Pre nego što pređem na pravu temu ovog bloga, mislim da je korisno da malo obnovimo znanje iz istorije Dubrovnika, kako bi imali potpuniju sliku kulturnih i političkih okolnosti i ambijenta koji je tamo preovladavao sredinom i krajem XIX veka. Mnogima će, zato, prvih nekoliko paragrafa ovog teksta biti suvišni ili dosadni, i takvima savetujem da preskoče taj deo i nastave da čitaju tekst koji sledi ispod slike Mede Pucića.
S.B. ili Sette Bandiere
Godina 972. ima veliki značaj u istoriji grada Dubrovnika. Naime, te godine su Mletački vojnici krenuli ka Levantu i planirali da usput napadnu grad, tada romanskog imena Ragusium, naseljen mahom srpskim življem izbeglim od Avara i Huna, a koji je u to vreme tek počeo da razvija svoju trgovinu i poljoprivredu, te da ga opljačkaju i ga da pokore. Predanje kaže da se, uoči napada, nekom lokalnom seljaku s neba javio Sanctus Blasius (Sveti Vlaho) i upozorio ga na opasnost koja gradu preti. Zahvaljujući tom nebeskom prikazanju, stanovništvo je blagovremeno organizovalo uspešnu odbranu, grad je izbegao razaranje, pokor i pljačke, a Blasius je slavljen kao svetac zaštitnik grada. Budući da su u gradu veliku većinu stanovništva činili Srbi, romansko (latinsko) ime grada je zamenjeno imenom Dubrovnik (pošto je grad bio okružen hrastovom šumom, dubravom), a kasnije (1348. godine) je izgrađena crkva zaštitniku grada i nazvana je crkva Svetog Vlaha, prema grčkom Vlasius (Βλάσιος).
Zanimljivo je da se Sveti Vlaho, rano-hrišćanski jermenski sveštenik i mučenik, podjednako slavi u rimokatoličkoj, istočno-pravoslavnoj, jermensko pravoslavnoj i anglikanskoj crkvi. Vlaho je umro u tamnici, mučen od Rimljana, 316. godine, a deifikovan je 1450. godine. Dan njegove smrti , 3. februar, se označava kao dan Svetog Vlaha, i na taj dan se u Dubrovniku pravi velika proslava i održavaju se izložbe, predstave i parade. Godine 2017. , za dan Svetog Vlaha, povodom 1700. godišnjice njegove smrti, u Dubrovniku je prvi put u istoriji srpska pravoslavna crkva organizovala “Veče svetom Vlahu”, a proslavi su prisustvovali vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije i biskup dubrovački Mate Uzinić.
Tokom svoje istorije, originalna crkva Sv. Vlaha iz 14. veka je stradala u zemljotresima i požaru (1706.), te je najzad 1715. godine dobila svoj današnji barokni izgled.
Grad Dubrovnik je tokom mnogih godina postojanja živeo u okruženju, a često i pod vlašću, Vizantije, Bugara, Srba, Mletaka, Otomanskog carstva, Napoleona, Autrougarske, Italije, Hrvatske, itd., to jest manje više svih koji su se kroz te krajeve namerili u osvajačkim pohodima. U periodu od sredine 14. veka pa do Napoleonovog osvajanja 1806. godine Dubrovnik je imao status nezavisne republike. Da bi opstala u takvom ambijentu, Dubrovačka republika je imala razvijenu diplomatiju, pomorstvo, i trgovinu i postala je značajan centar nauke, umetnosti, književnosti i trgovine na istočnom Jadranu. Među stanovnicima Dubrovnika veliku većinu su činili Srbi. Popis o maternjem jeziku Austrougarskih vlasti iz 1890. godine pokazuje da su Srbi činili 87% stanovništva, Italijani oko 8%, dok su oko 3% činili Nemci (Austrijanci) i oko 2% Mađari. Mnogi od tih Srba starosedelaca, ali ne i svi!, su tokom generacija preuzeli katoličanstvo kao svoju veru, ali su svi bez razlike za sebe govorili da su katolički Srbi. Takva su, jednostavno, bila vremena. Postoji i jedna pošalica koja za Dubrovčane kaže da njihova zaštita nije Sveti Vlaho (na latinskom Sanctus Blasius – S.B.) koji se nalazi na zastavi i grbu grada, već Sette Bandiere (S.B.), tj. sedam zastava. Aluzija je, naime, da Dubrovčane prati glas da lako istaknu zastavu bilo kog osvajača koji njima tog trenutka vlada; drugim rečima, da su politički oportuni. (Možda je deplasirano, ali moram ovde da podsetim na događanja oko Dubrovnika tokom ratova devedesetih godina prošlog veka, kada je osnovana “Treća dubrovačka republika” 1991. godine u hotelu Kroacija , i za prvog predsednika vlade izabran Aleksandar Apolonio. Ne znam samo koja zastava je tom prilikom bila istaknuta na Srđu).
Mnogo je Srba, katolika i pravoslavnih, koji su svojim životom i radom značajno doprineli bogatoj dubrovačkoj kulturi, umetnosti, diplomatiji, nauci, itd. Ovde nije mesto gde bi mogli svi oni da se nabroje i pomenu, ali to i nije cilj ovog bloga. Ovde ću pomenuti samo jednog, verovatno najuglednijeg Srbina, katolika i Dubrovčanina, iz XIX veka. U pitanju je Medo Pucić, rođen u Dubrovniku 1821. godine. Školovan u Italiji, Pucić je bio zanesen panslovenskom/jugoslovenskom idejom, družio sa sa uglednim Poljacima, Česima, Hrvatima, propagirao ujedinjenje svih Slovena, objavio je knjigu Spomenici Srpski, od 1395. do 1423., pesme Karađurđevka, itd. Njegovo ime na rođenju je bilo italijansko, Orsatto Pozza, ali ga je on kasnije preveo na srpski i ostao grof Medo Pucić do kraja života, 1882 . Bio je jedan od retkih Srba katolika koji je vodio poreklo iz dubrovačke plemićke porodice.
Medo Pucić 1821-1882
Godine 1868. Pucić odlazi u Beograd gde je bio učitelj mladom Milanu Obrenoviću sve do 1872. Ovi podaci će biti od značaja za dalji tok priče.
Nakon pripajanja Austrijskom carstvu 1815. Dubrovnik postaje deo kraljevine Dalmacije, a u njemu je uveden Italijanski jezik kao zvanični. Posle revolucija u Austrougarskoj carevini, zapravo nacionalnih pokreta u njenim delovima, 1848. godine, i liberalizacije u svim delovima carevine, dubrovački Srbi katolici stiču značajan uticaj. Godine 1867. Dubrovnik postaje prvi dalmatinski grad u kome je Srpska narodna stranka na izborima dobila opštinu, a 1890. Srpska stranka, potpomognuta drugim auonomašima, odnosi pobedu i vlada gradom sve do raspada Austrougarske 1914. godine. Na čelu mnogih uglednih Srba katolika je bio politički vođa Niko Pucić, brat Mede Pucića koji je gore spomenut.Ukratko, druga polovina XIX veka je u Dubrovniku bila socijlno i politički burna, nacionalni pokreti su bujali, kultura se razvijala i kosmopolitizam je bio opšte prihvaćen pogled na svet.
Čitaoci koji su se odlučili da preskoče prvi deo teksta, ovde mogu da nastave čitanje.
Vlaho Bukovac
U takvom Dubrovniku, 1855. godine rodio se Vlaho Bukovac, slikar, čovek o čijem životu i delu je ovaj blog. Preciznije, Bukovac se rodio u Cavtatu, predgrađu Dubrovnika, a njegovo ime na rođenju je upisano kao Biagio Faggioni. On je kasnije svoje italijansko ime, Biagio, promenio u Vlaho, a još kasnije, pod uticajem Mede Pucića, o kojem je već bilo reči, njegovog velikog dobrotvora i zaštitnika, svoje prezime preveo u Bukovac (na Italijanskom, faggio znači bukva). Tim imenom je kasnije i sve svoje slike potpisivao, a tokom višegodišnjeg boravka u Beogradu (videti dole) je na svojim platnima čak koristio ćirilični potpis.
“Dubrovačku granu” familije Faggioni je zasnovao Vlahov deda Giuseppe Faggioni, pomorac iz okoline Đenove. Posle neke oluje koju je doživeo blizu Dubrovnuka, u kojoj je oštećen brod kojim je plovio, stari Faggioni se nastanio u Cavtatu, i oženio sa Dalmatinkom Anom Kličan. Od njihovih potomaka, Vlahov otac, Agostino, se kasnije oženio s Marijom Perić i s njom imao četvoro dece – Jozo, Ana, Đorđo i Vlaho. Porodica je živela skromno, bavila se sitnom trgovinom, i Vlaho je od malih nogu morao svojim dečijim radom da doprinosi životu ukućana.
Među svojim najranijim sećanjima, u autobiografiji “Moj život”, Vlaho pominje odlazak u Dubrovnik na proslavu dana Svetog Vlaha. Tada se iz Cavtata u Dubrovnik putovalo brodićem, a prilazeći gradu s mora prostirao se lep pogled na karnevalske povorke, procesije, boje i uskomešanost praznujućeg sveta. Dubrovnik je u to vreme bio grad u kulturnom i komercijalnom usponu i prizor takve svetkovine je ostavio jak utisak na dečka koji tek raste.
Ovde valja napraviti malu digresiju o pomenutoj autobiografiji “Moj život” jer sam iz nje uzimao mnoge podatke prilikom pisanja ovog teksta. Ona je nastala iz Vlahovih beleški koje je tokom života vodio i kompletirana je integralnom obliku 1918. godine u Pragu, četiri godine pre umetnikove smrti. Kao nevelika knjihga ona je prvi put izdata 1918. godine u Zagrebu. Vlaho je bio nezadovoljan knjigom jer mu je bila namera da je izda na ćirilici, a povrh toga je urednik zagrebačkog izdanja, izvesni Božo Lovrić, svoj posao previše slovodno shvatio, pa se Vlaho mučio da u knjizi svoje originalne beleške prepozna. Priča je bila značajno izmenjena i u njoj je jedino hronologija događaja bila verna originalnom tekstu. U januaru 1919. godine Bukovac donosi svoje beleške u Beograd, u nameri da ih ponovo štampa, sada ćirilicom, i predaje ih Marku Caru, književniku, esejisti, i jednom od viđenijih ljudi iz književnih krugova tog vremena. Car, poreklom iz Herceg Novog, je neko vreme živeo u Zadru i intenzivno se družio sa Vlahom kadgod je umetnik bio u Dalmaciji. Među njima se razvilo veliko prijateljstvo, pa na jednom mestu u svoj knjizi Vlaho kaže da mu je Marko Car, pored porodice, najbliži prijatelj u koga ima puno poverenje. Zajedničkim radom Cara i Bukovca na originalnom rukopisu nastala je konačna verzija autobiografije “Moj život” koja je izašla iz štampe 1924. godine u izdanju Srpske književne zadruge.
Dva izdanja Bukovčeve autobiografije "Moj život"
Ja sam mnoge podatke navedene u ovom tekstu preuzeo iz ćiriličnog izdanja, koje, koliko mi je poznato nije kasnije izdavano. Hrvatsko izdanje iz 1918. je kasnije štampano kao reprint, 2009. godine, bez izmena. Ali, da se vratimo našoj priči.
U školi se Vlaho nije isticao znanjem i vrednoćom i uglavnom se, u potaji najčešće, bavio crtanjem i slikanjem. Te svoje početničke slike je prodavao na komad, za krajcaru, a malo novca što je sakupio je ponovo trošio na slikarski pribor. Verujući da će možda imati više sreće u Americi, obećanoj zemlji, kad mu je bilo 11 godina Vlaho sa stricem I strinom odlazi u Njujork. Uopšte, ceo taj početni period Vlahovog života se čita kao da ga je Dikens pisao, jer obiluje nepravdom, izrabljivanjem dece, siromaštvom i žudnjom. Posle četiri godine provedene u Americi, gde je nakon smrti strica strpan u popravni dom, a navodni “koledž”, Vlaho se razočaran vraća u Cavtat bez prebijene pare. (Valja reći da je tokom svojih boravaka u dalekom svetu, Vlaho uvek imao želju da se vrati svome domu, i iskazivao veliku toplinu prema svojim roditeljima i svojim najbližima.)
