Putovanja| Reč i slika| Zabava| Život| Životni stil

Put za Santjago (Camino de Santiago) - 6-10. dan

Snezana Radojicic RSS / 14.07.2019. u 20:11

 

6. DAN - O LJUDIMA

Ljudi koje srećem ovih dana na putu za Santjago pripadaju najrazličitijim generacijama i nacijama. U hodočasničkom hostelu u Markini volonterka mi je rekla da je njihov najmlađi gist imao 17, a najstariji 83. Među mojim povremenim saputnicima i slučajnim sustanarima u zajedničkom smeštaju raspon godina je od 23 do 80.

60355235_10216201956496413_394289473925414912_n.jpg?_nc_cat=100&_nc_oc=AQkZQQovG4A1s1MWk0nf6Z5sDDjjGWV5tVexpuPPL88kVO5VaxbrrlGCVRN3KpY7wv8&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=3f78409bd316d98e2f7945129f21d440&oe=5DB0BD2A

Dvoje do sada najmladjih koje sam srela su Južnokorejac Kim i Amerikanka Ana-Meri. Kim je profesionalni vojnik u jednoj od američkih vojnih baza. Otuda odlično govori engleski. Iz pitanja koja mi je postavio kada sam mu rekla da sam posetila i Severnu Koreju zaključujem i da je prilično zastrašen zbog svojih suseda. Kad ga upitam otkuda on u ovoj avanturi, slegne ramenima odgovorivši da je hteo da poseti Evropu ali na avanturistički način. Prvog dana je preterao sa pešačenjem, pa se narednog odmarao u San Sebastijanu. Zahvaljujući njemu, i sama sam otišla na tamošnju plažu, izula se i hodala po plićaku. Danas smo se opet sreli, ali je sada zaostao jer ga muče kolena.

Najstariji hodočadnik je Japanac iz Nagoje, čije ime ne znam. Pravila sam pauzu uz neki uzani seoski put, kada sam začila ritmično dahtanje koje mi je najviše ličilo na one neraznatljive glasove čobana kada gone stada. Ali onda se preda mnom pojavio sićušni vižljasti Azijac, sa rancem većim od sebe na ledjima i drugim, manjim, spreda.

- Zdravo! Ja sam iz Japana, odakle si ti? - upitao me je bez daha, na solidnom engleskom. Kasnije ću utvrditi da zapravo zna samo nekoliko fraza.

60758242_10216201963016576_9019476427346542592_n.jpg?_nc_cat=100&_nc_oc=AQkdegXTseXxNuyzuDX84kQY6sq5gfraIHL4dzdQVkXdqzLoBGxigQlORFkDMZObxcs&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=b401c9870b00a2c8eca716fb7356c081&oe=5DEE2219

 

Stalno je osmehnut a hoda brže od barem 90% hodočasnika. Jedva uspevam da održim korak sa njim. Njegov je pak nekako bolan, sav u naporu i nemirenju sa nemoći tela - hoda u inat godinama. Nakon što smo se smestili u isti hostel, videla sam ga kako je trenira po gradu u japankama, kao zahuktala parna mašina. Ruke savijene u laktovima i ravnomerni ritam uz glasno uzdisanje. Ali što reče Camilla, ako doživiš njegove godine i ostaneš u takvoj formi, oprošteno ti je i da urlaš dok hodaš.

Ona je zapravo medju prvima koje sam upoznala. U penziji je, a na Putu za Santjago već drugi put. Veoma je srdačna i blaga, jedna od onih osoba sa kojima je zadovoljstvo provoditi vreme. Najzabavniji su mi njeni razgovori sa Luisom iz Valensije, koji ne zna reč engleskog, dok se reči njenog španskog daju pobrojati na prste dve ruke. Ipak, sa puno posvećenosti i strpljenja, uspeva joj da razgovara sa njim.

