Pre neki dan, mislim da je to bilo u subotu, na moje veliko iznenađenje, pojavi se, u okviru profila «jeremija92», opcija «Napiši novi tekst». Ne verujem svojim očima. Pogledam ponovo – piše, to što piše. Al opet, ja i dalje ne verujem. Pozovem prvo ženu i kažem: «Pročitaj kako je napisano», ona pročita, pozovem zatim decu, pa komšije, slučajne prolaznike... i svi pročitaju isto što i ja. «Konačno!», uzviknem koliko me grlo nosi i snaga dozvoljava - «I ja sam autor». Kao što red i običaji nalažu, pozovem prijatelje da se pohvalim i da ih počastim. Šta da vam pričam, lumpovalo se do ponedeljka ujutro. Nije mi žao. Kad su se svi razišli, sednem da pišem svoj prvi post - habilitaciju, inicijalizaciju, disertaciju, pristupnu besedu ili kako god da se to zove. Ne ide. Istuširam se, popijem kafu, i dalje ne ide. Uhvatila me nekakva trema, veća nego na maturskom, diplomskom, magistarskom i doktorskom ispitu zajedno. Iskusan, kakv jesam, shvatim da je reč o kreativnoj blokadi. Krenem da je lečim, usput, opisujući svoje muke. Opišem te svoje muke i preko moje nove opcije na blogu b92, proverim, ispravim, proverim, pa ponovo ispravim ... i tako više stotina puta. Na kraju moj prvi post objavim. Čekam da se pojavi na naslovnoj strani među VIP velikanima bloga b92 i prostim blogerima autorima i mislim se ko bi mogao biti prvi komentator. Pokušam da odgovorim na pitanje koga bih ja to poželo kao prvog? Mučim se odgovarajući sam sebi na to pitanje i na kraju zaključim da bi najbolje bilo da se svi jave pa makaar sa onim «čestitam i preporuka». Ne samo da se niko nije javio, nego ni moj post se nigde nije pojavio, sem u mom blog profilu. Kasnije sam čuo da su svi na blogu b92 dobili istu tu opciju, a eto ja sam mislio da sam izabran. Zahvaljujući dobrom čoveku g. Čeru, pruža mi se prilika, da moj nevidljivi post, učinim vidljivim.
Gledam nešto svoje foto albume iz vremena kada sam još trenirao košarku i zapažam da sam na fotografijama nestvarno manje konstitucije nego sada. Prvo što upada u oči i meni i mojoj supruzi da na slikama iz prošlosti nedostaju vrat i ramena. Naravno ima ih ali su bitno manji.
Za vizuelni utisak veličine i krupnoće jedna od najbitnijih mišićnih particija su svakako ramena. Dobro je što su masivna i jaka grupa mišića pa mogu da podnesu vrlo ozbiljan trening čime mogu da se uvečavaju i oblikuju u željenom smeru.
Svaki covek koji se bavi javnim poslom treba da ima uvid u ovu kategoriju. Ponekad je ona samo iluzija onog kome se obraca, ali I kao takva ima vaznu ulogu u donosenju odluka pojedinca, njegovim postupcima I podrsci. Zanimljivost: u UK se uvek polazi od toga da covek govori istinu I zapanjujuce malo dokaza se trazi da bi se to potvrdilo. Ali, ako se slucajno ispostavi da je covek lagao, gotovo je! To ostaje zauvek u njegovom
Eros Ramazzotti u Beogradu...Pre koncerta sam mislio da nakon njega napišem pravi "izveštaj" sa svim detaljima i spikom pesama koje je pevao, ali avaj...Sve i jeste počelo tako, prvo je izašla grupa iz Angole Yuri da Cunha, za koju moram stideći se da priznam da nisam ranije čuo. I samo da su oni svirali juče ne bi bila protraćena karta...
A onda...
U pripremi je zakon o zaštiti potrošača. Zaštiti slabijeg. Najljući protivnici zakona su turističke agencije sa Jutom na čelu i bankarski sistem sa Narodnom bankom Srbije na čelu. A izgleda pridužuju im se i trgovci. A bogami i javna preduzeća da ne kažem javni monopolisti. Bilo je 25 javnih rasprava. Interese potrošača zastupa ... Ispada EU direktive zastupaju interese potrošača. Njih 15. Mislim direktiva.
Što ja umem da poverujem u bajku, ko malo dete! Ma i u neke sitnije laži, ali i one baš očigledne.
Imam par baš dobrih prijateljica, od poverenja, i gomilu poznanica s kojima onako, uz kafu, palavordišem. To palavordisanje je ona vrsta razgovora koje treba uzimati sa rezervom, jer više služe da zadive i izazovu zavist, a ako je moguće i nelagodu kod nekog od prisutnih. Društvene igre u ženskom kružoku, koje podižu ili spuštaju ugled mnogih koji se po razgovorima povlače kao omiljene teme, a naročito muževe.
Da se razumemo, u muškom društvu ne
Antifa punkrockskahiphop spektakl, u subotu 7. novembra, Rusinski Coolturni Centar (Jovana Subotića 8, Novi Sad). Cena, sitnica: 250 rsd. Vikend je pa valja biti mlad, lud i antifašista a pri tome slušati super muziku i kvasiti grlo cugom po neverovatno popularnim cenama...
