Čitam u vikend Pravdi da je poslanik ruske Dume iz Jedinstvene Rusije tražio od novosadskih vlasti da omoguće održavanje skupa neonacista u Novom Sadu. Što se mene tiče, fair enough, da se zna ko je za koga, kojim sve to mehanizmima ide i ko iza koga stoji. Kao što nemam ništa protiv da US Kongres ima izveštaje o stanju ljudskih prava u celom svetu, pa i o Srbiji, ili što pojedine vladine ili nevladine organizacije iz drugih zemalja podržavaju neke grupe i pokrete ovde. 21 vek. U kome ceo svet sa razlogom prati šta se dešava u Abu Graibu, Guantanamu i drugde gde US vlada i Co imaju umešane svoje prste. U kome ni NIN više ne krije da je šira ruska javnost, pa ni vlast, generalno nezainteresovana da osudi sve češće ispade neonacista u samoj Rusiji.
No, imam problem kad u odboru za rodnu ravnopravnost sedi radikalka Talijan i ne reaguje na sprdnju sa celim konceptom sigurnih kuća za žene žrtve porodičnog nasilja koje radikal Vučić i ostali, pa valjda i ona, parave u Skupštini.
Slušala sam sinoć i onog Raduna: "Nije dobro da slika o sukobima u Srbiji ide u svet." Opet pozivanje "obe strane da smire strasti." Kao u slučaju Jakšić-Batić.
Zato zaista ne mogu da razumem i šta će predstavnici G17+ i DS i u vladi i na antifašisitčkom mitingu koji podržavaju "bratske" stranke koalicionih partnera iz Rusije, a na kome policija sa štitovima stoji okrenuta prema mirnim demonstrantioma a ne prema neonacistima kojima je skupljanje zabranjeno. Njušim da će naći "opravdanje" za Jočića. Malo sam trudan, malo sam antifašista, ali sam sto posto NIS, EPS, ETC.
Interesantna sam znati i da li vladajuće stranke, jedinstvene oko Kosova, misle da se njihovo zalaganje za nemešanje u unutrašnje suverene stvari jedne zemlje, i svrstavanje sa onima koji to podržavaju i koje su uzdržane da kažu i preduzmu nešto efikasnije oko Burme, ne vidi u everoatlantskom svetu u kome bar DS i G17+ kao još teže, samo nije sad trenutak da se o tome talasa.
Ili samo Norvežani, pošto imaju svoju naftu, imaju pravo da hostuju sajtove burmanskim blogerima, a međunarodne trupe mogu da ginu, ako hoće, u Darfuru, jer tamo još nije nađena nafta, pa nemo strah od skrivenih namera.
U prilogu je odličan tekst Gordane Logar iz današnjeg Danasa i izjava Aide Ćorović iz novopazarskog UrbanIn o najnovijim dešavanjima u islamskoj zajednici u Srbiji. I šire, naravno.
Kuba, Burma i Studio B
Ako se pokaže smelost i bar na trenutak zanemari "pitanje" Kosova, pokazaće se da je protekla nedelja - čak i bez nacista, sigurne kuće za Ratka Mladića u Parlamentu i Tijanićevog javnog servisa, Pinkove "zamene majki" i ljubavnih patnji izražavanih nimalo romantičnim jezikom u "Velikom bratu"- bila prepuna događaja koji su se desili, koji se nisu desili i koji su mogli da se ne dese, a nisu nevažni.
Cinizam ili ne, ali "srpski radikali", kako poslanici Srpske radikalne stranke (SRS) vole sebe da nazivaju, osvetlali su obraz spoljnoj politici zvaničnog Beograda pokazujući da to nije samo Kosovo i uloga EU, SAD, Rusije i UN u tom "pitanju", već da neizolovana Srbija mora da vodi računa i šta se dešava i drugima (dosad uglavnom potpuno nevažno) u svetu. I to je događaj koji se prošle nedelje stvarno desio: zabrinula ih je američka poluvekovna ekonomska blokada Kube. Nije isključeno da bi se zabrinuli i za gladnu Severnu Koreju da ih nije izdala u poslednjem času potpisujući neke ugovore slaganja sa Južnom, ali i Amerikom. Brinući o Kubi otišli su još dalje: poistovetili se sa širokim američkim javnim mnjenjem (čak liberalnijim po vokaciji) koje takođe osuđuje blokadu Kube, mada su to manje-više oni koji ne zavise od glasova kubanskih emigranata stacioniranih najviše na Floridi. Zanemarujući to poistovećivanje s delom Amerikanaca vodila ih je valjda i ideja socijalizma na Kubi koju nisu ni u snu podržavali ovde i , najverovatnije, ni blisko prijateljstvo Tito-Kastro, što samo pokazuje da se vremena menjaju.