Luis je visoki tanušni Španac, kome je dobrota ispisana na licu. Šta god da kaže, iz njega zrači plemenitost. Presrećan je kad neko ko ne govori španski uspe da ga razume. A svaki put kada se sretnemo, obraduje se kao da mu je taj susret ulepšao dan. Puno se zabrinuo kada sam se našalila kako je hrkao cele noći, pa sam se opet premestila na hodnik. Izvinjavao se, sav uznemiren što mi je pričinio neprijatnost, te sam morala da pozovem u pomoć Camillu kao prevodioca da mu objasni da se šalin. I nakako je uspela da ga smiri. Dobri, predragi Luis.

Amerikanka Ana Mari je mršava plavuša providno bele kože. Već drugog dana zadobila je strašne žuljeve i opekotine od sunca po vratu i dekolteu. Uprkos tome, nekako istrajava u hodanju. Spora je i često se odmara, ali na kraju dana ipak nekako stigne do zajedničkog smeštaja. Danas mi se učinilo da je na ivici da odustane. Rekla je nešto kao: "Ja hoću da hodam i sve to, ali ovo je prenaporno" . Draga devojko, želim ti da istraješ i nadam se da ćemo se opet sretati.

60319212_10216212901410029_2453441604745166848_n.jpg?_nc_cat=111&_nc_oc=AQla6vL9-9eoDrIqpTAPrq0TGPQgCNrMZFE_Ja8kKekyzACi3sJEfN5KU6aH-5XCucE&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=b0d0ad4646f47cd321491d3920a2fc09&oe=5D9FC7D4

Tu je i Austrijanac Hans. Šezdeset peta mu je i već deveti put pešači na Putu za Santjago. Na prvi pogled, u njemu su objedinjeni svi stereotipi o Austrijancima: krupan i trbušast, svetle puti, sa brčićima i neutoljivom strasti prema pivu. U Markini nam je dopalo da spavamo jedno do drugog. Najpre mi je u poverenju otkrio kako neki tamo hodočasnik strašno hrče i da to nije u redu. Ljudi koji testerišu trebalo bi da idu u hotele, a ne da ometaju sve druge. Složila sam se sa njim. A onda, u deset, kad su svetla pogašena, Hans je zahrkao iz punih pluća i nastavio tako do jutra. Sledećeg dana hodali smo zajedno u više navrata i svaki put istakao bi kako on brzo hoda. A zapravo sam morala da usporavam zbog njega. Kada bih ga na kraju ostavila uza sebe, začula bih zviždukanje, kao da se on to samo šeta i uživa. Smešni Hans.

Tu su još mnogi drugi hodočasnici, poput zaljubljenog para iz Južne Koreje, koji hodaju držeći se za ruke, a u prevelikim ruksacima nose, izmedju ostalog, i šlag-penu kao i flašu španskog vina. Ili sredovečni britanski par koji se upoznao pre tri godine i koji sada proslavlja mali jubilej otpočinjući doba putovanja, budući da su se oboje ranije penzionisali. Ne smem da preskočim ni kanadskog studenta koji mi je izmakao pre dva dana, a koji takodje nosi kompletnu kamp-opremu. Ili argentinski par koji živi na Novom Zelandu a već dve godine putuju oko sveta...

Oko mene je mnogo novih ljudi, sudbina, priča i razmene najlepših osećanja.

Kažu da je tako uvek na Putu za Santjago.

 

 

7. DAN 

Dogadjaji se gomilaju velikom brzinom iako mi se povremeno čini da samo hodam i hodam, a kad stanem, onda pišem, sredjujem fotografije i snimke, borim se sa lošom internet vezom kako bih ih podigla na mrežu. A kad najzad sve postignem i napokon se dokopam svog šatora, kreću muke zbog smrzavanja. Ovo potonje je moja greška - loša procena vremenskih uslova i opreme koju treba poneti.

