Dve stari bez kojih ne bih mogao da zamislim svoj zivot su muzika i sport (ovde ne pricam o porodici). To me pokrece, daje energiju i smisao zivotu. Nema lepseg osecaja nego kada proradi stomak, onako iz zadovoljstine. Meni stomak radi, za razliku od bivseg premira VdrK, iz najboljih namera i najlepsih emocija; kada posetim neki koncert, cujem stih, vidim enegriju na bini, ili kada neki sportista ucini nesto sto iz sporta porodi umetnost.
To su momenti. Genije u trenu ucini potez koji ce postati vecnost. Verovatno da toga nije ni svestan, a onda stadionska groznica ucini svoje. Maestro je rodjen. To su momenti u kojima uzivam.
Da li su to oni Armandovi driblinzi iz Meksika, ili Van Bastenov volej u finalu evropskog finala, ili Dejin lob Zubizareti, ili Zinedinov i Panenkin penal u finalima svetskog i evropskog prvenstva, ili Zidanov volej u finalu Lige sampiona protiv Bayera, ili cuda i drugih, manje poznatih igraca, i manje popularnih sportova?
I mi smo imali nekoliko umetnika. Piksi je u Veroni dao jedan od najlepsih golova koji je jedan nas igrac postigao na medjunarodnoj sceni. To je onaj prvi gol Spancima u osmini finala SP u Italiji. Da ga ne objasnjavam. Onima koji ga se ne secaju moje reci nista nece znaciti, onima koji ga se secaju moje reci nece biti potrebne. Ili Sinisa Mihajlovic koji je na utakmici Lazio - Sampdoria postigao het trick iz slobodnih udaraca. Dosad NIKOME u fudbalu to nije poslo za rukom!
Sinisa Mihajlovic ce postati prvi srpski trener, posle deset godina, koji ce voditi jedan italijanski klub - Bolognu. Poslednji nas trener u Italiji je bio Vujadin Boskov. Danas, kada ga budu predstavili, bice to kruna jednog napornog rada, jedne zelje i volje coveka koji je sportu dao sve.
Nikoga Sinisa Mihajlovic nije ostavljao ravnodusnim. Bio je kontroverzna lisnost, i u zivotu i na terenu. Ako bi se vodio etickim standardima, nikada mu ne bih oprostio koketiranje s najgorim kriminalcima koje je ova zemlja imala, niti sto je pljunuo onog nesrecnog Jeremisa posred lica, ili sto je Vijeru nazvao "camugom". Mogao bih i dalje kad bih hteo.
Ali kao veliki zvezdas nikada mu necu zaboraviti onu golcinu Bayernu na Marakani. Tada me je kupio. Posle je rekao da ce Partizanu dati gol sa Autokomande. Tada me je kupio za ceo zivot.
Posle je vadio reprezentaciju iz fekalija, kako bese gol Slovacima, gol Iranu....bilo ih dosta, barem devet i to uglavnom svi iz slobodnih udaraca. A najvaznije je bilo ono na Maksimiru, iako nije dao nijedan gol, bez njega ne bismo pobedili (taj remi je ipak bio pobeda). Dan kasnije ce jedan beogradski dnevni list staviti na naslovnu stranu njegovu sliku uz naslov Maksi mir!.
Kada je resio da prestane s fudbalom napravio je najbolju festu u Vojvodini. Doveo je citav fudbalski krem Italije i njegovog Intera. Sve one zvezde dosle su zbog njega, na onaj opskurni stadion, tako jadan da su se verovatno sve te zvezde setile svojih pionirskih pocetaka. Ali, dosli su. Zbog Sinise.
I on je doveo i druge sportiste, svoje prijatelje, ne samo fudbalere. Doveo je i dvojicu svojih sinova, dve kceri i svoju lepu zenu. I sve je bilo veilcanstveno i odisalo je pozitivnom atmosferom.
Godinu i kusur dana kasnije, on odvazno preuzima jedan veliki, ali danas posrnuli klub. Svetla pozornice, sto bi rekao pesnik, sada su onamo i nama ostaje samo da mu pozelimo da ostane veliki sportista kakav je bio i dosad.