I tako su muževi nežno zagrlili svoje žene i uzevši svoju decu u naručje, suznih očiju, podarili im najduži oproštajni poljubac.
Ovog novembra navrsava se tacno 50 godina od kada je ubijen americki predsednik John F Kennedy.
Ubistvo najmladjeg izabranog americkog predsednika je uzdrmalo svet. I danas, jos uvek se mnogo sto-sta trese pri pomisli na ovaj cin. Zvanicna verzija je tanka, arhive se jos uvek strogo kontrolisu, raznoraznih teorija zavere od onih sa kredibilitetom, do onih sumanuto-paranoicnih ima na pretek. Istina se u svemu tome provlaci kao duh. I ima je, i nema je. Parcijalni pogled osvetli poneku tacku, ali tesko da iko u javnosti ima uvid u celu sliku ove tragicne epizode.
Mnogi bi voleli da saznaju ko ga je tacno ubio i zasto su ga tacno ubili.
U dramaturškom (i faktografskom) smislu najveći gaf prve epizode je zanemarivanje događaja od 27. marta 1941, što je poražavajuće kako za nas, potomke antifašističkih demonstranata sa beogradskih trgova i ulica, tako i za čitavu srpsku naciju, koja je II svetski rat okončala ne na strani poraženih, već među pobednicima, u društvu antihitlerovske koalicije.
Opšta mesta, dugi, dosadni kadrovi, scenaristički klišei i bezočno zanemarivanje istorijskih činjenica neprijatna su iznenađenja, pogotovo ako se zna da je ceo TV projekat finansiran iz kase Javnog medijskog servisa Srbije.
Evo jednog lepog teksta. Razmisljam kako bi to bilo da ga prenela Politika... :P
Kad si mali kao Srbija, i siromašan kao Srbija, i nesrećan kao Srbija stvarno ti treba zlatna žabica da bi na mestu kmeta dobio nekog poput našeg kmeta. I da je mutnim i uzburkanim vodama međunarodne politike navigava mudri i hladnokrvni kormilar.
A i vidi se kakav je gorostas u odnosu na brata Vladimira.
U Srbiji, danas, ne postoji ni jedna jedina auto škola u kojoj je moguće upisati obuku, polagati vozački ispit. Ni jedna jedina. Datum je 30.10.2013. godine.
Time je još jednom, Srbija pokazala da je jedinstvena država na planeti zemlji, u ovoj ligi nema nam takmaca.
Bravo!
Često se čuje kako je EU najveći mirovni projekat iakada,antifašistički projekat posle 2. Svetskog rata kao brana da nacizam i fašizam nikada ne dignu glavu , da svi evrpski narodi žive dostojanstveno i mirno, bez rasne , verske, nacionalne i bilo kog vida mržnje i diskrimnacije.
Nemačka priznaje svoju krivicu, zabranjuje povampirenje i veličanje nacizma, u školama uči decu o zlu nacionalizma,učenike vode da obilaze koncentracione logore, neposredno ispred Rajhstaga podiže monumentalni spomen kompleks holokaustu sa pločicama i imenima svih pobijenih Jevreja, ...i dalje traga i procesuira i 90-o godišnjake za koje postoji sumnja da su bili samo čuvari logora. Nemačka je izvršila denacifikaciju i otvoreno govori svom narodu da mora da živi sa teretom istorijske krivice, dok Hrvatska kao najmlađa članica EU iz budžeta isplaćuje penzije pripadnicima ustaških fašističkih formacija. Što bi rekao Mladen Delić Ljudi jeli to moguće a da sa takvim Zakonom i praksom bude primljena u EU. Pa da li su gledali ono poglavlje o sudstvu.
Eto, i dok Nemačka sudi nacisti, a Hrvatska daje ustašama penzije i niko joj u EU još nije stavio primedbu.