60278128_10216212923650585_6597945798250463232_o.jpg?_nc_cat=111&_nc_oc=AQkMlb7Jmr1b_wqMgp5_e7JKl9g4BFEGhSt2bl9SpIj2oYY0AHu0SJdTQylfUkxsGOU&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=bd0174c334013fbcb7b16caef569ca2e&oe=5DA2D3A9 

Ali ne želim da se ovo pisanje pretvori u pritužbe. Sve teškoće su ipak zanemarljive u odnosu na ono što svaki dan gledam oko sebe i doživljavam na Putu. Osim prirode kojoj se divim iako sam videla toliko lepote da me malo šta može iznenaditi, tu su, pre svega, ljudi. Svakodnevno, srećem nove poznanike, gubim pa pronalazim one stare, upoznajem se ili se opraštam sa nekim, a najčešće samo lakonski kažem: 'Vidimo se negde', jer znam da ćemo se sresti ponovo - ako tako treba. Više nego ikad pre ovde se osvedočavam u to kako Put otvara prolaze koje treba otvoriti i zatvara one kroz koje se ne bi trebalo vratiti.

I iz sasvim kratkih susreta nešto učim. Čujem neku rečenicu koja me dotakne, jer se o tome već i sama pitam, ili je zapamtim zbog neke važne informacije, saveta koji krije u sebi, osećanja koja mi probudi.
Juče sam neko vreme hodala sa Elenom, tridesetšestogodišnjakinjom iz Češke. Nosi sasvim mali ruksak a zainteresovala me je kad mi je rekla da je prošle noći spavala u nekom selu iza Gernike, u vreći, pod otvorenim nebom. Ha!, moj čovek! Puno je putovala, a finansira se uglavnom radeći animacije, držeći kurseve i podučavajući jogu. Nedavno je putovala pet meseci kroz Latinsku Ameriku. Ispričala mi je o iskustvu sa šamanima, kada je probala pejotl i neke druge tradicionalne biljke Srednje Amerike u potrazi za sobom. A priznala mi je i neke sasvim lične stvari, podstičući me na razmišljanje.

60632741_10216212907130172_3043745487615164416_o.jpg?_nc_cat=101&_nc_oc=AQmRRaZmbkUHIEjWs0t0iz_DUoV590wP04DVeZgaSAehV86avemRwei-LaWUqX6g_c0&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=5ca56fa92d1f33f3590906c835a01802&oe=5DBA1679 

Razdvajamo se bez pozdrava u gradiću Larrabetzu kada srećem Britance od prethodnog dana i pridružujem im se za stplom. Na trgu je neka proslava, neradni je dan, pa su ljudi došli sa raznih strana. Izloženi su slatkiši iz domaće radinosti, malo dalje se prži slanina u dubokom voku, a pored žene prodaju povrće. Deca se igraju okolo, muzika svira sa razglasa, sve je bučno i veselo.

Kad nastavim dalje, sama i toliko umorna da jedva hodam, nadam se samo krevetu u hodočasničkom hostelu. Ali u narednom mestu, gde se nalazi, otkrivam da je zatvoren do juna. Nema mnogo gorih stvari od izneverenih očekivanja putnika na ivici snaga. Jedna od lekcija kojima me Put sve ove godine uči je - ne očekuj ništa i budi spremna na sve. I dokle god tako činim, u redu je. Čim se nečemu ponadam, čim napravim planove koji ne zavise samo od mene, desi se neko razočarenje kao opomena da nam ništa nije garantovano. Čovek snuje, Bog odlučuje.

60351612_10216212920490506_3326465519510355968_o.jpg?_nc_cat=105&_nc_oc=AQned5piDPXpOzzDy9BTnjfM6492Ilx_b0Wec97cO_ScQB8sGNZpQuqXkdyUpSb1_jU&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=87b2a11e747efec2d6a7d138a69454f8&oe=5DC07A06
Ne mogu peške tri i po kolimetara nazad. N-e-m-a-m-s-n-a-g-e. Ni za jedan korak više. Ali moram nazad. Hoću krevet i tuš, a najviše da budem u toplom. Tek sutra ću stići u grad u kome mogu da dokupim kampersku opremu.
I onda se dosetim: idem nazad autobusom. Dovučem se do stanice i sednem na klupu. Bus vozi na svakih sat, ali ne marim. Kad-tad će stići.

