Četvrtak – jutro - 15. 07. 2010.
Danas je umro Mikrob. Mozda juče, ne znam, sve vesti putuju računarom. Pre 15 dana videh Rackovića, sav u spidu, pozdravismo se. Kaže, startovao ga neki moj ortak sa tekme, plava kosa, sav izboden od tuča, i setim se – Urbani. Nisam ga video 100 godina. Upitah DŽonija šta mu radi žena, kaže
- Filozofira!
I kao i uvek, pitao je za zdravlje moje majke. Uvek se gotivio sa njom. Gotivila i ona njega, volela što je ekcentrik i izgubljena duša.
U povodu obeležavanja Dana Mladosti, NVO BuBe poziva sadašnje i kandidate za članstvo da se okupe na proslavi u Klubu ljubitelja radnih akcija "Korčagin", Ćirila i Metodija 2a.
Carpatii Orientali
Septembar
Kotrljajući se po Istočnim ili Orijentalnim Karptima kao da prolazimo kroz vremeplov. Konji upregnuti u zaprege klackaju se putevima lagano, ne narušavajući dremež putnika koji se voze u njima, na nestvarno zelenim pašnjacima pastiri lenjo, podlakćeni u debeloj hladovini, nadgledaju stada ovaca i krava, a sela sa ljupkim drvenim kućama, sa čijih se terasa i balkona šareni cveće, spokojno
Prvo ćemo o drugom.
Društvo znanja
Pre dve godine Kolarčeva zadužbina organizovala okrugli sto sa temom Društvo znanja - širenje i popularizacija kulture, nauke i umetnosti. Time je obeležila 75 godina kontinuirane predavačke delatnosti. Wow!
A pre desetak dana Zadužbina je objavila i zbornik radova izloženih na Stolu. Zbornik je uobličen u knjigu pod nazivom Društvo znanja. E sad, neko će reći da je knjiga okasnela zbog velikog protoka vremena, ali nije. Ni malo nije izgubila na svežini. Naprotiv, kao da je jutros pisana. Srbija je i dalje na istom mestu gde je bila ukotvljena pre dve godine, bar što se nauke i kulture tiče. Jedino se malo povećala razlika između nje i razvijene Evrope, jer ova druga žuri, a ona prva pre bilo kog rada mora, je li, da reši neke fundamentalne probleme, recimo gde će ko da sedi u Skupštini. A kad to reši onda bude neka crkvena slava pa narodni poslanici ne mogu da rade jer bi to bio greh. U svakom slučaju i dalje kao i pre nekoliko godina pola Srbije ne bi umelo da uđe u holandski voz, i većina naših (59,2%, 2008.) nikad i baš nikad nije zavirilo u svet Interneta. A o budžetu za nauku da i ne govorimo. Vidi se samo pod elektronskim mikroskopom. Itd. Jedno vreme sam inače bio srećan jer se brzina protoka moje veze sa Internetom popela na 2 megabita, ali pre mesec dana moj prijatelj Radan, iz Skoplja, mi reče da on ima brzinu od 10 megabita (i tih 10 megabita plaća otprilike koliko i ja ova moja dva domaća).
Pisati je isto što i živeti. A za mene živeti znači stvarati.
Upoznao sam jednog talentovanog mladog momka, koji je odlučio da sa mnom podeli svoja razmišljanja kroz poeziju. Evo pesme, a autor neka se kroz pesmu Vama predstavi.
Pisati rodoljubivu poeziju je jako teško. To je hod po tankoj žici jer je jako jako uzak manevarski prostor, da bi se izbegla patetika, pretenciozne metafore, suviše jake reči i slike...
