Ašenbah naredi starcu u platnenim pantalonama, mornarskoj bluzi i slamnom šeširu, koji je vodio tamo dole nadzor nad kupalištem, da mu iznese sto i stolicu na peskovitu daščanu platformu i udobno se smesti u ligeštul koji je izvukao dalje ka moru, u pržinu žutu kao vosak. Sav u belom, belom odelu, belim cipelama i belom šeširu, ispruženih nogu i ukrštenih prstiju na stomaku, zagledao se u plitku plavkasto sivo smeđu boju mora plaže Lido. Posle pola sata, počeli su da pristižu prvi kupači, otvarala su se i zatvarala vrata od kabina, dečji glasovi i glasovi guvernanti, prekinuli
Vozio sam vec skoro ceo dan. Kuma je sedela do mene i nadoknadjivali smo godine i godine propushtenih razgovora. Devojchice su nas zabavljale sa zadnjeg sedishta. Vesele i chavrljave, bilo im je izmedju sedam i devet godina, tri njih, svima prvi put da idu na more. Mislio sam kako je ovih zadnjih desetak godina bilo prokleto. Kad je meni bilo devet godina ja sam vec devet puta bio na moru. Verovatno i vishe od devet puta.
Nije lako kada roditej zna da je njegovo detinjstvo bilo jednostavnije i lepshe nego ono shto je ponudio svojoj deci. U nashem sluchaju, cela generacija
GRAVITACIJU SMO IZMISLILI MI LUZERI DA BISMO MOGLI LAKŠE DA PADNEMO
Sedim u svojoj fotelji koja nije neka obična fotelja a nije ni Ikea, iza mene se ne čuje ništa, ispred mene se ne vidi ništa, pa onda proleti Džordž Kluni u istoj takvoj fotelji, dam malo gasa da stignem imenjaka, pita me ozbiljan kako je Sandra, kažem dobro je, nije loše ali pašće na kraju, na kraju svi padnemo
Frank: "Recently, I was honored to be selected as a judge at a chili cook-off. The original person called in sick at the last moment and I happened to be standing there at the judge's table
Mike Stern na radiju. Nisam ga dugo čula. Prvi put je bilo uživo u malom klubu u Greenwich Village-u. Mali okrugli stočić tik uz scenu, Njujork i još neko o kome više ne razmišljam. Pitam se da li je i njemu sve dojadilo. Mike-u. Meni jeste. Sa par izuzetaka na dan - što je stvarno malo čak i za skromno nastrojene
Kada su mu roditelji saopštili kako više nisu u mogućnosti da ga izdržavaju, Danil Ivanovič odlučio je da se zaposli. S obzirom da je voleo umetnost, pomislio je da bi bilo najbolje da postane kustos u Muzeju.
Pošto mu je bilo usput, svratio je kod direktora Ermitaža, inače porodičnog prijatelja, i detaljno mu izložio svoju nameru. Direktor Muzeja pažljivo je saslušao Danila Ivanoviča,
VREMENA DIVLJAJU
Možda shvatim zašto
možda samo napravim retorički kompromis
jer dosta mi je nasilja
dosta mi je tiranije
jebeš strane
hoću do Zane
hoću do Tirane
Možda je sve ovo jedna velika konfuzija
iluzija, kontuzija
vremena divljaju
tirani su birani
hoću u velikom broju
da odemo u Kroju
na vrh kule da pobodemo zavesu
Prisluškuju nam Predsednika države!
Prisluškuju nam Ministra vojnog!
Sedam zlatnih pitanja kriminalstike glasi: