Sigurno vam se nekad desilo da nešto kupite, pa da se posle čudom čudite šta vam bi. Što i nije nešto preterano čudno, posebno kada se pogleda do kojih sve granica različite firme idu kako bi nas navele da kupimo baš njihove proizvode. To, do kakvih se sve detalja ide - neko bi pomislio da je na kraju nemoguće uopšte išta i prodati ili kupiti (ili što bi rekao Zenon, da je u stvari nemoguće napraviti ijedan korak). A, ipak, jeste.
I, šta sad reći. Evo, čak i u muzici - imate bezbroj različitih pravaca, doduše u onim bogatijim i razvijenijim zemljama, pa vi birajte. Opet, u nekim siromašnijim izbor je nešto slabiji, dok ste u onim najzadrtijim manje-više osuđeni da po milioniti put slušate jednu te istu zapaljivu pesmu iz zadnjeg uspešnog građanskog rata. Opet, neki će reći da situacija i nije baš toliko beznadežno komplikovana - da, naime, jednako kao i u muzičkoj industriji, i drugde u principu postoje dva-tri osnovna parametra potrošača - između ostalih pol i uzrast - što mu dođe tek nekih 6 do 8 osnovnih ciljnih grupa. Naravno, ovakva podela prilično je uprošćena, dok bi neki drugi opet rekli da sve te silne milijarde zarađene između ostalog i u muzičkoj industriji govore donekle i suprotno.
Opet, svaka priča o umetnosti prodaje stalno je izložena opasnosti da već sutra postane stvar prošlosti. Ili, što bi neki rekli: "U prodaji sve se vrti oko jednog pravila - evoluiraj". I kako su, onda, u grubim crtama, bar po nekima, u bližoj i daljoj prošlosti u stvari i evoluirali osnovni principi prodaje:
• U početku, do prvih decenija 20. veka, sve se svodilo na oglašavanje. Jer, dovoljno je bilo da ispred tezge razglasite da prodajete svežu ribu iz Temze, ili ispred radnje da su stigli novi čojani mantili, i to bi u principu i bilo to, "Marketing verizija 1.0".
• Kasnije, negde oko polovine 20. veka, stvari su se donekle i zakomplikovale, kada su trgovci shvatili da im, između ostalog, i vešto pozicioniranje proizvoda u potpuno desetom kontekstu može poprilično pomoći. I, tu na scenu dolaze vešto osmišljene radio i tv emisije, reklamne kampanje, kao i svakojaki filmovi i sportski događaji u kojima su upravo vaši proizvodi direktno ili indirektno bili pozicionirani i plasirani. Naravno, tu su i neizbežne poznate ličnosti iz sveta sporta, muzike i filma, koje su ili direktno reklamirale vaše proizvode, ili su, ako ništa drugo, bar promovisale određeni životni stil ili životnu filozofiju, koji bi kupca kad-tad ipak doveli i do vašeg izloga. I to bi, na određeni način, i predstavljalo "Marketing veriziju 2.0".
(Inače, interesantno da selebritiji kroz istoriju nisu uvek poticali iz istog miljea. Na primer, u Starom Rimu, dok su gladijatori još uvek i mogli tu i tamo ponešto i da izreklamiraju, glumci se, iako standardno prisutni u javnosti, na žalost i nisu nešto posebno kotirali na rimskoj društvenoj lestvici - eto, kako se sve vremena menjaju.)
• I, tu dolazimo i do današnjih dana, u kojima se stvari baš ozbiljno komplikuju, pošto se prodaja već uveliko u principu i dešava bez prodavca, na mreži ili gde već. Dok, sa druge strane, reklamne kampanje, u stvari, na određeni način već uveliko režiraju niko drugi do sami kupci, surfujući i prateći bilo ono što sami biraju, bilo ono što im se onlajn ili kako već sve ne automatski servira - što bi, u stvari, sve i mogli biti neki od osnovnih elemenata "Marketinga verizije 3.0." Naravno, sve uz pomoć sada već ozbiljno inteligentnih programa, koji već odavno formiraju onlajn potrošačke profile, i shodno tome generišu odgovarajuće sadržaje koji se potrošačima automatski nude na vebu (a uskoro, verovatno, i na tv-u, telefonu, ...).
U stvari, po nekima, u verziji marketinga 3.0 potencijalna mušterija se ka vašem proizvodu vodi, između ostalog, i na načine prilično slične onima kojima su kroz knjige, pesme ili filmove vođeni čitaoci, slušaoci i gledaoci vekovima unazad. I, dok su u literaturi ili filmu bezbroj puta do sada iskorišćeni, u principu, slični modeli narativa tipa "Herojsko putovanje" [Link], u verziji Marketing 3.0 usvojen je novi termin - "Mušterijino putovanje".
