Čim se rodimo babica nam izmeri težinu i dužinu. Dok smo bebe, isto merenje se ponavlja na svim kontrolnim pregledima kod dečjeg lekara.
Mame mere koliko, i da li smo iz obe dojke sisali podjednako. Kasnije odmeravaju da li smo do prave crte na flašiici popili mleka, a zatim mere koliko smo spanaća i mrkvice poruckali.
Ako se razbolimo mere nam temperaturu i po više puta dnevno.
Čim malo porastemo i sami počinjemo da merimo. Dečaci mere redovno dužinu, a ponekad mere i obim one
autor teksta je:
Doc. Dr. Phil. Davor Džalto
Kakav se kulturni obrazac nudi građanima Srbije? Sa kojim obrascem se prosečan građanin identifikuje?
Da bih objasnio dominantni kulturni model u Srbiji uzeću nekoliko paradigmatičnih slika koje se mogu videti u medijima ili u popularnim kulturnim sadržajima, kao i u savremenim adaptacijama tradicionalnih društvenih manifestacija.
Prva slika je slika Srbina kao sredovečnog muškarca (mlađi i stariji su moguće varijante) sa naglašenim viškom kilograma (velikog stomaka), neurednog, sa manjkom
Pokusacu da budem apsolutno jasan na samom pocetku - a pisem ovo u svoj svojoj hirscanskoj samilosti - sto se mene tice Tomislav Nikolic moze sve sta god hoce. Da se dehidrira, da se hidrira, da umre, da postane tramvaj, da se skine go i trci po terazijama, da nauci esperanto.... A sa njim ibidem i ostali iz tzv. politicke elite. Sto bi u Baleticevom "Balkan Expressu" rekao Bora Todorovic - u liku Pika - Ovo nije moj rat!
Tacnije, mi mozda delimo fizicki prostor (sto spletom istorijsko-geografskih okolnosti, sto mojom gluposcu i naivnoscu), ali pravno, te gledano po jednakosti u sansama
Kao što reče Radovan onomad - "To je istina ali to su mi amputirali!" - i ministar kulture Srbije Bratislav Petković kaže da je njegova izjava o poželjnoj patriotskoj kulturi izvađena iz konteksta ali je aktuelna i korektna.
I šta još kaže ministar Petković?
Ideja mi je bila da na mom blogu ugostim i one ljude i njihove tekstove sa kojima sse mozda i ne slazem uvijek. Zato sam ponudio Wukadinu da bude moj gost. Drago mi je sto je gostovanje prihvatio iako sam ostao uskracen za tekst sa kojim se necu sloziti.
O tome da li je pitanje kalendara tehnicko pitanje ili da li bi ga kao takvog trebali posmatrati za vas pise moj gost:
Wukadin
Evo jedne prigodne teme, a to je kalendar. U ovo doba godine se poneko u „javnosti" (čitaj medijima, jer oni su na sebe prisvojili da su javnost) još pojavi dilema
Neretko se mogu čuti ocene da je uzrok trenutnog ekonomskog stanja u Srbiji njen put ka EU. Ukoliko prihvatimo lako proverljivu činjenicu da je danas svaka drzava, clanica EU, ekonomski i institucionalno jača od Srbije, shvatimo koliko su ustvari nelogične ovakve ocene.
Problem Srbije nije njen put ka EU, vec ogroman otpor tom putu kojeg pružaju oni koji se za isti samo deklrativno zalažu.
Zašto toliki otpor??
Moj i vaš gost:
Martin Krpan
Toblerone afera je "skandal" iz 1995 u čijem središtu se nalazila
Kad je onomad Stipe Mesić, čovek sklon hvalisanju i povjesnoj samobitnosti, izjavio kako je njegov posao završen/Jugoslavije više nema, srpski narod je upao u još jednu zamku Slobodana Miloševića.
Koju godinu ranije, sam Slobodan Milošević je upao u zamku patrijotskog narativa koji je, ko i mnogi slični narativi, skrojila intelektualna elita na mešavini činjenica i mitova ,a javnost oberučke prihvatila.
Dok su Vašington i zapadna Evropa bili zaokupljeni, neki kazu i zatečeni,posledicama pada Sovjetskog Saveza, odnosno Berlinskog
Овај текст је Даглас Адамс објавио у секцији News Review у The Sunday Times, 29. августа 1999. (копија је доступна овде). Иако је прошло 13 година, што је за модерну комуникацијску технологију читав један век, и иако је писан пре Фејсбука, Твитера и сличних друштвених мрежа, текст је непогрешиво актуелан. Мајстор је ипак мајстор, не зато што је разумео технологију, већ зато што је разумео људе.
