Ma ne mogu više da se lažem, ide mi se na more i tačka. Evo ima skoro deset godina kako ponavljam da više volim planinu i seoski turizam, posebno ako je i jedno i drugo vezano za posetu rodbini. Ama nije to tako ni loše, jer jednim udarcem ubiješ dve muve – em se zove da si bio na odmoru, em održao dobre odnose sa familijom. E sad, što to i nije odmor nego zavaravanje i što između mora i planine ja biram more, je druga priča.
Počela sam tako da se lažem još onih kriznih godina, kad su samo snalažljivi mogli sebi da priušte odmor. Doduše i deca mi bila mala, pa sam
Dašak vremena, tj dašak po dašak su mi doneli radost slušanja vesti u krevetu kad se probudim „prerano" za ustajanje, ali prekasno za dodatno uranjanje u san. I onda me te vesti munjevito uspavaju, i to duboko, pa često bace u neko kontekst-senzitivno sanjarenje.
Jutros je tome kumovala vest kako je neki policajac u Australiji, dal u tridesetim, znači ne pripravnik, taser-m (visokim naponom) raspalio po 95 godina staroj bakici u tamo nekom staračkom domu. U svoju odbranu je rekao da jeste, bakica se jedva kretala uz pomoć hodalice (walking frame), ali je imala nož za stejk u ruci. Bakica je pala, udarila se i sada je u kritičnom stanju.
Pardon, u vesti na koju sam ja naišao se ne kaže „starački dom", nego „end of life facility". Ja sam mislio da su starački domovi to po definiciji, ali sada mi se čini da su širi pojam i da pored ovakvih ustanova kao u ovoj australijskoj priči postoje i druge vrste biznisa na tu širu temu. Ja imam dobro ime za jedan takav: Pretposlednja šansa.
Ja volim tvoje grudi. A sta ima lose u tome sto mastam o tebi? Bez uvrede, ja mastam te
Samo da ih ne prejebu. Vodicu te u Indiju da razgledas svet.
Ja volim tvoje grudi.. Bez uvrede, ja mastam te.
Hladne i cvrste. Oci u mraku. Bez uvrede. Ja, mastam te.
U novinama koje su to objavile naslov slučaja je „SKANDALOZNO, NE BIRAJU NAČIN DA NAPLATE KAZNE”.
Umetnost je održala čovečanstvo.
Izdvajam nekoliko bitnih elemenata koji utiču izuzetno prijatno na mene i samim tim prave me srećnu: MoMA (muzeji), MET Opera i lista najomiljenijih pesama (eklektičan izbor).
*****
Ne znam šta bih radila da nemam pristup muzejima gde bih mogla da lutam satima. Čak i ne moram da stanem i gledam u ništa specijalno. Sama činjenica da se nalazim tu i svuda oko mene umetnost sa svih krajeva sveta, iz svih mogućih perioda, deluje kao magija na mene.
MoMA me je spasila. I još uvek me spašava. Tu je nedaleko
Nikad nisam razumela tekst pesme Jolene od Dolly Parton. Nisam ga razumela jer nikako nisam mogla da shvatim zašto bi bilo koja žena pričala sa tom drugom ženom koja flertuje besramno sa njenim čovekom. Čovek koji je u stalnoj vezi (ili u braku). Problem je on a ne ta druga žena. On, jer on dozvoljava da druge žene flertuju sa njim. Pričaj sa njim. Ako razume tvoj bol, shvatiće. Ako ne, niko ti ne može pomoći da sačuvaš tu vezu.
Nisam volela ovu pesmu nikad, baš zvog teksta.
Evo ga tekst od Dolly Parton verzije (ona moli tu ženu da se mane njenog muškarca):
Многи су говорили да је било лудо скроз.
Да, било је то у оном срећном времену, срећних људи, осим оних које је жуљала политика, породица неоптерећених шта се догађа Микију из Купинова, Кији Коцкар или каквој пластичној сексуалној радници и безбрижне деце која су скупљала слиџе, играла ластиш, фудбал и жмурке.
Žulja me danas nešto, nikako da ga se oslobodim. Nisam od onih što se femkaju i očekuju da ih neko ubeđuje – kad nešto mogu i hoću, pristajem bez uslovljavanja, ali kad kažem ne mogu stvarno tako mislim i onda me izludi zapitkivanje zašto, kako i kad ću moći. Jer se osećam ružno i neprijatno mi je i jedva se uzdržavan da se ne proderem – e sad neću iz inata.
I verovatno vam se dešava da nekim ljudima sto puta učinite ono što traže i to je normalno. Ali prvi put kad to iz nekog razloga ne možete nastaje prava mala tragedija, sa sve onim durenjem i nabijanjem osećaja