Tada počinje naredni period u Vlahovom životu - odlučuje da se bavi pomorstvom sa ciljem da jednog dana postane kapetan. Taj pomorski život , koji ga vodi do Turske, Engleske i u mnoge zemlje Mediterana, je bio fizički zahtevan i opasan, te se u jednom trenutku, posle pada na palubi, Vlaho ozbiljno povredi i završi na lečenju u Istambulu. Delimično oporavljen, Vlaho se vraća u roditeljski dom, gde ponovo počinje da slika u slobodnom vremenu. Kako od toga nije bilo mnogo koristi, on sa svojim starijim bratom Jozom ponovo pođe u Novi Svet, ovog puta u Peru. Posle mnogo peripetija i nepredvidljivih događaja na tom putu (revolucija u Portoriku, na primer), Vlaho stiže u Peru i tu uspeva da se zaposli u fabrici vagona gde mu je posao bio da slika ukrasne brojeve na vagonima. To je bio stabilan i pristojno plaćen posao, ali ne previše zadovoljavajući za jednog slikara. Nezadovoljan, on se posle nepunih godinu dana obreo u San Francisku.
Tu se Vlaho delimično snalazio radeći kao konobar kod nekih zemljaka, sklapa poznanstva i sve više slika portrete prema fotografijama. Poznanstvo i prijateljstvo sa nekim jevrejinom, koji ga je primio na stanovanje, mu je omogućilo da slika, uglavnom portrete, i te svoje slike povoljno prodaje svojim klijentima. Tada je prvi put počeo sebe da doživljava kao slikara. Prijatelj mu je pomagao da nalazi mušterije za svoje portrete i Vlaho je sakupio pristojnu sumu novca s kojim je želeo da se vrati u Cavtat. Tako je i uradio.
Posle burnog putovanja vozom do Njujorka (voz je na putu pretrpeo udes, oko 30 putnika je poginulo, a celokupan Vlahov novi prtljag je u požaru uništen), Vlaho brodom stiže u Evropu i, najzad, u svoj Cavtat, 1876.
U tom periodu, Vlaho sve više slika, a poznanstvo i prijateljstvo sa Medom Pucićem, savetnikom i pokroviteljem, mu pomaže da svoje slike proda i delimično ih prikazuje u apoteci uglednog Mata Šarića, jednog Medovog prijatelja. Često putuje po Dalmaciji i slika, upoznaje viđene ljude iz svog zavičaja, a Pucić ga preporučuje Štrosmajeru poznatom crkvenom velikodostojniku, koji je umeo da prepozna talenat mladog slikara. Vlaho mu šalje svoju sliku “Sultanija”. Iako su slike pravljene u to vreme bile proizvod jednog veštog ali samoukog slikara, Pucić i Štrosmajer su odmah prepoznali Vlahov istinski talenat i uvideli da njihov štićenik treba da stekne ozbiljno slikarsko obrazovanje u svetu. I zaista, uz pomoć i preporuku J. J. Štrosmajera, i u društvu grofa Mede Pucića, Vlaho 1877. godine odlazi u Pariz da se upiše na čuvenu slikarsku Akademiju, École des beaux-arts. Pre polaska, na nagovor grofa Pucića, Vlaho menja svoje prezime u Bukovac, pa se s tim imenom i upisuje na studije. Tom prilikom je izjavio: Imena Fađoni nijesam imao rašta da se stidim, ali zbog rođene grude, zbog slatkog našeg jezika, koji sam naučio sricati sa majčinih usta, ja sam taj ustupak svome rodu učinio, pa se nadam da mi oni, koji ostaše Fađoni, neće za to zamjeriti kao što tvrdo vjerujem da ni budući Bukovci neće s toga imati da se stide.
U Parizu Vlaho upoznaje čuvenog češkog slikara Jaroslava Čermaka koji mu savetuje da na Akademiji studira kod Aleksandra Kabanela (Alexandre Cabanel), tada vodećeg francuskog slikara koji je pripadao akademskom pravcu i bio omiljeni slikar Napoleona III. To nije išlo sasvim glatko, ali ga je na kraju Kabanel prihvatio, prepoznavši u njemu istinski umetnički talenat i slikarsku strast, i Vlaho postaje redovni student čuvene École des beaux-arts. Tokom studija postali su i veliki prijatelji.
Alexandre Cabanel učitelj i prijatelj Vlahe Bukovca
Za Kabanela se govorilo da je njegovo slikarstvo nastavak tradicije velikih majstora kao što su Jean Auguste Dominique Ingres i Eugene Delacroix.
Studije u Parizu su imale presudan uticaj na Vlaha Bukovca. Tu je usavršio svoju tehniku, izgradio prepoznatljiv stil i razvio se u slikara od poštovanja i reputacije. Ukratko, u Parizu Vlaho je savladao zanat velikih slikarskih majstora. Njegov veliki san je bio da izlaže u čuvenom Salonu u Parizu. To mu je prvi put pošlo za rukom kada je njegov rad “Crnogorka” bio primljen i izložen (ovaj rad je inspirisan Čermakovim motivima iz Crne Gore).
Crnogorka
Ipak, vrhunac njegovog uspeha, koji mu je doneo istinsku svetsku slavu, je bilo platno “Velika Iza”, ili “La Grande Iza”, koje je u Salonu 1882. godine bilo istaknuto na najvidnijem mestu i koje je pobralo hvalu svih likovnih kritičara tog vremena. Tom slikom Vlaho Bukovac je postao istinski slavan.
Nastanak platna “La Grande Iza” je priča za sebe. Naime, u to vreme je bulevarska štampa objavljivala roman u nastavcima, “La Grande Iza”, petparačko štivo beznačajnog pisca Alexix Bouvie-a, o avanturama izvesne kurtizane Ize, štivo koje je steklo masovnu popularnost. Vlaho je zamišljao kako bi ta Iza mogla da izgleda i odlučio da je po svojoj zamisli naslika. Za Izu mu je poziralo nekoliko modela, slikao je i brisao, dok nije najzad u poslednji čas uspeo da završi platno i odnese ga u Salon.
La Grande Iza
“Velika Iza” mu je donela slavu i priznanja slikarske kritike tog vremena.
Valja ovde pomenuti da je ta slika sada deo kolekcija Pavla Beljanskog u Novom Sadu, i da je 2013. godine u Domu vojske otvorena izložba posvećena samo ovoj slici i okolnostima pod kojima je svojevremeno nastala.
Posetioci na izložbi “Velika Iza” Vlaha Bukovca otvorenoj 2013. godine u Domu Vojske u Beogradu.
Postoji mnogo klasičnih slika koje prikazuju nagu ženu, zavaljenu ili ležeću, na kauču, ili sofi, ili divanu (Goja prvi dolazi na pamet), ali Iza je specifična po tome što ona posmatrača gleda pravo u oči, što leži u pomalo neprirodnom pložaju, i što se na podu nalazi raširena koža lava. U strogom, gotovo kanonizovanom klasičnom maniru ovo je bio veliki novitet. Usuđujem se ovde da nagađam (ovo je strogo lična špekulacija!) da je “La Grande Iza” bila Vlahov “odgovor” na čuveno platno francuskog majstora J. A. D. Ingres-a “La Grande Odalisque”.
La Grande Odalisque
Publika i kritika je bila oduševljena uprkos zgražavanju puritanaca, a fotografije i reprodukcije Velike Ize se prodaju bolje nego fotografije bilo koje druge umetničke slike. Taj uspeh Bukovca spasava od besparice, on sve više putuje, pravi atelje u Parizu 1880. godine, s bogatim engleskim trgovcima umetničkih slika često odlazi u London I prodaje svoja platna. Međutim, taj bogataški život počinje da mu postaje monoton.
Na poziv srpskog kralja Milana Obrenovića, Vlaho iz Pariza dolazi u Beograd 1882. godine na dvor i tu slika kraljicu Nataliju. U predstavljanju kraljici Nataliji Vlaho će reći: Rodom sam iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, moj je jezik isti, kojim se govori u Beogradu. Oduševljen tim portretom, kralj Milan mu predlaže da naslika i prestolonaslednika Aleksandra Obrenovića. Pre odlaska iz Beograda, Vlaho je još naslikao portret Laze K. Lazarevića.
