"Moramo promijeniti sve, jer inače se ništa neće promijeniti."
Zoran Đinđić, davne 1999
Spektakularno priznanje koje sledi, majke mi, nema nikave veze s time što mi se već drugi dan ruke tresu, što uralm po kući, što sedim na netu duže nego što treba, što šetam kuče oko trafike u krug, al to no avail at all, to ja samo da AlexDunja koja se autovala da je blogozavisna ne bude sama. Iz čiste solidarnosti takoreći sa AD, evo i mene:“ Hi, I am Jelena and I am addicted to politcs, especially politics in Serbian media.“
Prvo ostanem bez super posla, pa saznam i da se selim iz stana u kome sam 9 godina, plus je brat Sava optužen kao vođa fizičke mafije u Srbiji ( oni sa više od četiri keca iz iste) i kaotakav ne može da bude sam sebi specijalni svedok u suđenju koje mu otac i ja spremamo, Sablja će mu pokositi mobilni i komp, za sve je kriva čudovišna globalizacijska civilizacija, helankeeee beleeee zelene tangeeee, da ne pričam i što je Milić na granici da s pravom samnom raskine postbračnopredizbornikoalicionidogovor po kome sa ja trebala malo više da pripazim na the Taliban i aferu škola dok „ovo ne prođe,“ a da, računi za mobilni i struju su me ostavili dry and high, i u pravu je ekipa iz SPC i meni će nevernici čudovišna globalizacijska civilizacija doći glave, danima ionako razmišljm dal je neko onom prozaku uopšte upriličio test ride za slučajeve nas koji se selimo a iste iz dna duše mrzimo, elem, trenutno fuck prozak, ništa mi ne deluje, drugarica koja mi pomaže oko selidbe mi zvoca jebali te VOGUE i knjige, kome je normalnom to sva vredna imovina em je teško i kabasto ko stvoreno za seljakanje, brat Ana je na granici da vidi šta znači pomahnitala majka on prozak, kako li bi tek bilo da se skinem navratnanos, sad mi traži baš neku majcu koju nije nosila pola godine, a koja je naravno na dnu neke od torbi, onima koji imaju 2 x teen jasno je kako to izgleda, em sam noćas kola ostavila pojmanemamgde zbog krkljanaca oko Karmina Burane na Kališu, jebala me evropeizacija Srbije, Žika me je već bio pozdravio istim povodom kad je marija Šerifović bila na Donjem gradu, elem, u svemu tome, u svemu tome još moram i da ćutim o politici i da čitam tabloide u kojima je glavna vest kako je Ćosić drpao Biljanu Ristić, umesto kvalitetnog štiva tipa NP ČJ i grupa građana bili o vlastitom trošku u Diznilendu. Čudovišna globalizacijska civilizacija, fuck moja nafaka.
Daaaaa mi je biti McMilic, jedan sat, jedan dan jedan tren, biti Mc Milic.
A nije da nisam razmišljala unapred, čitala sam fiction ko luda u zadnjih mesec dva, my way to handle must move on from one to another rented place stres related situation, imala bih šta sa vama podeliti oko knjige Nema zemlje za starce, Kormaka Mekartija npr, čudan prevod bez interpunkcije za direktan govor, btw, spremna sam na debatu o većini serija na FOX life, da me propitate i o Evrosongu i ostalom i ovde kod nas znala bih majke mi, i u Pressu juče ima zanimljiv tekst o poažavajućem govoru i rečniku tinejdžera, u Blicu danas o nivou postakluka u Srbiji, vidim i Kristijan Amampur se probila do Severne Koreje, al nekako nemam koncentraciju za Kim Il Džonga koji voli „all things American“ ali ne u svojoj državi, znam iz sata u sat razvoj događaja u Burmi, bar ono što prenose agencije i sajtovi, malo li je u ovoj čudovišnoj globalističkoj civilizaciji, uživam u tome kako Blic razvaljuje generala Delića, mislim, mogla bih vam duži esej napisati o užitku vožnje kad promenite raspored točkića i podmažete kuglare dok slusate Blind od HLA, ali nije to to, kad mi je sputano moje pravo na nelimitiran pristup srpskoj estradno/tabloidizaranoj politici!
