Živimo u vremenima u kojima se po ko zna koji put do krajnjih granica testiraju sami temelji našeg okruženja. Jer, možda bi delom i na primeru globalne pandemije mogli da se prepoznaju neki od osnovnih mehanizama koji čine jedno društvo, a koji na određeni način verovatno i predstavljaju razloge njegovog postojanja.
Naime, autori koji se ovim bave zaključuju da se sva društvena pitanja mogu u stvari svesti na jedno - na nekakvo rešenje univerzalne jednačine koju nazivaju Društvenom dilemom, sa kojom se svako od nas neizbežno svakodnevno suočava. Jednačinom koja govori o tome kako (i zašto) uskladiti lični interes sa interesom društva (gde u slučaju pandemije, na primer, pitanje Društvene dileme postaje poprilično očigledno).
Sad, prema autorima svako vreme, u zavisnosti od različitih istorijskih, ekonomskih ili tehnoloških okolnosti, daje neki svoj kontekst u okviru koga se odigrava Društvena dilema. A opet, po njima, u svim mogućim okolnostima, osnovu Društvene dileme uvek čine ista tri faktora - znanje, osećaj smrtnosti pojedinca i poverenje (gde i ovaj zaključak istraživača izgleda da tekuća pandemija, takođe, prilično očito potvrđuje).
Prvi i drugi faktor, iako prepoznati u okviru istraživanja, i dalje u smislu Društvene dileme ostaju na određeni način prilično nedokučivi, dok se treći - poverenje - prepoznaje kao ključni, do te mere da se i prva dva dobrim delom upravo na njega i svode. Posebno ako se uzme u obzir da se istraživači generalno ovim problemima (posebno problemom poverenja), koliko god oni u stvari i bili suštinski, ozbiljnije bave tek zadnjih dvadesetak godina. I to ne prevashodno iz nekakvih akademskih pobuda, već pre iz komercijalnih - najviše zato što izgradnja poverenja predstavlja osnovu, između ostalog, i marketinga, medija, društvenih mreža, politike, ili investicionog bankarstva.
Kad bolje razmislimo, poverenje bi stvarno i moglo biti osnova svega. Jer, da li bi ušli u taksi da nemate nekakvu elementarnu veru u vozača? Ili kupili burek u pekari, poslušali lekara, oficira ili profesora? A opet, o poreklu poverenja još uvek se vrlo malo zna. Naime, da li je poverenje biološki uslovljeno, odnosno, da li je ugrađeno u gene sa kojima se rađamo (što istraživači objašnjavaju činjenicom da smo verovatno više nego mnoge druge vrste uslovljeni drugima, bar kada je opstanak u pitanju)? Da li ga stičemo u ranijim danima, ili se ono gradi čitavog života kao svesno moralno pitanje? Ili se možda pre radi o emociji nego o svesnoj reakciji?
U stvari, koliko god pomenuta tema i bila kompleksna, istraživači ipak jesu došli do određenih odgovora. Prvo, delom biologija, ali delom i samo društvo (kroz obrazovanje, kulturu, religiju, umetnost ili politiku) i porodica grade u čoveku osećaj početnog poverenja prema okruženju. Sad, naravno da na ličnom nivou poverenje može na kraju ispasti opravdano ili izigrano, ali gledano kolektivno te lične dileme izgleda da ipak na kraju ispadaju i potpuno nebitne. Naime, prema istraživačima, bitno je da gledano na čitavoj populaciji većina jeste vredna poverenja.
I to je ono „što čini da se svet okreće". A ako ikada i prestane da bude tako, po njima, prestaće sve.
Na kraju krajeva, izgleda da se stvarno svi problemi i mogu svesti na dve stvari - na pogrešno usmereno poverenje ili nepoverenje. Ili što bi neki rekli: „Reci mi kome veruješ, i reći ću ti ko si."