Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču.
(Ivo Andric - Nobelovska beseda, 1961)
Čitajući nešto, jednom sam naišao na sledeću rečenicu: "Mi prihvatamo kao istinu ono što se moze dokazati logickom snagom argumenta, neumoljivim rezultatima eksperimenta ili uverljivošću priče". Uverljivošću priče?! Posle mnogo čitanja i razmišljanja, učinilo mi se da razumem šta je pisac ove rečenice hteo da kaze.
O tome je ovaj blog. O priči.
Gianbattista Vico
Priča se iskazuje jezikom, a Gianbattista Vico je prvi čovek u modernom vremenu koji je razmišljao o upotrebi jezika, i to u sledećem kontekstu. Po njemu, postoje tri doba u ciklusu istorije: mitološko doba, ili doba bogova; herojsko doba, ili doba aristokratije; i doba naroda (populusa), posle čega nastaje ricorso kada se seo ciklus obnavlja. Svako od ova tri doba proizvodi svoj karakteristični jezik koji Viko naziva poetski, herojski ili otmeni, i vulgarni. Ovi načini upotrebe jezika se još zovu hijeroglifski, hieratički, i demotski. Hijeroglifska faza je, za Vikoa, "poetski" način korišćenja jezika; hieratička faza je uglavnom alegorijska, a demotska je deskriptivna.
[I ja ne pišem ovo napamet da bih propagirao neku prevazidjenu teoriju nekog Italijana s početka 18. veka: ako razmislite o naraciji komunizma bivše Jugoslavije, na primer, jasno se moze razlikovati doba pre Drugog Svetskog Rata i Španskog rata (doba bogova), doba samoupravljanja (herojsko), i doba dogadjanja naroda. Svako sa svojim karakterističnim jezikom i pričom. Ali, ovo je više slika ljudske svesti nego neke konkretne stvarnosti]. Da se vratimo na temu.
Hijeroglifski jezik se istorijski najčešće vezuje za Homera i, velikim delom, za Stari Zavet, ne u smislu korišćenja znakova, kao u hieroglifskom pismu, već da su upotrebljene reči posebna vrsta oznaka. Naglasak je na tome da reči povezuju subjekat i objekat posebnom vrstom energije - one deluju kao dinamičke sile. Neke reči, kao "kletva" i "čini" su ključni deo ovoga procesa. U Homerovom jeziku, reči kao duša, um, vreme, hrabrost ili misao su koncepti koji su otelotvoreni u specifičnim objektima. Razlika izmedju reči i objekata, u ovom načinu upotrebe jezika skoro da ne postoji. (Narod je partija). Recimo, reč kairos, znači ključni trenutak u vremenu, ali je nekad označavala vrh strele koja leti. Pre Sokrata, učitelji kao Heraklit ili Pitagora, ili Buda, ili Isus, su se izrazavali, već prema onome što nam je od njih ostalo, verbalno i pomoću iskidanih aforizama kosmičke reference, kao što je "panta rei", ili "ne jedi pasulj" (Pitagora).
Sa Platonom dolazimo do druge faze jezika, metonimičke kako je zove Jakobson, one koju proizvodi intelektualna elita. U ovoj fazi nastaje jezik analogije, gde jezik postaje imitacija realnosti van njega, i koja se, realnost, moze direktno preneti rečima. Osnovni način ovakve upotrebe jezika se nalazi kod Sokrata koji kaze da nista ne zna već da traga za nečim. U tom smislu, Platon, u Republici posebno, razlikuje klasu koja istinu zna, i narod koji treba da veruje, i koji je korisno lagati ako ga je potrebno ubediti.
Treća faza upotrebe jezika istorijski nastaje sa Bejkonom i Lokom, gde se uočava jasno razdvajanje izmedju subjekta i objekta. U ovoj fazi, jezik se primarno koristi kao način da se opiše prirodni poredak stvari. I to je način na koji mi danas razumemo upotrebu jezika, (mada je ne koristimo tako stalno!). Verbalna struktura se postavi pored onoga što treba da opiše, i tada se zove "istinitom" ako postoji zadovoljavajuća korespondencija izmedju te verbalne structure i objekta koji opisuje. Prema Vikou, ovo je "vulgarna" faza jezika, koja je uvek postojala u populusu, ali nikad nije ranije bila u usponu. Na ovoj upotrebi jezika je nastala induktivna nauka kakvu danas znamo: ideja da je Zemlja ravna, statična, i u centru kosmosa, kao što svako vidi, je iluzija naših čula, ili slučajnost. Racionalni argument je taj koji na je na kraju ubedio čoveka da se, zapravo, Zemlja kreće oko Sunca, u da su sve ostalo iluzije nasih čula - uprkos tome, mi i danas govorimo o "zalasku" Sunca, ali to je druga tema. U ovakvoj, racionalnoj, upotrebi jezika postavi se sled reci koje se, kao vojnici, posalju da se izbore za svoju stvar, nakon cega, na kraju, kao Marcha Final, nastupa Istina. Problem iluzije i realnosti, na taj način, postaje centralni problem u ovoj trećoj fazi upotrebe jezika. Jedan od prvih pisaca koji je koristio ovakav jezik je Makijaveli koji je, kao Platon pre njega, opisao taktičku upotrebu iluzije u umetnosti vladanja narodom.
