi dan, subotom i nedeljom ne rade, tako da se posle šest primljenih injekcija, 13. marta praćen zabrinutom mojom lepšom ¾ uputih na Kliniku za neurologiju. Naravno da mi je lekar napisao uput za tz bolničko lečenje. Oko prijema nije bilo nikakvih zavrzlama, sestra je otvorila moj karton/fasciklu, upisala sve što je potrebno, zamolila me da sačekam dva, tri minuta da izvrši prijem još jednog bolesnika i onda nas je liftom razvozila, mene odvede na drugi sprat u bolesničku sobu br. 2. Soba sveže molovana, lavabo sa pet, šest tečnih sapuna, čiviluk, apartman bre! U apartmanu šest kreveta, posteljina kao da su je štirkali, da li vam odgovara ovaj krevet, pita, jakako, pun pogodak, kažem ja. Ulazeći rekao sam dobar dan svima i dobio otpozdrav: Dobro došli. E sad kad sam se smestio, odoh da dunem jednu dve, idem i ja, sa vama, reče prvi mi komšija od preko puta. Sedosmo na klupu, sunce greje, uživancija. Upoznasmo se, on se zove Nikola i na Klinici je skoro mesec i po dana. Odjednom su mi otkazale noge i ruke, posebno šake, uspeli su da mi povrate pokretljivost nogu što i sami vidite ali desna šaka još nije u normalnoj funkciji, kako je bilo, prezadovoljan sam. Nego trebamo da se vratimo u sobu, uskoro će ručak. Kakav bre ručak, pa sada je dvanaest i dvadeset? Nasmeja se Nikola, ručak nego šta a večera je oko pet sati, navićićete se već. Odemo u sobu, skinem se, obučem pižamu i okačim stvari na čiviluk a Starke ispod kreveta. Ne prođe dugo začu se tandrkanje točkova: Dobar dan, izvolite ručak i prijatno. Ručak iznenađujuće dobar! Supa, musaka od karfiola sa mesom, svež hleb, kupus salata i jabuka. Hrana je bila raznovrsna i ukusna, za doručak smo dobijali u krug savijen burek sa mesom ili sirom, sendviče sa šunkom, sirom i krastavčićima, palentu sa sirom i obavezno jogurt … za večeru uz jogurt razna peciva a za ručak juneću šniclu sa pire krompirom, makarone sa mesom ili sirom, raznim salatama, supom i obaveznom jabukom. No da se manem hrane meni ona nije bila posebno važna, često sam svoje porcije davao drugima ali sam bio zadivljen.
Dijagonalno od mene ležao je dečkić od sedamnaest godina, učenik medicinske škole na Zvezdari koji je na času iznenada oslepeo! Hitno su ga prebacili u Urgentni centar ovi na Oftalmologiju a opet ovi na Kliniku za neurologiju. Tu mu je otkrivena upala očnih nerava. Nije to išlo lako, svašta su mu radili ali su uspeli da mu povrate vid pa smo zajedno gledali utakmicu Barselona : Čelzi. Nemam nameru da vas obeznanjujem bolestima ali moram da kažem da je većina bolesnica i bolesnika imalo početnu ili odmaklu multiplu sklerozu!