60341671_10216212917570433_2269348122343768064_n.jpg?_nc_cat=103&_nc_oc=AQlWZyLPydqJYoHc5oWPDFYRYUwyQW5LmQcscYx4ILw917gP6sG6l-eAR7Tbts0xxWM&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=d05403e5aac2a809b643ad5b2da88a49&oe=5DBD3FC5

Uskoro nailazi Kim, mladi Korejac. I on se vuče sa mukom. Današnji dan nije bio toliko težak, ali svi smo umorni od prethodnog, najtežeg do sada. Objašnjavam mu situaciju i da narednih petnaestak kilometara nema smeštaja.

'O ne!', bolno uzvikne. 'Znaš, ako ne dodje ovaj bus, ja ću vozom u Bilbao i baš me briga ako varam!', izjavljuje očajan. Dete u njemu samo što ne zaplače.

'Hej, dragi dečače, dokopaćemo se ponovo tog Larrabetzua, makar stopirali policijski auto', kažem mu pošto jedan upravo prodje pored nas.

Ali autobus dolazi kroz desetak minuta i mi stižemo u hostel na vreme da dobijemo dva poslednja prazna kreveta.

Na kraju sve uvek bude dobro - podseća me Put na jednu od svojih najvažnijih lekcija. Samo treba verovati u to što radiš.

 

 

 

 

8. DAN

Sinoć sam upoznala Roba, penzionisanog učitelja istorije iz Džordžije. Ima veliko iskustvo u pešačenju, planinarenju, bicikliranju I ostalim outdoor aktivnostima. Prijatan je i tih i sa njim mi je lako da hodam, iako imamo prilično oštar tempo, postižući brzinu oko pet kilometara na sat uprkos usponima. Srećom, ovih je danas mnogo manje nego prethodnih dana.

A i svi koji smo dovde stigli, već smo ojačali. Kad pričvrstim ruksak uz ledja, imam osećaj kao da je neodvojiv od mene. Sprijateljili smo se moj Geri i ja, zavoleli se i sada smo kao jedno. Sasvim retko se desi da preteram natovarivši previše hrane ili zaliha vode za predstojeću noć kampovanja. Kad to shvatim, prebacim deo težine u mali platneni ruksak koji onda ponesem u ruci. Sve u svemu, navikla sam se i dobro mi je dok hodam, noseći sve što mi treba za život u toj osrednje velikoj torbi na ledjima. Skoro ničeg suvišnog nema u njoj.

60697329_10216223361271519_1025802764841648128_o.jpg?_nc_cat=110&_nc_oc=AQmcDOhIuMTVJFkE2CjcdfrEU71Oo7IdpTcIUC9beO0E6EGZuZK8itRKoho-8aFTRfU&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=300179027a478804e8221ba97df05e18&oe=5DABAB4D 

Kažu da na Putu svi nešto gube i zaboravljaju. Ja ostajem već bez drugog dela opreme: kamperskog tuša. Ostavila sam ga sinoć da se sauši u hodniku hodočasničkog hostela, u kome sam i spavala, a ujutru sam zaboravila da ga ppnesem. Shvatam to kada stignem nadomak sedamnaest kilometara udaljenog Bilbaoa. Ljutim se na sebe jer mi se čini da sam previše rasejana. Ali to ne pomaže, tako da prestajem da razmišljam o tome. Kad ne možeš ništa da promeniš, nema svrhe nervirati se.