(Naravno, sve vreme istovremeno su aktivne ne samo verzija marketinga 3.0, već i one 2.0 i 1.0.)
U stvari, mnogi bi se mogli prilično i iznenaditi time koliko, bar po nekima, "Mušterijino putovanje" prolazi kroz faze slične onima kroz koje prolaze i heroji raznih literarnih, filmskih, kao i ko zna kojih još sve ne "Herojskih putovanja":
1) Heroj prepoznaje ili oseća problem u svom okruženju, što ga navodi da se iz realnog sveta "teleportuje" u virtuelni svet onostranog i nepoznatog - hm, paralela sa početkom "Mušterijinog putovanja" već postaje poprilično očigledna. Jer, sada čak imamo i veb kao veoma ozbiljnu varijantu "onostranog", odnosno virtuelnog.
2) U nastavku heroj-mušterija doživljava mnoge avanture i sreće virtuelne saborce i pomagače, protivnike, a kasnije čak i mentore, koji ga, u stvari, svi zajedno i upućuju na različite varijante onoga što bi, ili ne bi moglo da posluži kao razrešenje problema koji su junaka naše priče inače i pokrenuli na "herojsko-mušterijsko" putovanje.
3) Ključni trenutak epopeje predstavlja iskušenje na najtežoj tački putovanja, u kojoj se heroj-mušterija suočava sa arhineprijateljem, nekom konkurencijskom firmom koja mu takođe nudi, doduše u nešto izmenjenoj formi, odgovore na mnoga od njegovih ili njenih pitanja, nepoznanica ili nedoumica - odnosno mušteriji u principu nudi i neki drugi, konkurencijski proizvod.
4) Junak savladava iskušenje i ipak odlučuje da kupi baš vaš proizvod, tokom čega doživljava gotovo katarzičnu transformaciju, karakterističnu za mnoga literarna kao i za razna druga "herojska putovanja".
5) Posledicu pomenute katarze predstavlja i kupovina vašeg proizvoda ... pa mislim, red je da mušterija na određeni način i plati za svu zabavu koju joj pruža rijaliti program "Marketing ver. 3.0."
6) Kao i svaki drugi literarni heroj, iz virtuelnog marketinškog putovanja mušterija se vraća u realnost sa kupljenim proizvodom, koji za junaka više i nema uobičajenu upotrebnu vrednost, već i neke druge proizvodu pridružene gotovo magijske i katarzične osobine, koje na bolje menjaju ne samo junaka-mušteriju već i čitavo njegovo ili njeno okruženje.
Doduše, još uvek stoji ono početno, a verovatno i ključno pitanje - šta je to što one najbolje i najuspešnije kompanije u stvari na kraju svima nama i prodaju. Sad, neke manje uspešne izgleda da u principu prodaju sve što mogu, preživljavajući po svoj prilici samo od nekakve sitne marže. One srednje ipak izgleda imaju i nešto više vremena i prostora za razradu priče, što bi u principu moglo da rezultira i time da mogu kupcima da ponude i neki poseban, specifičan kvalitet. Ipak, iznad svih njih stoje oni najuspešniji, čije reklamne kampanje odavno prevazilaze okvire obične prodaje.
Naime, radi se o kompanijama koje, bar po nekima, uspevaju da ponude i prodaju nešto mnogo značajnije i dalekosežnije od uobičajene upotrebne vrednosti robe ili usluga. Jer, one, po mnogima, kupcima u stvari, na kraju, ne nude ništa manje do osećaj svrhe i smisla, privatnog ili profesionalnog, naravno, ukoliko se pazari njihov proizvod ili usluga. Sad, kako u tome uspevaju, to dobrim delom verovatno samo one izgleda i znaju (po nekima, sve upravo i počinje time što i one same u nekoj svojoj unutrašnjoj organizaciji postaju „purpose driven").
Što bi, opet, donekle ipak moglo da znači i to da se i dalje prilično toga, bilo da se radi o trgovini ili ne, vrti oko nekakvog smisla. Na kraju krajeva, zar i sve te silne ideologije, politike ili filozofije na određeni način ne trguju određenim smislom i svrhom. A opet, što bi neki rekli, da nije i malo previše za jednu u principu precenjenu reč, koja inače, bar po mnogima ionako ništa na kraju stvarno ni ne znači.
A, ko će ga znati, možda u tome što pričaju u stvari stvarno i ima nekog smisla.