Evo, penjem se Judejom, u našu večnu i neotuđivu Prestonicu, staru Jeru. Idem na šljaku, klasika krug, gora Sion, prijem u Patrijaršiji, Maslinska gora, Getsimanski vrt i šakape do Golgote i Groba Gospodnjeg.
Razmišljam, sa svakom krizom - izveštačenom, napumpanom, žednom krvi - koju zaparloženi globalni, posebno britanski - valja naglasiti; dakle sa svakom krizom koju ostrašćeni i nevolje žedni mediji aktiviraju i potom napaljeno održavaju iako se u određenom društvu već vratio i prevladao mir - sa svakom takvom krizom ja ostanem bez pokojeg "prijatelja".
"Prijatelj" je možda prejaka reč. Ostanem bez nekog lj-bića koje mi se iz nekog razloga dopalo, očaralo me nečim, bilo mi simpatično i drago. No, kako vreme prolazi, imam sve manje strpljenja za ljudske teledirigovane gluposti.
Stvar je vrlo jednostavna - nisam imao strpljenja ni kao klinac da mi kenjaju pod uticajem servirane kampanje u globalnim medijima protiv Srbije: obično bih se revoltirano okretao od takvog sagovornika i odlazio svojim putem. Tako je bilo sa Srbijom 1990-ih i tako je sa Izraelom danas. Interesantno, i tada i sada sam prelomni okršaj imao, kada sam doneo odluku da je manje zlo da branim Srbiju - sa svim, našim unutarnjim, počinjenim zlom; nego da uzimam stranu govnarima koji mi bezosećajno kenjaju tek kenjanja radi; nakon unutarporodičnih prepirki.
Ali, šta sam ono hteo? A da, da kenjam o Britancima, ali stigao sam već na šljaku. Kasnije...