Svi hodočasnici se pribojavaju velikih gradova, najviše zbog gubljenja i lutanja. Nije uvek lako pratiti žutu strelicu, jer u gradovima toliko toga odvlači pažnju. Jeste da uvek možete da zaustavite nekog i upitate ga za pravac, a često vam i sami ljudi pokažu kuda treba da krenete kada vide da stojite neodlučno na nekoj raskrsnici, ali je obespokojavajuća već sama pomisao da ste zalutali.

 60913815_10216223360311495_8176542065614651392_o.jpg?_nc_cat=105&_nc_oc=AQnRrRkJNclWMkPb-8hnWIQSVuBVHp5ic6B2NhNrKNghrthr_APzwV5M_GVhAy9CdSs&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=86ede3841a5d221e3c7b766d91144cd2&oe=5DA17AD9

Rob je doslovno prestrašen jer nema čak ni mapu na telefonu, pa se ne odvaja od mene. Obilazimo Gogenhajn muzej moderne umetnosti, ali samo spolja, pošto nam se žuri da pre večeri izadjemo iz grada. Hostel za hodočasnike je već pun a treba dosta pešačiti do sledećeg.

A i ja bih da se nadjem na kafici sa Andrejem, Banjalučaninom koji zivi u Castro Urdialesu, a radi u Bilbaou. Prati me i pozvao me je da budem njegov gost kad stignem u taj grad. Sada se samo na kratko družimo.
Rob i ja nekako pronalazimo izlaz iz nedopadljivog grada, te obalom nastavljamo do desetak kilometara udaljenog Portugaletea. Put vodi kroz industrijske zone, pa kroz manja mesta. Moja ideja je bila da negde postavim kamp, ali nigde nema ničeg pogodnog a i vetar sa mora duva tolikom silinom da jedva hodamo. Već pravimo pauze na sat vremena, kako bismo pribrali snagu.

60351308_10216223355831383_5477692871458947072_o.jpg?_nc_cat=109&_nc_oc=AQlM3kRVo4es4PA2uc7onB0GIv_WHuhcKXd81e_gzsG_4MLAh_sQZ_qBETOx-VrFyEM&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=1ddf1603ffa8e65664ec74480536f453&oe=5DC2538A 

Nekako se dovučemo do grada. Prilaz Poerugaleteu sa istočne strane moguć je samo preko reke Nervion koja se ovde uliva u more. Nema mosta, već postoji žičara sa dve kabine za pešake i jednom platformom za vozila. Šteta što vožnja ne traje duže od par minuta.

Skoro smo na cilju. Lutamo tražeći prvi, jeftiniji od dva hodočasnička hostela. Grad se nalazi na brdu i nije nam zabavno kada zalutamo a potom se ispostavi da je taj hostel zapravo zatvoren.

Uh. Imamo još samo jednu mogućnost, da nadjemo taj drugi, ukoliko u njemu ima slobodnih mesta. Već smo prešli trideset dva kilometra i pet je popodne, što je dosta kasno za prijavljivanje za smeštaj. Obično se svi prijave odmah po otvaranju, oko tri-četiri.

60470837_10216223359111465_8084388929484095488_o.jpg?_nc_cat=109&_nc_oc=AQmINwO-KyskhSBRNGhzwvURuRQlppByHrKIf0aJF-8e7DBa1TI8utqjLvKQL74L_v0&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=e210638ddd39f7e3bd3fd9cfd7ebee74&oe=5DAED285 

Stižemo pred drugi hostel i pokušavamo da odgonetnemo kako se otvaraju vrata sa šifrom. Iza nas nailazi sredovečni krupni Baskijac.

"Šta tražite?", pita nas. I onda, ne sačekavši da odgovorimo, doda: „Hostel je zatvoren."
"O ne!""!!!"