9. Novembar, Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma ove godine pada 7. novembra.
Iz slobodarske Rijeke stižu nam legendarni punk rock ludaci PASI da otpraše i dupeta išutiraju svim prisutnima. Lokalna ska atrakcija MAMURLOOK preti da preraste lokalne okvire a ti dođi da vidiš zašto.
Mrzim zimu. Mrzim leto. Ja bih nešto između, niti mnogo vruće, niti mnogo hladno. Ako može za poneti. Sneg i hladnoća me nimalo nisu obradovali, ali na svu sreću nije potrajalo. Zato sam iskoristio ovaj polu topli period da malo prošetam. Volim da prošetam Tašmajdanskim parkom i da uživam u zelenilu. Šetao sam se polako, nogu pre nogu i uživao u svakom koraku. Kad u jednom trenutku iz žbuna iskoči razbojnik.
- Iju, silovanje, ciknuh glasno.
- Nije bre silovanje, reče razbojnik.
- Što? Šta mi fali? Šta ti hoćeš da kažeš?!, rekoh uvređeno.
- Ćut bre, derpe. Ovo je pljačka. Daj tu Louis Vuittone tašnu.
- Šta si rek'o? Louis Vuittone?
Te reči su u meni izazvale neverovatan bes. Toliki bes da sam razbojniku raspalio takvu šamarčinu, da nije znao šta ga je snašlo.
- Louis Vuittone!!! Stoko jedna neobrazovana. Ovo je Gucci tašna. Kakav si ti to razbojnik kad ne znaš da razlikuješ tašne. Ti si sramota za svoju profesiju. Hajde sad marš odavde da te moje oči više ne vide i da se vratiš tek kada naučiš šta je Gucci, a šta je Vuittone. Marš.
Razbojnik se pribrao od šamarčine i počeo da beži držeći se za obraz.
- I sledeći put kad te uhvatim da kradeš tašne, da si naučio da ih razlikuješ. Jel jasno?! - dovikivao sam za njim i pretio kažiprstom.
Upropastio mi je šetnju. U kakvoj mi to državi živimo kad ni razbojnici ne umeju da razlikuju Gucci od Vuittona. Strašno, apsolutno smo propali kao društvo. I mi hoćemo u EU?!
O vladajućem obrascu (mišljenja) – ili kako izgleda (društveno poželjan) srpski intelektualac današnjice...
Mislim da bi danas narod koji zovu srpskim morao da shvati da je njegov jezik mali, i da je i on sam mali (ima nas oko šest miliona, a samo grad Meksiko ima 22 miliona). Izgleda idiotski da mi vodimo politiku kao da smo imperijalna sila koja samo što nije pokorila Evropu, umesto da naučimo kako da Evropi pokažemo svoje manastire, freske,... i budemo zaista ugostitelji, što se nekad ovde zvalo gostoljubivi. Ako to ne naučimo, jedino što će nas vezivati sa čovečanstvom biće samo smrt. Ovog puta naša, ali to nije stvar umetnosti. To je stvar bontona i građanske kulture. Ne udvarati se sopstvenom narodu, ako su njegovi snovi bolesni.
Vujica Rešin Tucić, Smrt je naša tradicija, 1999.
ODGOVORI NA PITANJA: TEZE ZA TEKST...
● Koje su (dominantne) ekonomske, političke, duhovne, moralne ili intelektualne ideje i obrasci kojima se rukovode institucije i(li) pojedinci koji trenutno vladaju ovom zemljom – odnosno oni koji bi to društvo trebali da menjaju?
Кол'ко Марко тежио на правду, /Тол'ко моли Јевросима мајка: /«Марко сине једини у мајке! /Не била ти моја рана клета, /Немој, сине, говорити криво /Ни по бабу ни по стричевима, /Већ по правди Бога истинога; /Немој, сине, изгубити душе; /Боље ти је изгубити главу, /Него своју огр'јешити душу». (Урош и Мрњавчевићи)
Ovo je zahvalnica talasu koji je mnoge autore izneo na površinu i učinio ovo mesto mnogo bogatijim.
Trajao je, otprilike, 16 meseci.
Bilo je lepo, bilo je kvalitetno, bilo je zabavno.... nadam se - biće opet.
али не оне из Жикине шаренице, него стварно најбоље што је Србија дала у последњих 10 година. До ноћи рекламождера 03.12. можете да гласате за ону која је вама омиљена - овде.
хиер ар ди номинииз:
Tekst Fedje Dimovica iz Beogradskog sindikata koji je trebalo da izadje u petak 6.11. u "Politici" ali je potpuno cenzurisan. Ocigledno je nekome u interesu da se otme lokacija od "Lokija". Prosledite tekst svojim prijateljima jer je to jedini nacin da se izborimo protiv medijskog mraka u Srbiji!
Loki je brend Beograda
Malo ko u Beogradu nije probao čuvenu pljeskavicu kod «Lokija» u srcu starog kraja Dorćola. Lično preferiram njihov leskovački đevrek koji me savršeno otrezni na povratku iz celovečernjeg lumperaja. Moji