Toj, toj da ti pričam, kako sve da radite kad men' ne biva više na ovaj svet.... I nemo' odma da mašeš s' ruke i da bogoradaš kako neće da pričaš o tome i da begaš, tuj, do men' sedi sve da me slušaš, lepo da ti objasnim šta i kako...
Ej... A viš ti to, ja imam devedes' godina i još me višnji drži na ovaj svet, i nema nameru da me uzne. A kad se malo promislim, tebe je već trijespeta godina, nisi ni ti više mlada, nego zovni amo Milicu, ona je djete, ona da popamti kako treba, dok se
U četvrtak je bio četvrtak i ja u njemu mamurna od još jednog lošeg sna. Imala sam jednu obavezu i zbog nje otišla u izvesni deo grada. Setila sam se potom da bih odatle mogla da nastavim negde drugo. To je već bio plan.
experiment u hodanju
Hoćeš samnom!
Nije daleko. Možemo zaviriti u rečenice koje nisi izgovorio: mislim da daju da se prepravlja – barem interpunkcija. A znači, znači. Možda ćeš tada biti bliže.
Korak. Veruj mi.
I sad 392 poslanika moraju da vrate lovu koju su uzeli od drzave, a
Milutin & niccolo
(uz malu asistenciju Unfuckablea)
Sportska redakcija Bloga B92 poziva vas na svakodnevno druženje!
Serija blogova čiji početak predstavlja ovaj tekst nastaje na Milutinovu inicijativu kojoj su se s entuzijazmom pridružili Reanimator, NNN, Omega, Unfuckable i Niccolo s ciljem da pruži blogerima mesto gde će moći da prate i komentarišu razne sportske događaje tokom cele godine. Kako se blogovi zatvaraju nakon 7 dana, nas nekoliko, ali i svi ostali blogeri koji imaju volje da napišu tekst na neku sportsku temu (uključujući i one koji nemaju autorsku opciju, koji će gostovati kod nekog od nas), će naizmenično objavljivati blogove na kojima će se moći komentarisati sve sportske utakmice, mečevi i takmičenja u bilo kom sportu koji je blogerima drag (curling included).
Izbor tema je slobodan, dokle god se radi o sportu, ali bez obzira na izabranu temu konkretnog bloga u komentarima je dozvoljeno pričati o bilo kom sportskom dešavanju.
Ideja je da ovim blogovima pokrivamo jednu nedelju - koliko i blog može da traje. Na početku bi se potrudili da napravimo pregled onoga šta nas očekuje, a onda iz dana u dan komentarisali jedan po jedan dogadjaj. Kad ko može i koliko može i hoće. (ovo se prvenstveno odnosi na Unfuckablea, koji stalno nešto kuka kako hoće ali nema vremena)
Na kraju nedelje, pokušali bi da sve sažmemo u neku vrstu kratkog rezimea.
Tokom velikih sportskih dogadjaja, vraćali bi se dosadašnju rutinu: npr. Niccolo bi i dalje postavljao blogove posvećene Grand Slam turnirima u tenisu, a Omega one posvećene velikim biciklističkim trkama.
Na samom početku ove serije, kao pravi džentlmeni, «mikrofon» predajemo: Alavoj.
Dobro došli na svakodnevno druženje!
Ovih dana baš nešto razmišljam kako mi je ovaj naš blog nasušni, blog b92, postao dosadan. Nit šta čovek interesantno, a da ne pominjem provokativno, ima da pročita, niti da komentariše. Svaka čast, naravno, najaktivnijim VIP i prostim blogerima, a još više upornim komentatorima, moderaciji, logistici i urednici. Ipak, ne znam šta da kažem. Ne bih da nekoga uvredim, a moram biti iskren. Nekako mi se čini da je sve to, u poslednje vreme, postalo dosadno. Bio sam ubeđen da je to zbog ove blogovske beline, a onda su mi naučnici, a ko bi drugi, otvorili oči.
On je jedan od skauta i skautkinja Leožana, grada na Haitiju teško pogodjenim zemljotresom čiji je epicentar bio u neposrednoj blizini. Grad je uništen - većina stanovnika je izgubila domove ili članove porodice, a sahrane su postale tragično učestala pojava. Ali, bez obzira na njihovu traumu i gubitak, mladi Leožana pohitali su da pomognu sugradjanima.
EDIT: Nove fotografije sa Haitija postavio sam u komentaru ovde
U prethodnom blogu sam malo opisao mogućnosti da se nivo znanja iz ove oblasti u Srbiji unapredi. Mesta za unapređenja ima na pretek ali treba neko da se time pozabavi. Pošto očigledno oni koji treba da rade na tome ne rade koliko treba a treba mnogo više. U ovom blogu neću da kritikujem one koji ne rade nego da predložim nešto što bih ja
Juče popodne se, u Ljubljani, desila strašna i neshvatljiva tragedija – tri psa, bulmastifa, napala su i do smrti rastrgla svog vlasnika, Sašu Baričeviča. Policija je, na poziv komšija koji su iz Baričevičevog dvorišta čuli krike i pozive na pomoć, stigla jako brzo. Za Sašu Baričeviča, poznatog ljubljanskog lekara, je i to bilo prekasno.