Kakvo razičarenje, nakon trideset dva kilometra. Gde i kako sada? Kako je moguće da oba hostela budu zatvorena?... - sva ta pitanja proletela su mi kroz glavu u momentu.
"Ma šalio sam se, ajde, ulazite. "

 

9. DAN 

Nebo je još od sinoć najavljivalo osvetu za prethodni dug niz lepih dana, ali niko od nas hodočasnika nije slutio da će ona biti tako teška. Izašavši iz hostela, moj slučajni saputnik Rob i ja zastali smo neodlučno, zatečeni. Ima nečeg zbunjujućeg u tim naglim promenama vremena, kad se čovek oseti nezaštićenim i sitnim kao dete ispod razgoropađenog nebeskog svoda, pitajući se čime je to izazvalo toliku ljutnju.

Ako mora da bude napolju, skupi se praveći se na još manje, uvuče se u svoje kišno odelo kao u slabašni oklop i izadje na to nevreme. I onda krene za svojim neodložnim poslom, svaki čas izvirujući glavom ka svodu u nadi da će to odozgo možda brzo proći. Nikad čovek ne deluje toliko ponizno pred prirodom kao tokom vremenskih nepogoda. One nam dolaze kao važna opomena i podsetnik koliko smo majušni i ništavni.

60823175_10216230311845279_1279400083791544320_o.jpg?_nc_cat=106&_nc_oc=AQm0jN2oKZjTpCRAhLYZeKjL1sHBjKs39Lj-ILOcM7gU_A7cWvy4Ubu9U2xHWYVjl5Y&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=732f63ddb1923659d16373f3ec44608d&oe=5DA027D5 

Hodamo Rob i ja po kiši, radujući se svaki put kad se malo stiša i nemo se mireći sa okolnostima svaki put kad se pljusak pojača. Vetar nas udara čeono, usporavajući nam korak i nanoseći mlazeve na naša lica, pa nam je teško i da gledamo preda se. Zima i vlaga probijaju do kostiju.

Gazimo po vodi, povremeno i do članaka. U patikama su mi baseni. Cvokoćem već od hladnoće.

Uvijam stopala u astro foliju iz seta prve pomoći da barem zagrejem noge ako su potpuno mokre. Ta promena čini mi se kao nešto najprijatnije što sam priuštila sebi u dugo vremena. Kao kad nakon sati i sati gladi pojedeš svoje omiljeno jelo. Sad me je snašla najveća moguća sreća: toplo mi je po nogama!

Po ovakvom nevremenu sve je usporeno i otežano, pa i najobičniji odlazak u vece u prirodi predstavlja napor. Sreća je što ne hodamo stazama kroz blato, već asfaltnim putićima.

60467570_10216230315045359_4253038768694493184_o.jpg?_nc_cat=105&_nc_oc=AQnqToGE2k7uAXVvSXL59sVMJ9NgrLhZudWqylEv1MoyI-MXQnLmCG2IJxOnjTe1eh8&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=67754d8ea149ce451e7bb909ef3cdf39&oe=5DBF545F 

Kad postane skoro nepodnošljivo teško, bez nade da će se nebo umilostiviti i na čas, tešim se mišlju da uvek može i gore. I zahvalna sam za toliko što mi ovo nije prvi dan na Putu za Santjago, jer takav početak i mene bi obeshrabrio. Do sada sam ojačala i mogu da ishodam trideset kilometara po nevremenu kakvo dugo ne pamtim. Snagu da nastavim daje mi misao da ću na kraju današnje rute imati smeštaj u kući mog novog prijatelja Andreja. Biću pod krovom, na suvom i zaštićena od oluje - što je uvek čist blagoslov, iako to često uzimamo olako, kao nešto podrazumevano, što nam odnekud pripada.

 

10. DAN 

Napokon sama. Već danima sam okružena ljuduma, slušam priče, kazujem ih, hodam, jedem, spavam sa drugima. Za usamljenika poput mene to je previše. Treba mi mir i samoća, povlačenje u sebe i svoje misli. Mlada Nemica koju srećem na prvoj kraćoj pauzi i koju iz pristojnosti, a bez iskrene želje ponudim da mi se pridruži, sasvim prirodno mi odgovori da bi želela da bude nasamo sa sobom. Tad joj priznam da je i meni ovo previše, ali da ne znam kako da izbegnem nečije društvo. Devojka mi otkriva da većina hodočasnika nema problem s tim, barem prema njenom iskustvu. Svi znaju da nam treba vreme za sebe, jer, naposletku, zbog toga smo ovde. A i uglavnom svi pitaju za dopuštenje da se pridruže u hodanju.

