Idem ja, klecavih kolena, više teturam na nesigurnim nogama, pažljivo izbegavam svako pa i najmanje uzvišenje, grbu na putu, i rupe naravno, pazim da ne stanem na neki kamičak koji bi mi poremetio hod ali idem, hodam, koračam. Živ ne bih bio da svaki dan ne izađem, razloga se uvek nađe, kupovina ovog i onog, po ženinom spisku ili onako kako zapamtim, ili samo da koračam, šetam, vrlo često svratim u neki od mojih kafića, popijem topli Nes ili produženi s mlekom, rešim nekoliko ukrštenica, pa nazaj kući. Sve pešaka, skupi se tu ponekad tri, pet a kad
Su odavno započete u ovoj ojađenoj i sve ojađenijoj zemlji! Neću vam reći ništa što već ne znate ali Repetitio est mater studiorum, što će reći nikad nije na odmet ponoviti i prisetiti se. Ili što reče moj sin: Horor filmovi su mala maca i komedije u odnosu na realnost u kojoj živimo! Korenitost je u Srbiji našla izuzetno/veoma/vrlo, pogodno tlo, da se izrazim oveštalom ali u ovom slučaju istinitom frazom. Naravno ja pod tlom ne podrazumevam samo zemljište, teritoriju, sve manju, zemljice Srbije, ne, pod tlom pre svega podrazumevam srpski narod i njegov
Ko se seti, seti a ko ne, davno sam ovde objavio tekst u kojem sam napisao da bi u Ustav, u deo o ljudskim pravima, morao da uđe i zakon o pravu na OSAMU!
OSAMA i SAMOĆA su dve dijametralno oprečne kategorije!
Osama je nešto što je neophodno svakom čoveku, ženi i muškarcu. Posebno kada uzmemo u obzir galimatijas u kojem živimo i sveopću negativnu kakofoniju od koje ti se čini da će ti uši otpasti kao dudinke, da će ti mozak eksplodirati, da ćeš se raspasti na najsitnije deliće. Osama je način da budemo sami sa sobom, da uronimo u sebe odbacivši i za trenutak
Gost autor Elen Barton
13. avgusta 1964. godine izvršene su poslednje smrtne kazne vešanjem u Velikoj Britaniji. Obešena su dvojica zatvorenika u Liverpulu i Mančesteru, osuđenih na smrt zbog ubistva.
Albert Pierpont je bio dželat. Prateći stope svog oca on je postao najbolji u zemlji. Od ranih 30-ih on je pogubio više od 600 ljudi.
20. jun 1966 godine.
Trebalo mi je skoro dve godine da vas nagovorim na…nazvala bih to pre razgovorom nego intervjuom. Moram da vas pitam da li će vam smetati ako uključim magnetofon? Takođe,
Narandžasto sunce njiše se na nebu kao odsečena glava, nežna svetlost rasplamsava se u klisurama oblaka, zastave sumraka lepršaju iznad naših glava.
Vlada mukla tišina i samo mesec, obuhvativši modrim rukama svoju okruglu, bezbrižnu glavu, luta pod prozorom.
Plavičasti putevi proticali su pored mene kao mlazevi mleka koje je šiknulo iz mnogih dojki.
Zemlja je bila mokra od aprilske vlage. U crnim jamama blistali su smaragdi. Zeleni izdanci prošivali su zemlju sitnim bodom. I zemlja je odisala kiselinom kao vojnikova žena
Pođi sa mnom, rečima ti ne mogu opisati, to moraš da vidiš, da se uveriš svojim očima. Pošao sam za njim zainteresovan iako sam znao ili bolje reći naslućivao o čemu se radi. Imao sam dvadeset godina a on, saznao sam kasnije jer sam ga pitao, šezdesetsedam. Vid je već tada počeo da mu slabi, pogoršanje je bilo skoro galopirajuće, bližilo mu se slepilo. Idući za njim pitao sam se otkud ja u Argentini, u Buenos Airesu, otkud je baš mene odabrao? Držao me ispod ruke, koračao je dosta sigurno, tek ponekad bi desnom rukom dodirnuo zid zgrade pored koje smo prolazili.
Proživi život, prožabuj žabu, na smrt obrati pažnju kad budeš mrtav, svojevremeno otpeva u zbirci Gradilište, moj omiljeni pesnik i prezimenjak, Brana Petrović. Uskoro mi u trajnu posetu dolazi sedamdesetprva godina, proživeh ih, proživeh život, prožabovah žabu, progušterovah guštera, tuc tamo, tuc ovamo, sa ženom sam zajedno četrdesetdve godine i? Odavno objavih da mi je namera da poživim do devedesetšeste godine ali moram da priznam da je to ipak samo moja namera, želja a uopće ne znam svoj rok trajanja! Što bi rekao Tirke: Mož’ da bidne ali ne mora
Godina 1963-ća, kraj juna mjeseca, nekoliko dana do završetka smjene, ja u Smederevskoj bolnici. Dijagnoza: Upala oba plućna krila.
Idemo od početka. Prijavimo se moj mlađi brat, imao je 15 godina i ja nepunih 17 godina, za učešće u omladinskoj radnoj brigadi Budo Tomović za izgradnju autoputa Beograd Niš. Prođemo preglede i ja sam bio klinac a moj brat tek ali imali smo vezu, Slobo mlađi brat moje strine je bio komandir jedne od četa u brigadi, te ga primiše. Skoro dva dana, odnosno, dan i noć smo Ćirom putovali od Titograda do Sarajeva. Ko je putovao Ćirom
Odabranici, izabranici, ponositi čuvari magle! Ne Londonske magle, ne magle kišnih šuma, niti magle koju stvara isparavanje veličanstvenog Amazona, ne, čuvari magle istorije svog naroda. Ako ih ima i u drugim narodima, to me ni malo ne teši iako znam da je toga i takvih malo, vrloveoma malo u razvijenim i odavno uređenim državama. Uzmimo npr Veliku Britaniju. Ni traga od magle u vezi sa Henrikom VIII. Sve na tacni, ženidbe, ubijanja svojih žena, raskid s Papom i ostala sranja.
Srpski čuvari magle vrloveoma često izvlače na videlo dana magloviti podatak
Dakle, rođen sam tridesetpetog Avgusta u podne. Neki će pomisliti da se izmotavam, neki će se osmehnuti, neki odmahnuti rukom, neki će reći: Zaludan pop i jariće krsti. A mogao sam reći i da sam rođen dvestačetrdesetsedmog Januara, ništa ne bi promenilo na stvari. Ovo je istinito ali mi ni jedan zvanični organ ne bi izdao odgovarajući dokument sa gore navedenim datumima iako su oni tačni. Zašto je godina podeljena mesecima? Zato da bi se ljudi lakše snalazili i orjentisali u vremenu. Kad je već tako, što se ja ne bih snalazio i orjentisao kako ja hoću? Nije da ja ne