Šteta je što se briga o spoljnom svetu koja raste s razdaljinom od Evrope i Amerike nije dotakla i Mjanmara (bivše Burme) i što se na tom terenu nije ovde ništa dogodilo. Iako tamo gotovo takođe pola veka vlada vojna hunta što nemilosrdno puca na civile i opoziciju (a radikali su opozicija ovde takođe, gde srećom niko ne puca), nisu pozvali ako ne na raspravu u Skupštini koja je sigurna kuća Ratka Mladića kako kažu, već na neki protest na ulici. Po ugledu na ceo svet koji jeste protestovao, i to ne samo u Evropi i Americi. Možda bi učinili uslugu imidžu Srbije kad već nisu ni notu, ni izjavu dali ni ministar spoljni Vuk Jeremić (možda zbog neiskustva ili nekog uputstva?) niti iko iz srpske vlade. Pri tome se ne bi verovatno moglo optužiti radikale da to nisu učinili zato što su najviše u Burmi hapsili i ubijali budističke monahe, jer radikali su vernici, a pravoslavlje je religija tolerancije, narodna crkva takoreći i nema ništa protiv budista (konačno, nisu "vatikanci"!). Pre bi moglo da izgleda da joj nisu prirasli za srce (ideološki) ateisti kao što su Kubanci, ali čini se ipak da radikali poštuju sekularnu Kubu kao nekad "jugo-diplomati", i da imaju u vidu i legitimni pogled na svet, pragmatično nazvan interes. Na primer za Kubu, a protiv Amerike, ali ne protiv Burme, jer Kina i Rusija nisu baš uvereni da ta ubijanja u Rangunu prete regionu, a i dobro sve tri zajedno trguju i u krajnjoj liniji sve to je ipak unutrašnja stvar Burme. Konačno, zašto bi jedino radikali bili idealisti?
Unutrašnjom stvari neke zemlje doduše, već dugo u svetu ne smatra se ubijanje sopstvenog stanovništva, hapšenje, kršenje ljudskih prava. Da je tako, onda se ne bi sveta ticalo što Amerikanci muče Iračane u zatvoru Abu Grejb ili u zatvoru Gvantanamo. Da se to ipak tiče sveta, tvrdi i novoizabrani predsednik generalne Skupštine g. Kerim, nekadašnji jugoslovenski, a sada makedonski diplomata, prošle nedelje u intervjuu Miši Kovaču na Pinku. I to po Povelji UN po kojoj se ne samo štite granice već i mir u svetu, a kakav je mir kad jedni terorišu druge i još ubijaju. Radikali su konačno to prihvatili, bar izgleda.
Za razliku od "demokratskog bloka" na vlasti u Srbiji koji baš i ne brine o utisku u svetu ma koliko pričao o imidžu. Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije smatraju da je apsolutno unutrašnja stvar ne Srbije, nego njihova stranačka da podele funkcije u "javnim i društvenim firmama" i da niko u svetu to ne vidi kao "partitokratiju" , pošto se uspešno, misle - naročito povodom Kosova - predstavljaju kao nova, široka demokratska zemlja u odnosu na partijsku Miloševićevu (i Titovu). Sada ne samo da su se lepo sporazumele oko podela funkcija u upravnim odborima, na direktorskim položajima, već menjaju - zbog partijskog navodnog interesa - čak i one ljude koji su dobro poslovali, zarađivali, imali ugled, znali znanje, bili dobri profesionalci. I ne samo da bode oči ova poslednja podela od 30 značajnih mesta već - valjda zbog ideje o esnafskoj nezavisnosti i zagriženosti ovog autora - liči da je žrtva (to se kaže dogovor i kompromis) i glavna urednica jednog zaista urbanog elektronskog medija kakav je Studio B danas. Jednog od retkih gde se nije mogao čuti jezik mržnje od čega mnogi drugi nisu imuni. Možda baš zbog toga, zbog odsustva ružnih opaski i skandala, glavna urednica Dragana Milićević-Milutinović nije želela da napiše razlog ostavke, pa nekako izgleda da je otišla - bez razloga. Bar bez pravog, profesionalnog. Ako je ovo mešanje u unutrašnje stvari DS i DSS i Studija B, neka i bude uz izvinjenje možda samo dosadašnjoj glavnoj urednici.
"Politički montirano"
Aida Ćorović, predstavnica nevladine organizacije Urban In u Novom Pazaru, kaže za B92 da je reč o politički montiranom procesu.
"To se vidi na svakom koraku, a skaredna je izjava Jusufspahića koji kaže da mislimani ne žele mešanje bošnjačke ili albanske politike, ali je zato dozvoljeno mešanje beogradske", smatra ona.
"Jasno je da Beograd želi da eliminiše Bosnu, kao da je potpuno prirodno da se Srpska pravoslavna crkva meša u poslove u Crnoj Gori i Makedoniji, a potom se kaže da je neprirodno da se reis iz Bosne meša u poslove vezane za muslimane u Sandžaku", kaže ona.
"Oštriji sukobi dve struje su mogući, naročito ako se zna da policija i državna bezbednost stoje iza toga. Vrlo je lako montirati sukob, a čak i ako se ljudi sami između sebe ne posvađaju, lako je naći nekoga ko će da 'potpomogne' situaciju. Plašim se da je sukob moguće držati pod kontrolom samo do određene granice", kaže ona.
"Ja se kao građanka Novog Pazara, kao i mnogi u Novom Pazaru, plašim kako bi situacija mogla da se razvija. Politika je napravila zamešateljstvo, ona će morati da ga razreši, ali ne verujem da će ova država to i uraditi, ona ne rešava probleme, ona ih stvara da bi sakrila prethodne", kaže Aida Čorović.