********************************************************************************************************************
je jedna od najgorih stvari/situacija u životu! Čekanjem čovek obesmišljava svoje postojanje, Beket je to maestralno prikazao u Čekajući Godoa. Istina je da smo bili primoravani na čekanje, onih devedesetih godina, ne ponovile se a evo ponovo se javljaju, ulaze na vrlo velika vrata, dakle, devedesetih godina kada smo ustajali u cik zore i čekali u već formiranom redu za litar mleka i kilo hleba! Bivalo je tada još mnogo kojekakvih čekanja od kojih mi se smučio život pa danas kada vidim više od tri osobe pred kasom u samousluzi, odustajem i odlazim u drugu, treću... No
23:22 je rezultat glasanja po rezoluciji o jermenskom genocidu komiteta za inostrane poslove američkog kongresa. Neobavezujuća rezolucija, koja poziva predsednika SAD i druge zvaničnike da, od sada pa nadalje, upotrebljavaju reč "genocid" u vezi masakra i masovnih deportacija Jermena u godinama umiruće Osmanske imperije je prošla, dakle, jednim glasom. Za sada nije moguće reći da li će i kada kongres [tzv. full House] glasati o ovoj rezoluciji i time je učiniti obavezujućom.
u prodavnicu da kupim piće, dolaze nam prijatelji pa neka bude i alkohola, mislim, piva i kokte i 7-up, Prolom vode, MG Mivele. Kupim još nekoliko stvari, nosim veliki platneni ceger i kažem kasirki: Molim vas prvo flaše, ona me pogleda i osmehijući se upita me: Jeste li vi slikar? Jesam, odgovorim, našta ona: Mikele, Redovno pratim vase pisanje na blogu B92, fantastično pišete, oduševljena sam, pročitala sam sve što ste napisali, govori brzo, u redu iza mene tri žene, osmehuju se, radoznalo prate naš razgovor i ne pokazuju ni malo nestrpljenja.
Gledam blog našeg druga Spire pa mi pade na pamet - a što ne bi dobro postalo navika (da citiram onu reklamu za čaj)?
Zašto samo novinari da objavljuju po novinama kad se neka javna ličnost pogrešno parkira? Zar sada nema u Srbiji bukvalno stotine hiljada mobilnih telefona sa ugrađenim foto aparatom? Šta nam je potrebno da iskorenimo nepropisno parkiranje u Srbiji?
Meni se čini samo jedna email adresa:
nepropisnoparkiranje@mup.gov.rs
U nekom mestu u planinama postojale su tri devojke po imenu Utka, Mimuna i Ajša. I pođu one jednom tako u M'Zab da potraže sreću. Jednu su stvar, međutim, želele više od svega ostalog: da piju čaj u Sahari. Ah, reći će neko - ništa luđe! Nije problem u tome da je čaj u Sahari teško skuvati, jer ima i previše toplote, nego je nedostatak vode ključna prepreka. Gde, u tom peskovitom bespuću, pronaći makar i kap čiste tečnosti? Uzdati se u sreću? Ali nisu li devojke krenule u potragu za srećom upravo u M'Zab zato što je još uvek nemaju? I šta mu uopšte dođe taj M'Zab? Ah, puno pitanja, zaista... Stoga, krenimo redom.
M'Zab je mesto gde se sve želje ispunjavaju. Bar tako kaže legenda. To je grad koji može biti bilo gde, jer nije vezan čvrstim temeljima za zemlju, već, poput pustinjske barke, plovi svuda po peskovitom okeanu Sahare. U njemu se, na centralnom trgu, nalazi velika fontana po imenu H'Past. Voda u njoj teče u smeru suprotnom od onog uobičajenog, od dna ka vrhu ove građevine-groteske, napravljene od uglačanih kostiju svih utopljenika u nemilosti peščanih talasa. Kažu da je najbolji put da se uđe u M'Zab upravo praćenje fatamorgana - tamo gde su one najuverljivije, u samom centru iluzije visoke tempertaure i pomućene svesti, baš tamo stoje vrata P'Arsan, vrata od ukroćenih vetrova, iza kojih svoje tajne otkriva ovaj grad na granici nepostojanja.