Da imam malu kuću od kamena, znate onu primorsku, unutra velika prostorija, u jednom uglu ognjište, na sredini drveni sto sa četiri isto tako drvene stolice, krevet ispod prozora, mala kuhinja, voda iz bistijerne, osnovno posuđe... oko kuće visoki čempresi, masline, smokve, ruzmarin, kupine kao ograda, iza kuće veliki bor, ispred ulaza u kuću grožđe na krov, rozaklija koju volim od djetinjstva. Na deset metara od kuće mala luka od kamena u obliku ćiriličnog slova g, tu je privezan čamac na vesla. Desno od lučice, pet, šest metara pjeskovitog žala, iznad se nadvila prastara murva. Na desno i lijevo kilometrima nema ni kuće ni žive duše.
Ustanem zorom, skočim u more, umijem se i razbudim. Izađem, pojedem smokvu, dvije, sažvaćem nekoliko vršaka ruzmarina, parče hljeba pospem maslinovim uljem i preko toga stavim usitnjen bijeli luk. Gdje ćeš bolji doručak! Ponesem strunu namotanu na plutu, iz kante izvadim šaku manjoča, držim ih u kanti sa vlažnom morskom travom i pravo u čamac. Odveslam oko trista metara od obale, tu je dubina pedeset, šezdeset metara. Ukotvim se, uvijem i zapalim cigaretu, odmotam kraj strune sa dvije udice i na svaku nataknem manjoču. Bez žurbe, natenane, uživam u svakom pokretu. Oko mene more ka ogledalo, ni talasića. Na kraju strune teško kupasto olovo, počnem da odvijam strunu i spuštam je do samog dna. Ostatak strune sa plutom položim u dno čamca, struna nije zategnuta. Skinem majcu, već je zagrijalo, savijem još jednu cigaretu. Nebo svijetlo plavo, ni oblačka. More tamno modro, ponekad zastrašujuće. Pogled mi bludi ka horizontu, misli se kotrljaju nepovezane, s vremena na vrijeme bacim pogled na strunu, već je devet sati, ja to po suncu. Taman da povučem dim, struna stane da klizi na dolje. Sačekam malo, pet sekundi a onda je povučem i trgnem što jače mogu. Uhvatio se! Izvlačim strunu polako, treba izvući šezdeset metara, ne žurim, tu je, osjećam kako se praćaka. Na kraju ga vadim, Arbun ima bar osamsto grama. Eto meni lijepog ručka. Ne ide mi se još, prevalim se preko čamca i rashladim se u moru. Uspnem se i ponovo nataknem manjoče na one dvije udice i spuštim na dno. Mokar, osušim šake i latim se savijanja duvana. Sunce upeklo ali mi prija, volim brate sunčevu toplotu, volim vrućinu. Zbog godina sam počeo da nosim slamnati šešir, natakarim ga na mokru kosu, zavalim se i uživam. Za čudo nema ni galebova, ponekad iz vode iskoči ribica, praćakne se i buć u vodu. Skoro sam zaspao kad osjetim a stavio sam je preko butine, kako se struna zateže. Povučem a ono teško. Na jedvite jade izvučem dva Arbuna, oba veća od onog prvog. Stavim i njih u kantu i zaveslam ka kući. Privežem čamac, ponesem kantu sa Arbunima i kanticu sa manjočama. Pozadi kuće, ispod bora sam napravio gradele, okvir od poređanog kamenja i žićana mreža koju sam davno pokupio sa nekog gradilišta. Ušuškam manjoče u morsku travu, dospem morske vode i vratim se s nožem i arbunom, najvećim, ona dva ostala stavim u kavez od letava koji držim privezan za kamen na kraju pristaništa/mola i spustim u vodu. Kavez odozgo ima vratanca koja vezujem žicom. Valjaće mi za kasnije. Sjednem na obalu, noge u vodi i očistim Arbuna. Vratim se i u kužini napravim smjesu od bijelog luka, peršuna i dobro zalijem maslinovim uljem. Uzberem grančicu ruzmarina, zapalim vatru, koristim samo orezotine od vinive loze, kad se stvori pravi žar, stavim žičanu mrežu pretodno je istrljavši krpom natopljenom maslinovim uljem i na nju Arbuna. Kako ko voli ali ja sačekam da donja polovina dobije pravu boju, mažući je često grančicom ruzmarina koju umačem u ulje sa lukom i peršunom. Onda prevrnem Arbuna i nastavim da ga mažem. Miris svježe pečene ribe sa gradele je neopisiv. Odem u kuću po pjat, iznesem ga i stavim na mali drveni sto blizu bora. Usput ponesem i komad hljeba koji sam sam ispekao u crepulji pod sačom. Vratim se po čašu i sok od šipka, sjednem i polako bez žurbe uživam u obroku, udišući mirise blagoslovenog bilja, uz zvuke zrikavaca sa maslina.
