Da bi čovjek volio BiH, recimo u Sarajevu, mora mrziti 49% BiH, onaj koji se zove RS. Da bi čovjek u RS-u volio RS, mora mrziti 51% BiH. Da, bio je rat. Zato se stanovnici ove dvije skoro polovine, mrze. Ili se mrze, pa je zato bio rat? Što je bilo prvo, koka ili jaje? Da bi čovjek volio Hrvatsku, čini se da treba mrziti Srbiju. I obratno. Da bi volio Hrvatsku i BiH, mrziš RS i Srbiju. Da bi volio Srbiju, mrziš Federaciju i Hrvatsku. Da bi volio Srbe, mrziš Hrvate i Bošnjake. Da bi volio Bošnjački narod, trebaš stalno dokazivati kako su ova dva druga zločesti. Ako voliš srpski narod, moraš stalno dokazivati da su ovi drugi zločesti. Ako misliš volit Hrvate, moraš... Kolumna mi je ograničena na oko 5 000 znakova, za ovo sve treba puno više.
Gost na mom blogu je pisac Veselin Gatalo, preuzeto sa http://www.6yka.com
Ovdje, u BiH, ne može se tek tako voljeti, a da se samo voli. Ne vjeruje se izjavama ljubavi, treba to potkrijepiti nečim jačim. A što je jače od ljubavi? Pa, mržnja, naravno. Nije to kao kad voliš ženu, da je voliš više od ostalih žena. Ili kad voliš mater koja te odgojila. Ako voliš mater, ne moraš mrzit druge matere. Ako voliš ženu, ne moraš mrzit druge žene. Doduše, znam jednoga čija žena baš to zahtijeva od njega. Propao čovjek, šta mu možeš... Dakle, ljubav prema svom narodu, ovdje u BiH, ne možeš dokazati ako ne mrziš sruge narode.
Ljubav je prilično apstraktan i rastegljiv pojam. Može se voljeti svoje dijete, može se voljeti i čokolada. Za prvo bi čovjek ubio, bez drugog bi i mogao. Može se voljeti i žena, svoja ili tuđa, javno ili krišom. Može čovjek voljeti i sebe, i to koliko hoće, ali to ne smije suviše pokazivati. Recimo, političar voli staviti do znanja da više voli svoj narod ili svoje istomišljenike, nego samog sebe. Netko naivan i povjeruje. Može, vjerovali ili ne, čak više voljeti drugi narod nego svoj. Znate vi za takve, a znam i ja, ali oni nisu tema ove moje pisanije.
More za preplivat
Tema je ljubav koju dijelimo sa drugima. Neki vole more, recimo. U Bosni toliko vole more da postoji čak i pomorsko društvo. Može čovjek voljeti more čak i ako nikad nije zaveslao a kamoli upravljao brodicom ili brodom, ako je iz njega izlazio samo mokrih gača. Hercegovina nema pomorsko društvo, ali Hercegovac može kraulom otplivati od početka do kraja bosanskohercegovačke obale, i to ne Dalmoš Veljko Rogošić, već bilo koji Hercegovac koji zna plivati. Čak i onaj koji ne zna plivati, može za nekoliko sati prehodati tih 20 i nešto kilometara bh obale. I da pritom ni nogom ni rukom ne uđe u Bosnu! Ja, recimo, volim Francusku. Hm, jednog dana ću morati osnovati kakav francuski institut... Jer, za razliku od onih koji ne vole Francusku, ja je jako volim.
Kako volit a da nije more
Ovdje, u BiH i malo šire, ne može se tek tako voljeti, a da se samo voli. Ne vjeruje se izjavama ljubavi, treba to potkrijepiti nečim isto tako jakim. A što je jako ili čak jače od ljubavi? Pa, mržnja, naravno. Nije to kao kad voliš ženu, da je voliš više od ostalih žena. Ili kad voliš mater koja te odgojila. Ako voliš mater, ne moraš mrzit druge matere. Ako voliš ženu, ne moraš mrzit druge žene. Doduše, znam jednoga čija žena baš to zahtijeva od njega. Propao čovjek, šta mu možeš... Dakle, ljubav prema svom narodu, ovdje u BiH, ne možeš dokazati ako ne mrziš sruge narode.
Mrzim druge iz Bivše Juge
Da bi čovjek volio BiH, recimo u Sarajevu, mora mrziti 49% BiH, onaj koji se zove RS. Da bi čovjek u RS-u volio RS, mora mrziti 51% BiH. Da, bio je rat. Zato se stanovnici ove dvije skoro polovine, mrze. Ili se mrze, pa je zato bio rat? Što je bilo prvo, koka ili jaje? Da bi čovjek volio Hrvatsku, čini se da treba mrziti Srbiju. I obratno. Da bi volio Hrvatsku i BiH, mrziš RS i Srbiju. Da bi volio Srbiju, mrziš Federaciju i Hrvatsku. Da bi volio Srbe, mrziš Hrvate i Bošnjake. Da bi volio Bošnjački narod, trebaš stalno dokazivati kako su ova dva druga zločesti. Ako voliš srpski narod, moraš stalno dokazivati da su ovi drugi zločesti. Ako misliš volit Hrvate, moraš... Kolumna mi je ograničena na oko 5 000 znakova, za ovo sve treba puno više. Ako mržnji dodamo socijaldemokrate, kosmopolite, fašiste, pseudoantifašiste, oligarhe, tehnokrate, licemjere, sve one koje čovjek mrzi zato što ih ima unutar svog naciona i svoje države ili polovine države, onda može za sebe raći da stvarno voli. Tada s pravom može kazati da mrzi dovoljno i svak u regionu će mu povjerovati da odista voli svoj narod i svoju državu ili poludržavu.
Ljubav ubija
Nogomet je lijep sport, kažu. Meni valjda fali neki muški hormon, nikad nisam uspio odgledat utkmicu do kraja. Stid me kazati, ali ne znam ispuniti ni listić sportske kladionice, iako obično znam koje će pseto na utrkama pasa, koje ponekad popratim, pobijediti. Nitko nije savršen. Evo, čujem da su neki nabrijani momci u Beogradu, iz puste ljubavi, ubili francuskog mladića. Zajednička im je bila ljubav prema nogometu, i ubijenom i ubojicama. Ali, oni, mlade sileđije, oni su toliko voljeli svoj klub, da su morali to i dokazati. I, po starom običaju ovih prostora, dokazali svoju mržnju prema drugom klubu na stari, oprobani način. Čak su za ljubav svoje momčadi i ubili. Da, ubili. Tako, valjda, dokazali i ljubav prema svojoj ekipi.
Priprema za nevjerojatno
Brice Taton je slušao o Srbiji, vjerojatno čitao Njegoša, prolazio ulicom Vojvode Stepe u Francuskoj, šetao i drugim ulicama i bulevarima nazvanim po srpskim junacima i kraljevima. I njegova majka je bila sigurna da se u Srbiji njenom sinu ne može ništa loše dogoditi, to je, kako je čitala i slušala, zemlja ljudi i junaka koji znaju čuvati sebe od drugih i druge od sebe. Majka mu je ipak rekla da se čuva, da pazi na sebe, da ne pije, da se ne drogira... Preklinjala ga je da se čuva navijačkih nereda, da bježi čim vidi kakvu gužvu. Da čuva novac i da joj se redovito javlja. Da, pripremila ga je, koliko je mogla, da se sa utakmice vrati živ i zdrav. Ali, nitko joj nije rekao da bi njenog sina mogla ubiti ljubav.