Ova tri gornja paragrafa su mi bila potrebna da dodjem do centralne teme ovog bloga - do narativa. Svi mi imamo priču. Zivotnu (o kojoj bi roman mogao da se napiše!), ili drugu. I u načinu komuniciranja koristimo sve tri forme upotrebe jezika. Ljudi obično kazu da se običan svet izrazava u prozi. To, naravno, nije tačno. Ako ste ikad nekog zaustavili na ulici i pitali ga za vreme, vi niste od toga dobili prozu - dobili ste čistu Virdziniju Vulf, ili Čerevićana. Onaj ko u svakodnevnoj situaciji priča u prozi izrazava se "knjiski", i ljudi ga obično izbegavaju, ili mu se smeju.
Ta biblia to hagia je originalni Grčki naziv za Bibliju i znači "sveti spisi", dakle skup svetih knjiga. Ona je narativ o nastanku u Raju, trajanju i stradanju, i spasenju sa drugim dolaskom Hrista, i ima tipičan narativni tok komedije. (I u Marksizmu se ovaj narativ reprodukuje - od praljudske zajednice, do potlačenosti proletarijata, do spasa u obliku diktature proletarijata otelotvorene u Genseku). Jezik Biblije je hijeroglifski, u smislu da se reči koriste kao posebna vrsta znakova i njihova "istinitost" se ne moze utvrditi polazeći od našeg "deskriptivnog" mentaliteta. Kad se, dakle, kaze "Bog", reč koja je imenica - pa stoga pripada kategoriji stvari ili objekata - mi, iz našeg ugla gledanja odmah počnemo da razmišljamo o njegovom "objektivnom" postojanju i na taj način promašimo celu poentu. Jezik Biblije, kao i jezik poezije, se obraća drugim centima naše svesti: onom delu mozga koji proizvodi našu imaginaciju i naše snove. I poeziju, naravno. Reč u biblijskom kosmosu - kao sto je rec "Bog" - ima snagu dinamičke sile, kao što u poeziji B. Miljkovića imaju reči "vatra" i "krv", na primer.
Tokom serije predavanja na Harvardu, Borhes je jednom rekao da ljudi jedni drugima pricaju samo dve vrste prica (pogledati Andricev citat gore). O brodu koji je plovio Mediteranom i posle mnogih opasnosti stigao u luku, i brodu koji je ponovo isplovio, stigao u drugu luku, i trecu, itd., i jos plovi i prolazi kroz avanture o kojima jedva cekamo da cujemo. Neko ce reci da su ovo narativi koji odgovaraju Ilijadi i Odiseji. Prema psihijatrima sredine proslog veka, svi mi u glavi nosimo neki "skript" o svom zivotu, neko tragicni, neko komicni, i tako interpretiramo (konfabuliramo) ono sto nam se dogadja, prema Dr. Dzonsonu, sve drame napisane su ili tragedije ili komedije, a prema poslednjim glasinama, sva novorodjencad su ili decaci ili devojcice. Vazna je prica.
Mi prihvatamo "uverljivost priče" kao istinu jer neki dragoceni delovi u našoj svesti reaguju na tu vrstu upotrebe jezika, na način funkcionisanja svesti koji je van domašaja racionalnog metoda. Pitajte decu - ona to najbolje znaju. I slusajte kako rastu kad pocinju da vam postavljaju pitanja o bajkama sto im citate.
Kada "razgovaramo" sa sobom (ko tu prica, a ko slusa je drugo pitanje), mi koristimo jezik koji neuronaucnici zovu "mentalese". Kladim se da ce se u nekoj buducnosti knjizevnost i knjizevna kritika proucavati kao deo neuronauke.
Napomena: Zahvaljujem se komentatorima koji su mi ukazali na stamparske greske u originalnom tekstu. Sada su, nadam se, ispravljene.