Nedostaje mi i Restak, majke mi, možda bi i pisala o protestu pred vladom i to bar na blogu, jer onaj reality show iz vlade, pa to je da se svi kolektivno izvinemo i velikom bratu, i menjanju žena i 48 svadbi, svemu sličnom što smo optuživali za kontaminaciju uma i duše, a i Pink i VM da dobro razmisle dal među tim iz vlade ima nekih koji bi im podigli rejting, ono kuća snova par Ilić-Šutanovac npr ( joj tek sad cujem za obracun Milic -Sutanovac na Zvezdari :)) , al nekako smo svi i ovde fini. )
Što rekla moja pokojna Nana „pusti Jelenu ona bi i na dupe progovorila ako ne može drugačije,“ verujem da bih mogla plasirati prizore iz svakodnevnog života tipa širila sam veš jutros i nešto razmišljam..., pa evo šta ima u Ekonomistu koji širi liberalnu ekonomiju, ili kako su mi u depresiji Aleksandar Mekol Smit i njegove divne knjige o likovima oko damske detektivske agencije proširili vidike u stanju sužene mi svesti od selidbe, mogla bih i o novom smrtonosnom virusu koji se širi Kinom, mogla bi i o ćaletu koji šalje SMS da je počeo da se širi miris roštilja koji upriređuje zarad sigurne pobede bivšeg mu zeta u koju ne sumnja i široko je podržava, al nije ni to to, shvatila sam da se i konkurencija širi. Mislim, ljudi jedna je reklama za Avangardiju na radiju B92, oblačite se jer život ne može da čeka!
Nego da ne širim ja dalje, da podelim sa vama, u dane ove besmislene šutnje koja će kao da smanji efekat dnevnopolitičke vulgarizaciji apsolutno svega koja u Srbiji skoro unlimited šire oni iz vlade već 5 godina, delove sjanog intervjua/dvostrukog koje je Zoran Đinčić dao zajedno sa Slavojem Žižekom na predlog Suddeutsche Zeintung još davne 1999, a preneo Vikend Danas., boldovala ja. Koliko mi se svidelo skoro sve što je Đinđić još tada pričao, ima delova u kojima me Žižek, kao i obično, žešće nervira, pa njih neću uvrstiti ovde ostavila am deo o Maršalovom planu kao ilustraciju, imate sve i na sajtu www. filozofija.info.
SZ-Magazin: Gospodine Đinđić, kad ćete postati predsjednik Srbije?
Đinđić: Ne, to će trajati puno, puno duže. Kao prvo, bit će teško zajamčiti i minimalni okvir za svakodnevni zajednički život. Sigurno je da će narodi ove regije moći izaći jedni s drugima na kraj ako imaju zajednički cilj. A to može biti samo približavanje Evropi.
Đinđić: Ni ja ne vjerujem da će Srbi i Albanci ikada biti braća. Ali miroljubiv zajednički život smatram mogućim, to nije utopija.
Đinđić: Srbija je komplicirana zemlja. Da bismo je razumjeli, moramo znati da Srbi imaju tri velika sna, koji su svi na neki način ispravni i legitimni, ali koji se nikad nisu obistinili: socijalizam, nacionalizam i tradicionalizam. S tim snovima se u Srbiji pravi politika.
Đinđić: Milošević stoji upravo u toj tradiciji kad kaže da ćemo pobijediti NATO. On je to stvarno ozbiljno mislio! I najveći dio ljudi mu je vjerovao! Ali, sad su se probudili. Za to je bilo krajnje vrijeme, jer ako ta ideologija ne nestane, onda ni u budućnosti nećemo biti normalan narod. Moramo promijeniti sve, jer inače se ništa neće promijeniti. SZ: Gospodine Đinđić, znači li to za vas kao političara da istovremeno morate gledati naprijed i unatrag?
Đinđić: Ako ne dođe do radikalnog ozdravljenja političke kulture, onda je to doista najvjerojatnija posljedica - kolaboracija između dijelova Miloševićevog aparata i dijelova opozicije, dakle diskontinuitet političkog personala uz istovremeni kontinuitet politike.
|