Ne znam da li ste čuli ili pročitali, ali protekle nedjelje na rimskom aerodromu uhapšen je jedan crnogorski zvaničnik. Rim je posljednjih godina često emitovao poruke koje su sumnjičile dobar dio vladajuće nomenklature za razna udruživanja, ali uglavnom kriminalna, ne i ratna. Ovog puta vječni grad se oglasio povodom zločinačkog ratnog poduhvata. Nije, dakle, uhapšen Milo Đukanović (45), političar, već Ilija Brčić (56), kapetan. Postupajući po Interpolovoj potjernici koju je za ovim oficirom, sada crnogorske vojske, raspisala Hrvatska, talijanska policija je na “Fjumićinu”, uhapsila Brčića. On se, po presudi splitskog Suda još iz 1993. god., tereti za zločin protiv civilnog stanovništva, zbog čega je osuđen na 15 godina robije. Ispostavilo se da u aktuelnoj crnogorskoj vlasti kao niko nije znao da visokog oficira Generalštaba vojske CG potražuju državni organi susjedne i prijateljske Hrvatske. Inače ga ne bi slali za Rim. Ali, kad se već rodilo valja ga ljuljati. Sada se crnogorski MIP ubi da Brčiću, do ekstradicije, obezbijedi bolji zatvor, jer ovaj u kojem se trenutno nalazi je namijenjen okorelim kriminalcima tako da ga ne krase humani uslovi boravka, a vrlo brzo je angažovan i advokat. Takođe, potrčalo se da se istakne kako ovaj incident neće narušiti bratske odnose sa Zagrebom, što je kod kreativnih tumača politike iz crnogorskog vrha značilo da će Mesić, ganut našim dobrosusjedstvom, odmah skinuti Brčića sa potjernice i vratiti u Podgoricu. Ali, Hrvatska je ozbiljna država. Crnogorski oficir će biti deportovan “ljepoj našoj” gdje će mu se, u skladu sa demokratskom procedurom, omogućiti da nešto kaže u svoju odbranu. Ali, to je već druga tema.
Da se vratim ovoj iz naslova. Naime, samo što je otvoren slučaj Brčić, na javnoj sceni je rođena nova afera, ovog puta vezana za izbor izvjesnog Stojana Sjekloće u Upravni odbor tzv. Javnog servisa. Naime, i njega bije glas da ima nezavidnu ratnu prošlost i da se, navodno, zahvaljujući angažovanju na “oslobađanju Dubrovnika” nalazi na spisku 400 lica koje dubrovačko odvjetništvo takođe sumnjiči po osnovu nekog oblika ratnog zločina. Sjekloća je odmah priznao dvije stvari – da je član DPS-a u Baru (što ga je proporučilo za UO Javnog servisa) i da je zimu 91. na 92. proveo kao pripadnik okupacionih snaga u Konavlima. Naravno, na poziv tadašnje JNA, a ne Mila, Momira i Sveta, koji su bili, kao i svi mi, “nevoljni saučesnici” ratne epopeje. Ali, i to je druga tema.
Da se vratim ovoj iz naslova. Prije par mjeseci, iako neuspio, pokušaj opozicione Liberalne partije da otvori temu lustracije, izbacio je na površinu sijaset primjera koji govore o tome kako su nekadašnji ratnici iz raznih borbenih formacija zločinačke JNA, u stvari, sada, ugledni nosioci javnih funkcija. Najindikativniji je bio slučaj Slobodana Lekovića, koji je angažovanjem na “obnovi” Dubrvnika, stekao takvo povjerenje vlasti da od osnivanja Komisije za sprečavanje konflikta interesa stoji na njenom čelu. Naravno, s razlogom – dosad niti jedan crnogorski zvaničnik nije ozbiljnije prozvan po pitanju konflikta interesa iako je bilo niz drastičnih primjera, prije svih vezanih za lik i djelo vodećeg tandema cg biznisa Đukanović-Marović. Ali, i to je druga tema (živjela Verica Barać).
Da se vratim ovoj iz naslova. Zbilja, šta je Crna Gora učinila po pitanju suočavanja s
prošlošću! Ratnom, naravno. I sramnom, naravno. Zbilja, Koštunica, poput Kalimera, u
ovom slučaju ima paravo da kaže “pa, to je nepravda”! Ne to što ga Karla stalno kinji zbog nesaradnje sa Hagom ili Čeda zbog kontinuiteta sa Miloševićevom nacionalističkom politikom (kriv je – po oba osnova), već je nepravda da se na sasvim drugačiji, pozitivan način, tretiraju crnogorski zvaničnici. Kao oni su kooperativni, čak uhvaćeni u strašan grif s ratnom prošlošću. Osim, par diplomatskih izjava tipa, žao nam je Dubrovnika, ili, nije nam trebala Srebrenica, u lijepoj našoj se nije odmaklo dalje, posebno ne u pravcu suštinskog suočavanja sa onim što se događalo od 1989. do 1995. Po pitanju ratova, naravno. Sramnih, naravno. Možda će nekog zateći činjenica da u toj, kooperativnoj i ratnom prošlošću neopterećenoj Crnoj Gori, nije, dakle, NIJE, procesuiran gotovo niti jedan slučaj ratnog zločina. Posebno ne oni najveći počinjeni na crnogorskoj teritoriji - deportacija 82 Bošnjaka iz Herceg Novog na nož Radovanovim oslobodiocima u Bosni (“Radovane čovječe od gvožđa, prvi vožde posle Karađorđa”), i logor Morinj, gdje su poštene ljude Konavla, nakon paljevine i pljačke (čuveni nikšićki pancir – pršuta naprijed, pršuta pozadi)., privodili naši vrli oslobodioci na dalji tertman i prevaspitanje. Crna Gora je čak jedina od zemalja iz nekadašnjeg ratnog sukoba koja nema ni sud za ratne zločine, niti tužioca za ratni zločin. Čime se, naravno, želi minimizirati naš u suštini grandiozni doprinos ratnoj politici i zločinu. Kao, mi smo bili nevoljni saučesnici i putnici pomahnitalog voza kojim su upravljali Milošević i Kadijević! Malo morgen. Ali, to je druga tema.
Da se vratim ovoj iz naslova. Šta može da slikovitije svjedoči o našem nesuoučavanju sa prošlošću, ratnom i sramnom, od činjenice da se dva dokumentarna filma, napravljena na tu temu, remek djelo Šekija Radončića “Karneval”(slučaj deprtovanih i uglavnom pobijenih Bošnjaka iz Novog) i Koče Pavlovića “Rat za mir”(ratni pohod na Dubrovnik), već godinama drže u bunkeru takozvanog Javnog servisa. Da bi na nedavnom tv Festivalu u Baru “Karneval”, iako prethodno uvršten u program manifestacije, naknadno bio skinut, uz tragikomično obrazloženje da “ne zadovoljava estetske kriterije”. A film već pobrao brojne nagrade po velikim svjetskim festivalima dokumentarnog filma! Ali, i to je druga tema.
Da se vratim ovoj iz naslova. Ratni zločin. Gdje su naši zločini Milo, Ranko, Sveto, Karla, Oli i Havijer!? Kada ćemo početi da se suočavamo s njima? Kako se ne bi zaboravili i ponovili.
Željko Ivanović