Žan-Klod Junker, visoki zvaničnik Luksemburga i EU nedavno je rekao kako: "Svi mi (političari) znamo šta bi trebalo da se radi, jedino što ne znamo kako da ponovo budemo izabrani nakon što to uradimo". Političke, ekonomske, kao i različite druge reforme, pored boljitka koji mogu doneti na kraće, srednje ili na duže staze, izgleda da ipak na kraju sve dolaze i po određenoj ceni.
Eto, i ovde je zadnjih decenija bilo toliko političkih previranja, ideoloških prevrata, kao i pravih malih džepnih revolucija da bi svako od nas mogao mirne volje kao vrsni ekspert iz prve ruke slobodno da govori o tome šta u stvari i čini jednu izvornu revoluciju. Jer, čisto sumnjam da je sva ona francuska raja dok je jurišala na Bastilju, ili dok je klicala izumima g. Giljotena iskreno ikad stvarno i poverovala u sve one priče o jednakosti i slobodi. Ili svi ti komsomolci, da li su ikada stvarno i poverovali u sve one bezgranične bajke o samoupravljanju, bratstvu i jedinstvu. Ili, opet, da li su i sve one anti-birokrate ozbiljno sebe stvarno ikada i videle uznete na nebo, kao i da li je baš svako od milenijalskih revolucionara uistinu i za jedan trenutak poverovao u to da jedna neprospavana oktobarska noć može da ispravi sve što je loše. Nisu, naravno ... ali, u nešto sigurno jesu verovali.
I šta je na kraju sve te ljude u toj meri i moglo tako da pokrene. Ne znam, možda između ostalog i to što, kada pored sebe na ulicama, trgovima i barikadama vide neke svoje Voltere, Mocarte, Dekarte i Šekspire, svekolike pripadnike akademske, naučne, kulturne, poslovne i svake druge elite, u jednom trenutku stvarno i poveruju u to da će nakon revolucije svi ti revolucionarni prvaci nesebično i bez ikakve zadrške uložiti sve svoje znanje i energiju u izgradnju nekog novog boljeg sveta. A kada taj dan nekako dođe i prođe, i kada benevolentni osmesi, mudre reči i ozbiljni i zamišljeni pogledi revoluciji naklonjene elite nedugo zatim sasvim i izblede, dolazi realnost u kojoj sve ima cenu i u kojoj se sve plaća (uključujući neretko i puko neznanje i nestručnost nekih od pripadnika istih tih revoluciji naklonjenih znalaca i stručnjaka, upakovani, doduše, ako ništa drugo ono bar sa nešto više stila).
I kako onda, i kada, uopšte sve i sprovoditi reforme. Pa tu se na kraju negde upravo i nalazi osnovna tema bloga, gde je iz tušte i tma mogućih odgovora odabran jedan od naizgled možda i interesantnijih, pre svega zato što deluje donekle neočekivano i neuobičajeno. Naime, radi se ideji grupe istraživača sa Univerziteta Kraljice Meri iz Londona [Link1], [Llink2], koja je na osnovu istraživanja koja su sprovedena prevashodno u nekima od razvijenijih evropskih zemalja došla do sledećih rezultata. Naime, po njima jedan od osnovnih uzroka visoke političke cene sprovođenja reformi jeste u tome što rezultati reformi dolaze najčešće isuviše kasno, kao i to što su birači, kako kažu istraživači, u principu neravnomerno i nedovoljno informisani o samim reformama (što neretko dovodi do toga da političari teže reforme najčešće i izbegavaju, posebno u godinama neposredno uoči izbora).
Ali, istraživanja su, nasuprot tome, pokazala i to da je narod spreman da potpuno drugačije prihvati reforme u situacijama opšte ekonomske i političke nesigurnosti, izazvane, između ostalog, globalnim ekonomskim, lokalnim ili nekim drugim krizama i poremećajima, kao i pritiscima globalnih institucija da se reforme sprovedu (od strane EU ili Svetske banke, na primer).
Što bi moglo da znači da ako, na primer, planirate da sprovedete neke teške reforme (obrazovanja ili poljoprivrede, fiskalnog sektora, ili čak i, što da ne, i one sveopšte ustavne), a desi se neki dugoročan poremećaj (u ceni nafte, na primer, ili značajan poremećaj u vrednosti kamata centralnih i komercijalnih banaka, globalna ekonomska kriza, politički, carinski ili neki drugi sukobi u nekom vama manje ili više bliskom okruženju) da to predstavlja idealan trenutak za reforme - kada vas, bar po autorima, bolni politički rezovi neće koštati onoliko koliko bi vas inače mogli koštali. A što se tiče onih drugih cena (neposrednih, istorijskih, ili kakvih još već sve ne) po kojima sami reformatori na kraju reforme i sprovode, to je već neka druga priča.
Sad, gledano iz ovog ugla, koliko bi moglo da znači da je između ostalog i ekonomska kriza koja još uvek traje na određeni način i stvorila mogućnost da se sprovedu reforme na koje se inače mnogi i ne bi usudili (a koje sa samom krizom i ne moraju obavezno ni da imaju neke preterane veze). Kako unutar EU (što su, između ostalih, učinile Finska, Irska i Švedska), tako i među onima koji iz EU izlaze (pitanje da li bi do ko zna kada planiranog Bregzita uopšte i došlo da nema tekuće ekonomske krize), onima koji bi u EU želeli da se učlane, kao i mnogima drugima širom sveta (SAD, između ostalih). Problem je jedino što izgleda da pomenuti prozor mogućnosti ipak ne traje večno.
A opet, mogao bi da postoji i neki treći način da se na čitavu priču gleda, onaj po kome g. Žan-Klod Junker obavezno i nije baš nešto preterano ni u pravu. Naime, izgleda da ima i političara koji, za razliku od g. Junkera, uopšte ni ne znaju šta bi trebalo da se radi, te shodno tome realno ni nemaju neke posebne dileme o političkoj ceni reformi - tako da im onda svaka godina i dan vladanja ionako dođu kao čist ćar.
Kao, po svoj prilici, i politička cena ne zbog činjenja, već pre zbog nečinjenja reformi.