(Ако нешто и не звучи добро, није до текста, до превода је. Унапред се извињавам.)
* * *
Пре пар година сам био гост у Start The Week где сам био ауторитативно обавештен од стране веома истакнутог новинара да је цео тај Интернет само блесава мода као аматерско радио педесетих и да сам, уколико мислим другачије, стварно помало наиван. Веома је британска та црта - природна, можда, за земљу која је изгубила империју и добила господина Блобија - бити сумњичав према промени.
Meni je bas bezveze sto je predsednik moje drzave otisao u Banjaluku da slavi "punoletstvo" drzave kakva je Republika srpska. Sto je tamo sa srpskim klerom i aristokratijom pricao o pomirenju i pravdi. A gradjane svoje republike prepustio banjaluckim medijima. I tuzno mi je sto nece da prizna genocid u Srebrenici sa neke svoje tacke gledista politickog i ljudskog integriteta vec kao taktiku visoke politike za priznavanje zlocina nad srpskim stanovnistvom i gradjenja medjunarodnog kredibiliteta. Pa ta Srebrenica se nije desila njima vec nama! Svetska zajednica moze al' ne mora
U Srbiji je počela izborna tišina tako da mogu potpuno da se posvetim izborima u Americi. Malo pre me je jedna drugarica zvala da im pomognem za vikend u Njujorku da agituju za Baraka Obamu. Ja mu dođem neki operativac-ekspert i taj me je poziv vrlo polaskao. Rekoh joj da ću videti, moram u subotu da glasam, pa možda sednem na bus (Kinezi voze do Njujorka za 20 dolara) i stignem u subotu uveče.
Ja naravno nisam američki državljanin i nemam pravo glasa ovde. S druge strane, osećam izvesnu nelagodnost da se mešam u unutrašnje stvari jedne suverene zemlje, ali nekako mi se čini da će ovi izbori da budu vrlo zanimljivi. Može da se desi da sledeći predsednik bude prvi crnac, prva žena ili prvi mormon, ili da se u Belu kuću useli prva sajlonka (Mekejnova žena). Atmosfera je potpuno drugačija nego na izborima pre četiri godine. Vrlo interesantno. Ne mogu samo da posmatram iz daljine.
APDEJT: Glasanje je završeno, rezultat je 54:52 u korist ekologije, u poslednjih nekoliko sati došlo je do preokreta. Hvala svima koji su doneli odluku umesto mene. Ako nešto krene naopako, vas ću da krivim.
Dakle, napisah pre par dana da ću da batalim političarenje i da pokrenem ponovo onaj moj serijal "Suočavanje s budućnošću" kad ne lezi vraže, primih nekoliko PM-ova da odvalim još koji glupi post, pre nego što pređem na te pametne. E sad sam u dilemi, da li da pišem o ekologiji ili o politici?
Mislim da je najbolje da vam odmah kažem koji je moj tajni plan, jer naravno svako ima neki tajni plan pa imam i ja.
Kosovo-najskuplja srpska reč ili džoker za manipulacije.
Ovogodišnje obeležavanje Vidovdana najposećenije i najmasovnije obeležavanje na Gazimestanu u poslednjih nekoliko godina, na kome je prisutno više hiljada ljudi.
Kosovo i Vidovdan su neodvojivi simboli srpske nacionalne svesti i bića. Oni su osnova najlepših i najplemenitijih osećanja nacionalne svesti i ponosa, nauk i istorijska pouka ali, nažalost, često se “najskuplja srpska” reč zlooupotrebljava kao džoker u raznim kalkulantsko-malipulantskim-politikantskim spekulacijama i zamazivanja očiju narodu zarad lične koristi, uključujući i materijalnu- od novih patika do stanova, kuća i biznisa, za jedne dok drugi i dalje žive u getu, bez osnovnih uslova za život i slobode kretanja.
Na Vidovdan su se desili mnogi značajni događaji u srpskoj istoriji, evo samo nekih:
- 1389.godine, Boj na Kosovu
- 1914.godine, Sarajevski atentat
- 1919. potpisan Versajski sporazum
- 1921. donet Vidovdanski ustav Kraljevine SHS
- 1948. Rezolucija IB
- 1989. obeležena 600.godišnjica Kosovskog boja, preko milion ljudi na Gazimestanu i čuveni govor Slobodana Miloševića
- 1990. usvojeni amandmani na Ustav Hrvatske, kojim Srbi više nisu konstitutivni narod u Hrvatskoj
- 2001. Slobodan Milošević izručen tribunalu u Hagu
- 2006.godine Crna Gora primljena u UN kao nezavisna i 192 članica
“Niko Srbiji i Srbima ne može da oduzme Vidovdan. Ali,