E što mrzim kad moram da molim za neku uslugu, a još ako je to nešto vezano za doktore, baš se iznerviram.
Prvo, što je to jedini način (sem privatnih varijanti) da stigneš tamo gde treba pre opela ili bar dovoljno brzo da još uvek može neka terapija da pomogne. Drugo, što uvek moram da pitam prijatelje da li imaju neke prijatelje koji znaju nekog dr, pa sem što i njima izlažem do sitnih detalja sve zdravstvene probleme, obavezno je i gutanje gorke pilule zvane – šta si dosad čekala i zašto ne ideš privatno, što uvek prevedem kao – što si glupa, nesposobna i neodgovorna
Kao što smo i obećali, da upotpunimo priču o našim komšijama, evo i Mićinih slika. Prošli put kad smo ga sreli, ali nismo imali fotoaparat,
Zajednička akcija srpske dijapore, Crvenog krsta Srbije i Ministarstva za dijasporu :
Oporavak i letovanje za decu sa Kosova i Metohije
Akcija je pokrenuta na inicijaivu Predsednika Srpskog saveza iz Švedske
gospodina Nikole Janića.
Cilj akcije je da se obezbede finansijska sredstva za oporavak socijalno
Ovaj poslednji udarac glavom u saobraćajni znak stop je zaista prelio čašu. Skinuo sam povez sa očiju i svetlost dana, iako je tog prvog trena smetala očima naviklim na mrak, došla je kao olakšanje.
“Juley, I’m done for today”, odgovorio sam kratko, a kraj rečenice “with this shit“ sam ipak zadržao za sebe.
Pružio sam joj povez što sam imao preko očiju: ”Evo ti blindfold, a evo i štap ako želiš, slobodno se zabavljaj, ja više ne mogu”.
“Dalibor, imamo još sat vremena”, odgovorila je Juley, al' boja glasa
počelo je sa tačkicama.
- Malo gušće!
ja zgusnem.
- Šta ti je sad to?
- Pa reko si da progustim!_?
Ovih dana, kretanje ulicama znatno je otežano.
Ok, saobraćaj je u rasulu – ali uvek je. Autobusa, recimo ima - ili premalo ili – previše. Ko ne veruje u ovo poslednje nek' se instalira u Desktopa Stefana negde oko 16h.
Da, raskopavaju pola grada – ali i to stalno rade. Beograd je verovatno najveće arheološko nalazište...ili pre će biti - rudnik, čim tako mahnito kopaju, što bi kum moj rek'o ...“k'o zlato da vade!“
Neko demonstrira pred Vladom – pa, ni to više nije nikakva novost. Bila bi novost da niko ne demonstrira.
Dakle...?
Ne znam u čemu je fora ali ovo su vesti koje sam ja večeras "zakačila" na TV-u. I to ovim redom:
-Ministar (valjda) poljoprivrede Saša Dragin, Zoran Cvijanović i Vlade Divac (opet) su uručili pomoć u hrani Svratištu u Krfskoj.
-Održan je zajednički nastup Beogradske filharmonije i Beogradskog sindikata u krcatoj sali (i hodniku bogami) kojim je (po prvi put) dirigovao direktor filharmonije
Boba sam upoznao na Nagy Fül iliti Big Ear festivalu alternativne muzike u Budimpešti onog dana kada je obavešten da je dobio mađarsko državljanstvo. Bio je srećan kao mali majmun. Meni nije baš bilo najjasnije zašto se rođeni Kanađanin, dakle posednik jednog sasvim pristojnog pasoša, raduje mađarskom državljanstvu, pa makar i bio mađarskog porekla. Na postavljeno pitanje sam dobio iznenađujuće koncizan i precizan odgovor: "Znaš, ovo je jedina zemlja na svetu u kojoj svako čita moje prezime pravilno."
Prvi put sam video cvet pasiflore u Istanbulu blizu zgrade u kome je bio web studio za koji sam radio, a koji se nalazio na pet minuta laganog hoda od našeg stana. Imati posao tako blizu u tom megalopolisu je ravno zgoditku na lutriji. No, ja sam smatrao da mi to "pripada", jer je to bio ekvivalent onoga šta sam imao u Budimpešti – tamo sam stanovao jedan sprat iznad kancelarije.
Danas je osvanuo drugi sunčani dan posle nekoliko dana slinavih kiša (ne onih lepih i uzbudljivih nego dosadnih sipkanja), pa sam umesto uobičajene rutine – priključenja na sokoćelo – odlučio da nastavim košenje trave započeto pre nedelju dana. Zahvaljujući obilnim kišama ove godine trava je mestimično dostigla visinu do struka i polako počela da preti da će nas progutati.