Jednom mjesečno odveslam pet kilometara do mjestanceta koje ima dobro snabdjevenu radnju. Ispozdravljam se sa gazdom, gazdaricom i njihovom djecom. Tu nakupujem, prvo demižon njihovog hladno cijeđenog maslinovog ulja, koje mi daju po bagatelnoj cijeni jer im ja donosim svoje masline, brašno, germu, grudu sira, kačicu skorupa, dva kila njihove domaće pršute, jaja, dugotrajno mlijeko, bijeli i crveni luk, krtolu, i još štošta što mi je potrebito. Sjednemo ispred radnje pod lozu, gazdarica skuva kafu, uvijemo, zapalimo i izrazgovaramo se. Nije li ti teško tamo sam... pita me gazda, niđe nikoga oko tebe a što ako ti nedajbože pozli. Nasmijem se, ni brige te, nikad nijesam bio srećniji u životu. U to me gazdarica daruje vijencem suvih smokava i činijom badema. Poljubim je, pozdravim se sa gazdom i veslaj nazad.
Kad počnu jesenje kiše, između spremanja doručka, ručka i večere, uzmem knjigu, legnem u krevet i čitam. Prva stvar koju sam napravio kada sam ušao u kuću je bila drvena polica od poda do plafona i natrpao je knjigama. Pored starih više puta pročitanih, kupio sam i mnogo novih knjiga, poznatih mi i nepoznatih autora. Vatra sa ognjišta širi prijatnu toplotu iako još nije tako hladno. Često se vraćam Eku, Džojsu, Prustu, Hrabalu, Osteru, Selindžeru i uvijek otkrivam nešto novo. Imam sve objavljene knjige Mišel Uelbeka, Dovlatova, Sedmu funkciju jezika Loran Binea, Boje naših sjećanja Mišel Pasturoa, Daleko od Manausa Franciska Žoze Vijegasa... Dobro je dok ne zapuva sjever ili bura, onda ložim po cio dan, održavam vatru i noću. Ali i to prođe za nekoliko dana pa čak sine i sunce.
Zime nijesu hladne kao na kopnu, ipak dješava se da se ujutro probudim a ono mraz stegao, nos da ne promoliš iz kuće. No ni to ne traje dugo. Najteže je, pošto je more izuzetno valovito pa ne mogu čamcem do prodavnice, otići pješke. Kad je miran dan i tako ali kad duva bura ili sjever, sačekam dan, dva, tri da se smire a ako ne prestaju, dobro se obučem i pođem vukući kolica koja sam sam napravio. Treba mi po vjetru skoro dva sata da stignem. Puta nema samo uska staza oivičena suvim kupinama, šipkovima i dračom. No kad se mora, mora se. Kad stignem i ispozdravljam se, prikučim se uz veliku kaljavu peć da se ugrijem. Gazdarica mi donese vrelu supu ili čorbu, poslije skuva kafu pa sjednemo da pričamo. Bogomi ti mu dođeš kao neki eremita koga bog iskušava, smijući se veli gazda. Al je đavo ali su mađije, odgovaram takođe se smijući, izgleda da ja sam sebe iskušavam i mogu ti reći da mi prija. Gdje su vam đeca, pitam. Otišli su za raspust kod đeda i babe a i što će ovdje. Kako vam ide posao, ima li mušterija? Ide ne može bit bolje, sam znaš da smo jedina prodavnica kilometrima unaokolo. Molio bih te kad vam dođe dostavljač robe, da mu daš ovaj spisak, u pitanju su knjige, evo ti pare. Nemoj sad daćeš kad ih donese, odgovara gazda. Gazdarica mi je u kolica stavila uobičajeno i opet suve smokve i bademe. Sušiš li Rozakliju, pita me? Objesio sam grozdove bliže vratima da im ne bude pretoplo kod ognjišta, slatki su onako polusuvi, jedem ih za doručak.
I tako, nema dana da baš ovako zamišljam svoju kućicu i moj život u njoj i oko nje. No, nikad se ne zna!