U Srbiji 500 hiljada ljudi gladuje, a u istoj zemlji javna preduzeća daju 130 hiljada evra za koncert 100 truba na Trgu... Stvarno smo truba od zemlje. I kakva vest za nedelju ujutru, kao u pesmi grupe U2:
I cant believe the news today
Oh, I cant close my eyes and make it go away...
Dok u Švajcarskoj na referendumu narod većinski glasa da se poveća stopa PDV-a, kako bi država imala više sredstava da pomaže invalidima, ili dok u Finskoj uvode obavezan internet od 1 MB/s, mi duvamo u trube.
Dve reči, koje se u poslednje vreme prilično koriste, solidarnost i tolerancija, izgleda da opisuju osobine koje su prilično strane nama.
Nije mi jasno što smo se toliko iznenadili septembarskim nasiljem, jer je delovalo kao da je to nešto neočekivano, kao mi smo svi zlatni ali eto ima neke omladine koja pravi ekscese. Ispade da su samo navijači problem društva i lako iz jedne krajnosti (koja sve toleriše) odemo u krajnost gde je sve sem navijača zlatno.
Pa nije! I moje mišljenje neće promeniti ni plaćanje kazne našeg predsednika zbog ispijanje šampanjca na fudbalskoj utakmici. Zakon treba da važi za sve, pa neka Tadić plati ovu besmislenu kaznu ali to neće promeniti ništa. A i zar ne treba da plati onaj ko je točio, tj. onaj ko je uneo šampanjac.
Mislim da kao društvo često pogrešno i rezonujemo, te da nikad ne lečimo uzrok a retko kada lečimo i posledice, osim kad nisu baš drastične. Kao ranije je bilo bolje, ali sada je nepodnošljivo? Da da.. kad je to nama bilo dobro.
Evo jednog video klipa da vas podseti na neka prošla vremena, i na to da nasilje ovde nije od juče i da ga nije donela omladina, već je ona samo posledica svega