60388330_10216238257323911_1840234916143431680_o.jpg?_nc_cat=103&_nc_oc=AQkLrPSXyNo8twDBxpCefBjDwcYZy02LFVoHcUF4WEYymLA5hS0bGXjvLZa1fMN3Ajw&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=d2e41f67059be3b396e7328e13972a2e&oe=5DAC1827 

Došla je u pravi čas sa svojim iskustvom i savetima.

Nastavljam sama. Kiša i dalje nemilosrdno pada, iako nije vetrovito kao pre dva dana. Ruta vodi asfaltnim putem koji su prekrili puževi golaći. Pazim da ne nagazim nekog.

Uglavnom, krivuda uz obalu, pa kad se ispenjem do vrha, pogled se otvori na more. Andrej mi je objasnio da nije reč o Atlanskom okeanu, već o Kantabrijskom moru. Moraću da sačekam da dođem do Finistere na krajnjoj zapadnoj obali, da bih ušla u okean.

60653381_10216238257603918_6108940372619034624_o.jpg?_nc_cat=110&_nc_oc=AQnCB4ZM4DLk9AM-JrpNiMcMUqme0vguqRLv8Q0ssK_u_BiNhOFBMuKRX3WiyGf22lM&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=9d5a662a32dcad94c24354c4426589a4&oe=5DABEB6B 

Uprkos odvratnom vremenu, ne mogu da ne primetim koliko je priroda lepa u ovom delu Španije. Moram da sidjem sa asfalta i krenem zemljanim stazama, probijajući se kroz blato. Ali zato su pejsaži kao sa uetničkih platana. Hodočasnici me prestižu dsvaki put kad zastanem da napravim fotografiju ili video.
Najveća gužva je ujutru, jer svi do osam izadju iz hostela i uhvate manje-više isti ritam. Ako zelim da hodam sama, trebalo bi poranim sat pre njih ili pak da toliko okasnim.

Ipak, u grupi je lakše hodati. Motivišete se uzajano a uz povremenu priču vreme brže prodje. Primećujem da sam danas dosta sporija i opet jako umorna kao prvih dana. Jedva hodam, pete me bole i zateže me u nogama.
Izbijam na najlepšu vidikovac do sada. Staza vodi izmedju ogromne stene uz samo more i planine u zaledju, tako da nije previše vetrovito. A i kiša je stala. Jedino što je toliko blatnjavo da sam već prljava do članaka.

 60976401_10216238255443864_1402661869910491136_o.jpg?_nc_cat=103&_nc_oc=AQkrhwwdcyhLlkguQnCIoFsnLSrfGY2FqpEUd1MfqoOcXytvfBvtshA_PZ5o-_RLl_w&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=476c660455b610d121546837e2b704f7&oe=5DB9451A

Dvoje biciklista zaglavili su se u tom blatištu iz kog štrči oštro kamenje. Mladi francuski par na medenom mesecu, predstavljaju mi se. Pošli su ovim putem iako nije biciklistički, privučeni nesvakidašnjim pogledom. Ne zavidim im, jer nakon blata, moraće da preskaču ogradu i prenose bicikle preko nje. Ali ih bodrim, pričajući im o nekim sličnim epizodama koje sam preživela.