Sutradan me je pregledala mlada lekarka, sve Jovo nanovo, sreća da sam u mobilni upisao terapiju za srce i anginu pectoris, sve je upisivala, pitala me i: Pretpostavljam da ste penzioner a čime ste se bavili pre penzije? Rekoh slikarstvom i posle nepunih sat vremena, cela klinika je znala da sam slikar. Svako jutro oko šest i deset su mi vadili krv. Trećeg dana dođe i tz vizita na čelu sa načelnicom, dve starije lekarke, obe doktorke nauka i profesorke i nekoliko mlađih lekara. Lekarka koja me pregledala prvog dana izdeklamova sve o meni, načelnica postavi nekoliko pitanja i reče mi: Vi pripadate našem odeljenju i čim se ukaže prvi slobodan krevet, preći ćete na prvi sprat. To se desilo već sutradan u petak. Prenesoh stvari, pomože mi slatka sestra Tijana, smestićemo vas u sobu broj 17. Na kraju dugačkog hodnika levo bila je soba, odnosno bolesnička soba broj 16, prođosmo kroz nju u kojoj je bilo osam kreveta sve jedan do drugog i kroz vrata na kojima je pisalo bolesnička soba broj 17 u đosmo u sobu sa četiri kreveta. Birajte, reče mi Tijana, onaj do prozora ili ovaj nasuprot njemu, taj ću, rekoh. Zatekoh u sobi dva matorca i pozdravih ih sa: Dobar dan mladići! Oni se nasmejaše: Ti si mladić za nas… koje ste godište, upitah? Ispade da sam od jednog stariji šest a od drugog osam godina. Ne mogu da verujem reče Božović, ni ja reče Slavoljub? Dobri moji cimeri, retko se ogledam u ogledalu ali znam koliko imam godina. Takva ti je sorta…genetika, dodade Slavoljub, izgledaš mnogo mlađe od nas. Bolnica pa zvala se ona i Klinika, lako i neosetno nameće svoj ritam življenja i ponašanja, neizbežni Tomas Man. Nije teško upasti u zamku a teško odupreti joj se. Ja sam od prve odlučio da se ponašam onako kako meni najviše odgovara. Naravno u to ne računam preglede, vizite i obede, to je moralo da bude po njihovom. Bolesnici, manijaci svi do jednog, bez obzira na godine, obrazovanje i sl., budili su se oko šest sati, galamili, nameštali krevete, čangrljali svim i svačim a onda bi se, kad prođe doručak, svi opet izvalili na krevete, mnogi i zahrkali. Bata Mikele, šta ću, bi isto ustajao, umivao se, pre toga šorao, vraćao se u sobu, jeo bananu ili jabuku, popio gomilu lekova dobro ih zalivajući vodom i posle pet minuta uzimao bih rolnu toalet papira i završavao šta se već završava. Kad bi se vratio u sobu uzimao sam kafu, šolju i odlazio u dnevni boravak gde se pored ostalog nalazio šporet, skuvao kafu, vraćao se u sobu, ostavljao kašičicu i kesicu sa kafom, oblačio vijetnamku, Starke i izlazio napolje, prvih nekoliko dana je bilo toplo i sunčano, sedao na klupu, srkao kafu, duvao cigaretu i uživao kao slavuj na jugovini. To se dešavalo oko deset do sedam. Moj primer je sledilo nekoliko bolesnica i bolesnika, pa smo se uz kafu upoznavali i počinjali da se skoro svakodnevno družimo. Kad je počeo da pada sneg, sklanjali smo se pod nastrešnicu iza glavnog ulaza, tu su bile i tri plastične stolice. Pošto su vrata glavnog ulaza zaključavali u 20h, hteli, ne hteli odlazili smo u kupatilo i tu pušili. Sestre su bile tolerantne a znali smo da će dežurna lekarka da nas obiđe posle večere i posle toga se više nije pojavljivala.
Nego idemo na ono šta su mi sve radili. Negde šestog, sedmog dana, načelnica na čelu vizite mi reče: Danas ćemo vas punktirati. Hvala bogu, pomislih. Ne prođe ni sat vremena, dođe sestra po mene, odvede me u tz sestrinsku sobu: Lezite na bok, kolena primaknite što više možete ka bradi i savijte glavu ka kolenima. Ogolila mi je leđa tako da mi je kičma bila na izvolte. Jedna mlađa lekarka, sećam se njene plave kratke kose, reče mi: Ne pomerajte se i poče da uvlači iglu, osetih da je pogodila pršljen, promašaj reče, idemo ponovo. I tako sedam puta. Iako vrlo veoma staložen malčice popizdeh: Jel’ to nameravate da prosejavate brašno kroz mene. Neka pametnica reče: Da pozovemo načelnicu? Ne potraja dugo evo ti načelnice: Savijte se najviše što možete, uvuče iglu i pogodi od prve, sačekajte tridesetak sekundi da isteče likvor i gotovo. E da, dok me je mlada lekarka bola, sestre su me stalno zapitkivale: Da li osećate noge? Jebote! Da je promašila i ubola me u kičmenu moždinu, ostatak života bih proveo u kolicima! Na krevetu sa točkovima me odguraše do sobe: Pola sata morate da ležite na stomaku a posle dva sata na leđima i što više se odmarajte, samo do WC-a. Očekujte glavobolju. Odležah koliko je trebalo, u međuvremenu mi je u posetu stigla bolja i lepša ¾, ručak me je čekao na ormariću a ona mi je donela omiljene mi baklava, banane, bademe, limun… Dolazila mi je svaki dan iako sam joj govorio da se mane ćorava posla, naročito kad je počeo kijamet. Da mi je prijalo, prijalo mi je! Sutra smo, donela mi je čistu presvlaku a ja njoj dao oznojenu, otišli u Holivud na kafu. Holivud je kafić na samom ulazu u ulicu Dr Subotića starijeg, nekih pedesetak metara od Klinike. Kafa odlična i jeftina i da, imali su mrežu pa sam mogao da pogledam poštu, svrnem na FB i sl. Drugog dana je počela da me boli glava! Ne da boli, ja kao retko ko mogu da podnosim bol ali ovo je bio neopisiv bol! Znao sam da sedimo u kafiću, žena mi je pričala nešto a ja od bola nisam ništa razumeo niti video oko sebe. Primetila je i rekla mi da sam sav požuteo, ni to nisam čuo, ponovila mi je to za dva dana. Morao sam da popijem nekoliko Brufena od 600mg ne bih li kako tako došao sebi. Ispričao sam joj za glavobolju a ona: Videla sam da nešto nije u redu, bio si žut kao limun, jedva da si mogao da podigneš šoljicu, gledao si u nigde!
Došao mi je u posetu prvo sin a onda burazer. Što mi nisi javio pre, došao bih… znam u kakvim si govnima, ne znaš gde ti je glava, nisam hteo da te dodatno opterećujem. Sve u svemu, dani su mi prolazili u čitanju knjige koju sam poneo, ni manje ni više nego Gutenbergovu Galaksiju Maršala Mekluana koju sam poslednji put čitao pre tridesetak godina, pijenju kafe, pušenju, druženju sa nekoliko slatkih žena I dvojicom drugara, šetanju hodnicima a kad je vreme dozvoljavalo, išao sam do Slavije i nazad.
Sutra idete na magnetnu rezonancu glave (mozga), rekao mi je asistent načelnice i ultrazvuk karotida. I bi tako. Sutra ujutro odvede me sestra u prostorije MR, legoh na platformu, sestra mi stavi ono za uši kao na strelištu i pritisnu dugme. Makina mi uvuče glavu u aparaturu i poče proces. Sve, od dolaska na Kliniku i sve što su mi radili, bilo je prvi put. Iako sam imao naušnice, zvuci su bili jaki i menjali su ritam. Mislim da sam ostao u furuni dvadesetak minuta. Vratio sam se u sobu, popio jogurt i pojeo baklavu. Taman kad sam skuvao kafu i hteo da izađem napolje, dođe sestra i odvede me na ultrazvuk karotida. Lekarka mi namaza vrat gelom i poče da pritiska spravu prvo na desnu a onda na levu karotidu. Diktirala je drugoj lekarki, ova je zapisivala i kad se to za pola sata završilo, dade mi ubruse da obrišem vrat. U jednom ili dva trenutka je pustila ton I čuo sam kucanje srca mi. I je li stanje alarmantno, upitah? Ne, ne, obe karotide su prohodne ali da li znate da imate malu aritmiju? Čuo sam kad ste pustili ton ali je ne osećam. Nije ništa strašno, većina nas je ima. Hvala, doviđenja, doviđenja.
27. marta načelnica mi reče: Čekamo da stignu rezultati Magnetne i sutra idete kući. U meni podeljena osećanja, radost što se vraćam doma i nekakva neopisivo neshvatljiva tuga što napuštam sigurno gnezdo. Opet Tomas Man! Ne budi lenj, upitah zašto mi organizam ne zadržava OHB 12? To može da bude od preteranog uzimanja alkohola… ali ja nisam okusio alkohol skoro 22 godine, Onda treba da vas pregleda gastroenterolog, u svakom slučaju sami ste rekli da vam se stanje popravilo posle primanja injekcija OHB 12.
Sutra sam se obukao, spakovao stvari u ranac, pio kafu i čekao vizitu. Nalazi Magnetne su dobri, likvor vam je čist bez prisustva virusa i antiimuno tela… nemate Sidu, ubaci se mladi lekar. Čuvajte se, rekoh, upravo će mi pasti kamen sa srca i nasmejah se. Nasmejaše se i oni, s tim što je načelnica prekorno pogledala mladog lekara. Slatka sestrica Anđela mi reče da sačekam, ona će obaviti sve oko otpusne liste i pečata. Već oko 11 sati sam bio kod kuće na veselo iznenađenje i radost moje divne ¾! Zakazan mi je kontrolni pregled za… morao bih da pročitam ali mislim da je negde krajem juna.
Čarobni breg, pa bio on i padina Čarobnog brega a u sred Beograda, opojna je stvar pored svih muka i tegoba koje proživeh. Boravak u njemu je izuzetno iskustvo, dijametralno suprotno životu koji protiče mimo njega.