Gost autor:Kristina
S obzirom na to da je prethodni blog pokrenuo stvari sa mrtve tacke, makar u tome da su se mediji malo trgli i objavili nekoliko rubrika, evo jos jednog priloga moje drage prijateljice Kristine:
Neiscrpna tema je obrazovanje u Srbiji, a kao najnoviji povod je inicijativa nastavnika da dobiju status službenih lica, zbog nasilja koje trpe u školama.
Oduvek sam kao inženjer volela lep izraz za ovu vrstu rešenja, tzv „end of pipe solution". Ovaj izraz je popularan u oblasti zaštite životne sredine, jer praktično kaže da zagađenje ne rešavate na početku procesa, već čekate da izađe na kraju cevi pa da se njime bavite.
Najveći broj školi u Srbiji već ima policajca koji dežura skoro obavezno u obe smene kao obezbeđenje. Nasilje je i dalje evidentno uprkos ovoj dodatnoj zaštiti uvedenoj u školu. Sada će nastavnici dobiti status službenih lica, pa onda možda i oružje. Ok, strašno je šta mnogi nastavnici trpe, to sam već rekla prvi put u gostovanju i divim se njihovoj snazi da se odupru reformama reformi i svim novim pravilnicima i da pokušaju ipak da ostvare kontakt sa decom i prenesu im znanje.
Samo sam htela da pitam zašto sve rešavamo „na kraju cevi". Zašto se ne zapitamo kako da sprečimo to nasilje i zašto su deca nasilna. Možda ima još neki problem i možda treba krenuti od početka procesa. Možda ih treba pitati zašto im je škola sve mrskija i zašto su toliko besni. Možda...
Pošto već pokrenuh pitanje, opet ja o takmičenjima: čemu ona služe i šta hoćemo da postignemo njima. Moje skorašnje iskustvo kao roditelja sa takmičenjima je zastrašujuće i pitam se da li je tome recimo posvećena prava pažnja. Lutajući po Ministarstvu prosvete više od dva i po meseca zaključila sam da uopšte nema sistematike i strategije u procesu takmičenja, ova praksa je nasleđena iz prošlih vremena i sve je ostavljeno savesti i kreaciji pojedinaca. Možda bi trebalo napraviti neku dobru analizu dosadašnjih rezultata i pitati takmičare kako im se to dopada i šta bi voleli da dodaju/promene. Možda....