Na dvoru Obrenovića, Bukovac je primljen s velikim poštovanjem i o tome piše pohvalno u svojoj autobiografiji. Između ostalog, Vlaho kaže: “Топио сам се од милине, слушајући у тако отменом кругу свој матерњи језик, тај слатки и красни језик, од ког се у туђини бијах готово сасвим одвикао! Био сам поносан што је то мој народ — храбар и бистар народ, који је, ето, у име Бога, закорачио на пут слободе и цивилизације.”
Kraljica Natalija Obrenović
Na polasku iz Beograda, Vlaho od kralja saznaje da je njegov zaštitnik i nekadašnji učitelj kralja Milana, grof Medo Pucić, umro.
Nazad u Parizu, Vlaho nastavlja da slika, i saznaje da je u gradu Kralj Nikola crnogorski. Kralj ga lepo primi i pozove da pođe s njim na Cetinje da napravi portret njega i njegovih vojvoda i junaka. Već tokom putovanja, Vlaho postaje nezadovoljan odnosom prema njemu kao da je posluga, i takav odnos se nastavio i po dolasku na Cetinje. Sedeći zaludan, a već potrošivši novac na boje i pribor, Vlaho provodi tri meseca pokušavajući da započne posao zbog koga je došao. Nekom prilikom se požalio jednom kraljevom rođaku i ovaj uredi da Vlaho sutradan dođe na dvor kralja Nikole i počne da slika. Kad je Vlaho došao u dogovoreno vreme, kralja nije našao i rečeno mu je da je kralj otišao u lov. Vlaho reče da će pričekati par sati, ali tada mu je saopšteno da lov obično traje dve do tri nedelje. Ipak, zahvaljujući upornosti, Vlaho je naslikao kralja i njegovu porodicu, umesto vojvoda i heroja kako mu je obećano. Na kraju je obavio posao, naplatio svoje usluge i razočaran otišao iz Crne Gore. Knjaz ga je za trud odlikovao Danilovim krstom trećeg stepena.
Sledeću deceniju i više, Vlaho mahom boravi u Parizu, ali često se vraća u Dalmaciju. Od 1887. do 1897. najviše živi u Zagrebu i Đakovu kod biskupa Štrosmajera. Tu je naslikao portret Štrosmajera, a oko sebe je neprestano okupljao mlade i perspektivne hrvatske slikare. U hrvatskoj vikipediji piše da je Vlaho slikar koji je izvršio fundamentalan uticaj na hrvatsku slikarsku tradiciju u koju je uneo duh francuskog slikarstva. Zaista, on je bio odgovoran za svojevrstan preporod i novi polet u hrvatskom slikarstvu i zaslužuje sve pohvale za taj trud. U njegovo vreme Zagreb postaje izuzetno živ likovni centar, Vlaho se zalaže za podizanje ateljea umetnicima i za izgradnju Hrvatskog izložbenog salona. Prva izložba, 1898 . koju je ostvarilo tek osnovano Društvo hrvatskih umetnika dovodi ga u sukob sa konzervativnim i politički povezanim Isom Kršnjavim koji je zagovarao tesnu saradnju sa Mađarskom. Sa svoje strane, Štrosmajer je bio odan ideji panslavizma, ali pod kapom Habzburške monarhije. Zbog tog sukoba sa Kršnjvavim, ili “afera” kako ih sada nazivaju, Vlaho napušta Hrvatsku da se više u nju ne vrati.
Tokom boravka u Parizu, Vlaho je 11 godina bio u vezi sa poznatom milosnicom zvanom Minjon, popularnom u visokim krugovima. Ona mu je bila i model za veliki broj poznatih aktova (“Velika Iza”, “U kupatilu”, “Akt usnile žene”, itd.) , a i ljubavnica. Kada je, u svojoj 37. godini, odlučio da svije gnezdo sa mnogo mlađom Dubrovčankom Jelicom Pitarević, on napuni pištolj ćorcima i ponudi svojoj dugogodišnjoj ljubavnici da ga ubije ako već ne može da živi bez njega. Ona uplakana uvidi da je Vlaho istinski voli i oslobodi ga.
Kasnije, u svojoj 40. godini, 1892., Vlaho se oženio sa više od 20 godina mlađom lepoticom Jelicom, i s njom dobije četvoro dece – “moje gnezdo” kako ga je zvao. Njegove dve ćerke su se kasnije zainteresovale za slikarstvo, a Jelica, istog imena kao i majka, je upisala studije slikarstva. Žena Jelica mu je često pozirala, ali se Vlaho trudio da je na slikama predstavi kao malo stariju jer mu je bilo pomalo neprijatno što je ona toliko mlađa od njega.
Moje gnezdo, 1897
Pod pritiskom sukoba u Zagrebu, Vlaho odlazi u Beč, ali tamo se zadržava samo godinu dana. Bez obzira na sve zaslužene pohvale i priznanja, u svojoj autobiografiji on samo usputno pominje svoj boravak u Beču. Koristeći svoje ranije poznanstvo sa Čermakom, Vlaho uspeva da za sebe osigura stalno i dobro plaćeno nameštenje na Umetničkoj Akademiji u Pragu, i posvećuje se pedagoškom radu. Na profesorskom položaju u Pragu je ostao do kraja života 1922. godine.
Tokom dve decenije života u Pragu, Vlaho je duboko patio za svojim zavičajem, bez obzira što je ubrzo postao redovni professor, a vlada mu je odobrila pozamašnu sumu novca da uredi svoj atelje. Prag je tada bio jedan od četiri evropska centra za studije slikarstva - Pariz, Minhen, Beč i Prag. Zbog nostalgije za zavičajem, ili iz nekog drugog razloga, Vlaho oko sebe okuplja mlade studente slikarstva, skoro isključivo Srbe. On se sa njima družio i na časovima i u svom prostranom domu, na proslavama i sedeljkama. Studenti su ga izuzetno poštovali i voleli.
Vlaho Bukovac okružen svojim studentima u Pragu početkom XX. veka (među njima negde je i moj deda Todor).
O tom periodu u praškoj Akademiji je 2017. godine napravljen je dugometražni dokumentarni film “Prag i srpski slikari” reditelja Nenada Ognjenovića koji je prikazan u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, Republici Srpskoj, itd.
Ceo film se može naći na Youtube stranici
Zalazeći u kasnije životne godine, Bukovac postaje depresivan, ali nastavlja da slika. Iz tog perioda potiču dve neobične slike. Jedna prikazuje glave ljudi koje je poznavao, uključujući i svoju glavu, a druga glave njegove dece.
Ta melanholija je pojačana i time da mu je majka umrla i da je posle operacije čira godina dana bio sprečen da slika. Pred kraj života je fizički oslabio i u svoj dnevnik zapisao: Željan sam Sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi.
Veliki umetnik Vlaho Bukovac, koga je strast za slikanjem vodila kroz ceo buran život, po svim krajevima sveta, umro je od moždanog udara 23. Aprila 1922. godine i sahranjen je u Cavtatu gde se i danas nalaze njegova kuća i muzej. Tokom života bio je nagrađivan najvišim priznanjima, među njima i članstvom u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti
Pre dve nedelje, 24. decembra 2020. godine, u galeriji SANU je otvorena izložba slika Vlaha Bukovca koja će trajati do 28. marta 2021. Izložba je pripremana par godina, i planirana za otvaranje u proleće 2020. ali je zbog virusa i ostalih smetnji otvorena sa zakašnjenjem.
P.S.Ovde želim da istaknem da moja želja nije bila da raspravljam srpsko-hrvatsko pitanje nacionalnosti velikog Vlaha Bukovca. Po rođenju, on je dete Italijana i Dalmatinke (Dubrovčanke). U vreme kad je rođen, Hrvatska nije uopšte postojala, niti je Dubrovnik bio deo nje.(Dubrovnik je priključen Hrvatskoj banovini tek 1939. godine). Njegov uticaj na hrvatsko slikarstvo je izuzetan i Hrvati treba da ga slave na sav glas jer je tu slavu zaslužio. Ali, što se tiče državljanstva, ja bih se držao "titule" iz naslova izložbe koja se trenutno održava u SANU. Vlaho je Dalmatinski slikar.