Neću pominjati pravo ime glavnog junaka ove priče.
Reći ću samo da se radi o značajnom imenu našega glumišta i meni neobično dragom čoveku. Ime ne pominjem jer je priča na svoj način intimna. Osim toga, ona u sebi nosi muku i patnju koju je mogao imati bilo koji povratnik u Hrvatsku, početkom dvehiljaditih godina.
Zato ćemo našega junaka zvati "Nino - Nikola", jer je to vrlo često ime među Ličanima.
Nino je rano otišao iz svog selašca, čijih je dvadesetak kuća smešteno na polovini puta od Vrhovina ka Korenici, na samom obodu nacionalnog parka "Plitvička Jezera".
Gost autor: EU administracija
Da trčimo da glasamo za pobednika? Nije još kasno!
Nije zameriti onima što misle da bi svi što drže do svoje normalnosti, pameti, lika i dela, morali pre poludeti nego što bi pristali na polu-odgovor o smislu življenja, strukturi prostora i vremena, beskonačnom ili konačnom, fenomenu novog kvaliteta koji izranja iz organizacije a da posle toga ne može da se dekonstruiše, estetici, etici, veštačkoj inteligenciji i ostalom.
Nema časnog pristajanja - tj postoje samo muke do smrti, odustajanje pa zaboravljanje, ludost i, na kraju, odsustvo samopoštovanja pa prihvatanje odgovora.
Najlepša stvar u školi su đaci.
Bivši đaci.
Isti oni koji su vas dovodili do ludila i na ivicu suza dok ste im predavali.
Slično kao sa svim velikim ljubavima:)
Još uvek pamtim vic koji mi je otac ispričao pred kraj osmoljetke. Ne verujem da je to bio motivacioni govor, jer sam bio jako solidan đak, ali ne bih ni isključio tu mogućnost. Vic ide od prilike ovako:
"Vratio se ćale sa roditeljskog, a sin malo podbacio u školi pa čcekivao da ce ćale da se dere. Medjutim ništa. Atmosfera opuštena. Čak ćale iznese viski i dve čaše:
- Ajde sine naspi nam ovaj viski, šta me gledaš?
Sin zbunjeno sipa samo ocu.
- Sipaj... Sipaj i za sebe.
- Tata ja ne pijem.
- Ma slobodno sipaj... Je l ti se svđja?
- Pa nije loše... Bolje je od one brlje što pijem drugarima.
- Pa jeste. Ovo je džoni voker blek, najkvalitetniji viski. Stariji od tebe... Zapali jedan malboro.
- Tata ja ne pušim.
- Ajde bre. Znam da pušis... Kako je?
- Pa bolje od krdže koju pusimo u školskom dvorištu.
Neko je počeo da govori o putovanjima. Taj
Pre neki dan, nekako sasvim slučajno, shvatio sam da će moja dvadesetogodišnja kćerka za koju nedelju imati priliku da prvi put u životu ostvari svoje građansko pravo - da će glasati. Kako deca brzo rastu!
Podsetilo me to na mnoge izborne faze i promene koje sam iskusio.
(Ovaj tekst je objavljen na blogu Krovne organizacije mladih Srbije Glas za mlade)
Ovu sam utakmicu gledao nekoliko puta. Poslednji napad nekoliko desetina puta. Ali čitavu priču, ovako ispričanu, zbog spleta raznih okolnosti nisam znao. Priču o Partizanu iz Fuenlabrade.
I da ne bih, kad već pravim blog umesto kolega iz sportske redakcije bloga, pisao o stvarima koje nedovoljno poznajem - reći ću samo da se svaki, ali SVAKI put naježim, grlo mi se osuši a oči zasuze kad ovo vidim.
Lela je imala srce veće, toplije i mekše od njene najveće i najlepše pufnaste krofne.
Danas sam je se opet setila, dok sam popodne na terasi grickala klot bruskete, i zalivala svaki zalogaj popodnevnim nescafe-om s malo mlekca, da podmažem izgrebano grlo. Prolećna dijeta me baca u očaj, alimoraaam...
Gledala sam u to čudo i grozotu od prepečenog hlebnog testa, i sanjala o onom drugom testu za krofne, mmmmm...onom pufnastom, mekom, punom vazduha s većim i manjim rupicama, koje je tako majstorski pravila moja Lela.