Iskobeljam se iz blatišta i ispod mene se ukaže grad. Duž strmog puta kojim se stiže u njega otkrivam mnogo dobrih kamp mesta, ali večeras ne želim da budem napolju ako ne moram. Kiša je tek stala nakon puna tri dana i sve je mokro. I moja odeća je još uvek mokra, a vlaga mi je u kostima pa mi je hladno i kad se najzad pojavi sunce.
Tako pronalazim samostan koji je ujedno i hodočasnički hostel. Dobijam čak i posebnu sobu, pošto sam zamolila da ne budem sa muškarcima jer sad odreda svi hrču od umora. Danas je bio težak dan, nadam se poslednji u ovom nizu ružnih. Od sutra, pratiće me opet sunce, uz koje je sve neuporedivo lakše.

.

.

..



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 10:36 15.07.2019

па ко одоли

privučen nesvakidašnjim pogledom

а предели посве уникатни
окaмааме богме изнуђују,
путописи .........овe форме
и нас с' њима .....зближују,

с'тога ХВАЛА...сретно и даље гђо Radojicic
apacherosepeacock apacherosepeacock 12:22 15.07.2019

Re: па ко одоли

Da mahnem Snezani, pozdravim je i zahvalim se na pisanju, fotografijama i videu..
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:06 16.07.2019

Re: па ко одоли

apacherosepeacock
Da mahnem Snezani, pozdravim je i zahvalim se na pisanju, fotografijama i videu..


Hvala na čitanju i pozdravima!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:06 16.07.2019

Re: па ко одоли

Черевићан
privučen nesvakidašnjim pogledom

а предели посве уникатни
окaмааме богме изнуђују,
путописи .........овe форме
и нас с' њима .....зближују,

с'тога ХВАЛА...сретно и даље гђо Radojicic



Hvala vama
zilikaka zilikaka 23:08 15.07.2019

Da prijavim

To što ne komentarišemo mnogo ne znači da ne pratimo.
Uživamo u putopisu.
razmisljam razmisljam 23:58 15.07.2019

Re: Da prijavim

zilikaka
To što ne komentarišemo mnogo ne znači da ne pratimo.
Uživamo u putopisu.


Слажем се у целости и у појединостима.

И да пријавим да су ми ово друга читања - прва сам уредно испратила на Фејсу.
mirelarado mirelarado 00:19 16.07.2019

Re: Da prijavim

razmisljam
zilikaka
To što ne komentarišemo mnogo ne znači da ne pratimo.
Uživamo u putopisu.


Слажем се у целости и у појединостима.

И да пријавим да су ми ово друга читања - прва сам уредно испратила на Фејсу.


Meni je ovo prvo čitanje i takođe pravo uživanje.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:28 16.07.2019

Re: Da prijavim

mirelarado
razmisljam
zilikaka
To što ne komentarišemo mnogo ne znači da ne pratimo.
Uživamo u putopisu.


Слажем се у целости и у појединостима.

И да пријавим да су ми ово друга читања - прва сам уредно испратила на Фејсу.


Meni je ovo prvo čitanje i takođe pravo uživanje.


Mislim da je ono bilo napetije jer je išlo svakog dana, u nastavcima kao Šeherezada , i skoro pa uživo, ali šta da se radi kad nisam na vreme zamolila nekog da mi pomaže u postavljanju toga i ovde, a sa mobilnog i sa onom konekcijom to je bila nemoguća misija.

Hvala na čitanju!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:33 16.07.2019

Re: Da prijavim

razmisljam
zilikaka
To što ne komentarišemo mnogo ne znači da ne pratimo.
Uživamo u putopisu.


Слажем се у целости и у појединостима.

И да пријавим да су ми ово друга читања - прва сам уредно испратила на Фејсу.



A posle se pitam što ne mogu da prodam desetine izdanja knjiga Moraću da ukinem pisanje na Fejsu
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:38 16.07.2019

Re: Da prijavim

zilikaka
To što ne komentarišemo mnogo ne znači da ne pratimo.
Uživamo u putopisu.


Hvala
srdjan.pajic srdjan.pajic 22:29 16.07.2019

Re: Da prijavim

Lepo!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana