Aj' što sunce golica travu i što ptice padaju u decibelni trans od sreće što mogu da ponovo organizuju horska takmičenja na otvorenom, nego što navedena zvezda grakne i bez ikakve najave provali svu zimsku prašinu u našem zimskom, hobitovskom gnezdu. Ako nešto ne volim, to je kada u blještavim sunčevim zracima zaplovi prašina. Odmah me spopadne nagon za čišćenjem i poput mahnitog manijaka zgrabim prvu krpu, što je moguće magičniju. To naravno radim već u prvom, jutarnjem obilasku terena, sva čupava i bunovna, tako da kad me ukućani za dobrojutro ugledaju u spavaćici, kako krpom timarim sve čega se dohvatim, znaju da je vreme da se posakrivaju ili da su mi što manje u kadru.
Žmu je tokom prvih zajedničkih proleća još i pokušavao da me skine sa stola, odakle sam se propinjala da doprem do plafona ili sa prozora, gde se moglo desiti da pored udaranja glanca, uprizorim i kaskaderski doživljaj, koji su zaludni prolaznici sa nestrpljenjem očekivali. Naravno da se sve svelo na pokušaje, jer sam, iskoristivši prvi trenutak njegove nepažnje, već gmizala ka vrhu ormana da vidim šta se tamo tokom zime zapatilo i da l' bi to moglo da se utepa krpom, koja je već odavno krepala od alergijske reakcije.
Vremenom proizvedena mladunčad se, kao i Pater familias, tokom godina navikla da podnosi moje prolećno-higijenske ispade. Doduše, Žmu tu i tamo tiho dobaci: »Najbolje da sve poliješ benzinom i zapališ, biće stvarno čisto« ili gunđa da u kupatilo može da se uđe samo sa tamnim cvikerima, jerbo sam ja otanjila pločice ribanjem i dovela ih do stadijuma blještavog usijanja.
Naravno da preteranim ulascima na moju scenu prolećne generalke, ostatak porodice rizikuje da bude tretiran poput već prestravljenog nameštaja. Tako sam, onomad, kad me spopalo čišćenje, provalila da su muški mladunci začupavili k'o pastiri, da im ekstremiteti vire, iz nedavno kupljenih rukava i nogavica, kao da su u ribu pošli, ali i da je Princeza u bobtejlovskoj fazi, uz ozbiljnu opasnost da joj jedno oko, božemeoprosti zakržlja, jer nema šta da radi pod onolikom modnom šiškom. Uz to su mi nekako sve musavi izgledali, tako da je Žmu morao da ih spasi mog rendgenskog pogleda i čistilačkih nagona, odvođenjem iz kuće, pod izgovorom da će ih prolećno upristojiti, a ja i krpa samo nek' se i dalje družimo, možda nam se pridruži i portfiš.
Čim je prestravljena, uža porodica izvela grupno povlačenje sa stambene linije fronta, a mačke zauzele potkrevetnu busiju, krpa i ja smo nasrnule na balkon. Podrum mi je nekako bio daleko, a i u prolećnoj euforiji prosto nisam imala vremena ni da se preobučem. U spavaćici i čarapama sa pingvinima, bilo bi donekle nezgodno da u liftu prepadam ostale stanovnike zgrade.
Balkon je moj napad dočekao potpuno nespremno, tako da sam imala veliku taktičku prednost. Ispostavilo se da je taj zabačeni prostor još uvek u zimskoj hibernaciji i da prosto grokće od sreće što je zatrpan svim mogućim i nemogućim drangulijama, koje sam tu tokom zime bunkirala. Sindrom – balkanski hrčak. Nikad ne znaš šta bi moglo da ti zatreba. Ništa ne bacaj. Sve čuvaj.
Daklem, čega je na tom zastakljenom balkonu bilo, reči nemam. Od bebećih plastičnih tanjira, preko sapunske duvalice velikih balona, do krompira treće generacije i luka, koji je poprimio izgled Osmog putnika. Prvo sam pokušavala da sve nekako prebrišem, pa preselim na logičnija mesta, a onda se sunce uprlo u mene i krš, na šta sam zgrabila kese za djubre i počela da trpam. Žmurećki.
Žmu i troje dece ludo su samo na čas provirili u stan, nadajući se ručku, ali kada su me videli zatrpanu plavim, djubretnim kesama, Mali sin je samo procvilio:«Ovde je k'o u Italiji«. Ekipa je ponovo nestala, izdajnički ostavljajući sastravljene mačke.
Tog i narednog dana, kao vredni smetlarski patuljak, sva garava i mrljava, razvučene spavaćice i očajnih pingvina na čarapama, tukla sam se sa štekovima nepotrebnih drangulija, uspomenama na uspomene, zalihama hrane za svetsku kataklizmu, plehovima-jelkama, poklon papirima i šlogiranim štipaljkama. Našlo se tu i nastavaka za usisivač, koji nemamo već deset godina, školjke i kamenje morsko, kreme za cipele u mermernom stanju i presovano cveće, u koje se naselila šira porodica nekih bubica, osmomartovska čestitka naivnih, maloletnih umetnika, požutela zbirka Feralovih članaka, ali i kolekcija šrafcigera, od čijeg traženja smo odustali još krajem prošlog veka...
Sada balkon izgleda kao Pasterov institut ili hram Higije, grčke boginje paste za zube. Tokom ove nedelje suzdržavam nagone i spremam ofanzivu na podrum. Kada to završim videću u kakvom stanju je fasada i trotoar oko zgrade. A i mačke će pre ili kasnije morati da izađu ispod kreveta.